Dovodi do dijabetesa, masne jetre, problema sa srcem. Kako prepoznati simptome inzulinske rezistencije

Možete biti vitki, redovito vježbati i naizgled se zdravo hraniti, a ipak imati inzulinsku rezistenciju. Iako se ovo stanje najčešće povezuje s prekomjernom tjelesnom težinom, kilogrami nisu jedini čimbenik rizika. Nedostatak sna, kronični stres, određeni lijekovi, hormonalni poremećaji i genetika također mogu utjecati na način na koji naše tijelo koristi inzulin. Poseban je problem što se inzulinska rezistencija može razvijati godinama bez očitih simptoma, sve dok ne dođe do preddijabetesa ili šećerne bolesti tipa 2.

Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača, a njegova je zadaća pomoći glukozi iz krvi da uđe u stanice i posluži im kao izvor energije. Kod inzulinske rezistencije stanice slabije reagiraju na inzulin pa gušterača proizvodi sve više tog hormona kako bi održala normalnu razinu šećera u krvi. S vremenom taj mehanizam može oslabjeti, što povećava rizik od razvoja dijabetesa tipa 2. Inzulinska rezistencija smatra se jednom od najvećih prijetnji općem zdravlju u 21. stoljeću, jer to je stanje ključni faktor za razvoj dijabetesa tipa 2, a povezano je i s debljinom, kardiovaskularnim bolestima, bolešću masne jetre, s neplodnošću, neurodegenerativnim bolestima... Iako se o njoj baš i ne govori puno, zapravo je vrlo česta - prema američkim podacima, pogađa čak 40 posto osoba u dobi između 18 i 44 godine.

Što dovodi do nje

• Prvi je višak masnog tkiva, osobito u području trbuha. Visceralna masnoća koja okružuje unutarnje organe povezana je s upalnim procesima i smanjenom osjetljivošću stanica na inzulin. Međutim, važna je raspodjela masnog tkiva, a ne samo broj kilograma.
• Drugi je prehrana. Česta konzumacija zaslađenih napitaka, rafiniranih ugljikohidrata i visokoprerađene hrane, osobito uz prekomjeran kalorijski unos, može pridonijeti debljanju i poremećajima metabolizma glukoze.
• Treći je nedostatak tjelesne aktivnosti. Mišići su veliki potrošači glukoze, a redovito kretanje poboljšava njihovu osjetljivost na inzulin. Dugotrajno sjedenje, s druge strane, povećava rizik od metaboličkih poremećaja.
• Četvrti je nedostatak sna. Redovito spavanje kraće od sedam sati može poremetiti hormonalnu ravnotežu i smanjiti osjetljivost na inzulin.
• Peti je kronični stres. Dugotrajno povišena razina kortizola, hormona stresa, može povećati razinu šećera u krvi i otežati djelovanje inzulina.
• Šesti je pušenje. Nikotin potiče stresni odgovor organizma i može pridonijeti inzulinskoj rezistenciji.
• Sedmi su određeni lijekovi, uključujući kortikosteroide i neke lijekove koji se koriste u liječenju psihijatrijskih bolesti. Oni mogu utjecati na metabolizam glukoze, no terapiju nikada ne treba prekidati bez savjetovanja s liječnikom.
• Osmi su postojeća zdravstvena stanja i nasljedni čimbenici. Sindrom policističnih jajnika (PCOS), opstruktivna apneja u snu, masna bolest jetre i Cushingov sindrom povezani su s inzulinskom rezistencijom. Rizik dodatno povećavaju obiteljska povijest dijabetesa tipa 2, prethodni gestacijski dijabetes i starija životna dob.

Simptomi

Među njenim vodećim znakovima svakako je pad razine šećera u krvi nakon obroka koje se prepoznaju po povremenom kratkotrajnom, ali nelagodnom lupanju srca uz popratni osjećaj slabosti, preznojavanje te pojačanu želju za slatkim. Daljnji klinički tijek obilježen je različitim intenzitetom debljanja. Kod mlađih žena nerijetko je prisutan poremećaj ravnoteže spolnih hormona, najčešće kao sindrom policističnih jajnika uz posljedične probleme s plodnošću. Od ostalih popratnih simptoma znaju se javiti kronični nedostatak energije i osjećaj umora, povećanje masnih naslaga u predjelu trbuha (visceralna pretilost), bezvoljnost, zaboravljivost, sniženo raspoloženje te ponekad oticanje ruku, nogu, lica i trbuha.

Dobra je vijest da se osjetljivost na inzulin često može poboljšati promjenama životnih navika. Stručnjaci preporučuju prehranu bogatu vlaknima, povrćem i cjelovitim žitaricama, najmanje 150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti tjedno, kvalitetan san i smanjenje stresa. Kod osoba s viškom kilograma već gubitak pet do deset posto početne tjelesne težine može donijeti značajne koristi.

Najvažnije je zapamtiti da inzulinska rezistencija nije rezervirana samo za osobe s viškom kilograma. Broj na vagi nije dovoljan pokazatelj metaboličkog zdravlja, a pravodobno prepoznavanje rizika može spriječiti ozbiljnije posljedice.