Nije uvijek sve kako se čini

Želim vam ispričati jednu zgodu kakvu ste već sigurno i sami doživjeli.

Nedavno sam kupila paketić sira mozarelle, u onom tipično plavo bijelom omotu. U mojoj kući svi volimo mozarellu i često za njom posegnem u dućanu i samo ju ubacim u košaricu.
Te večeri moj je suprug odlučio napraviti pizzu. Moram reći, bez uvrede bilo kome, da on radi najbolju pizzu na svijetu. Doslovno. Pravi je gurman i za svaku od faza ima neku malu tajnu ili trik pa pizza ispadne takva da je jednostavno ne možeš prestati jesti.
Kako je već ujutro odlučio peći pizzu za večeru, pogledao je u frižider i vidio kako imamo sve potrebne sastojke za zamamnu večeru.

Netragom nestao

I uvečer se, na moju radost, bacio na posao. Naša dva sina bila su u to vrijeme zajedno u kinu, ali trebali su uskoro stići kući.
Nakon kratkog prekopavanja po hladnjaku muž me upitao: „A gdje je ona mozarella od jutros, ja je nigdje ne vidim!“
„Trebala bi biti tu.“ odgovorila sam ja i bacila se na još jedno pregledavanje svih polica i ladica našeg hladnjaka. Ali taj mali plavo-bijeli paketić kao da je netragom nestao!
„Hm, vjerojatno ga je pojeo netko od djece.“ zaključili smo oboje pomalo žalosno što će pizza morati proći bez mozarelle. Djecu nismo mogli nazvati da provjerimo, jer su upravo gledali film.
Pizza je uskoro bila ispečena i topli miris širio se cijelom kućom. Nisam odoljela da je malo ne gricnem i prije nego se sinovi vrate. I bez mozarelle bila je izuzetno ukusna.

Još je bila vruća, kad su dečki stigli kući.

„Priznajte, koji od vas je pojeo mozarellu!“ pitala sam ih dok smo svi uživali u pizzi.
„Ja sam pojeo polovicu, ali sam preostali dio stavio nazad u frižider, u staklenku.“ odgovorio nam je Teo. Muž i ja smo se pogledali i u isti čas krenuli prema hladnjaku.

Kako je moguće?

Otvorili smo vrata i u čudu gledali staklenu posudu s narančastim poklopcem u kojoj je plivala mozarella - na najvidljivijem mjestu! Kako je moguće da je oboje nismo vidjeli? Mi smo tražili prepoznatljivi plavo bijeli paketić i uopće nam nije palo na pamet da bi mozarella mogla izgledati drugačije.

Sigurna sam da se nešto slično ponekad dogodi i svakome od vas.

U čemu je stvar? U tome što kada, u svom umu, fiksiramo kako izgleda nešto što tražimo i usmjerimo se na pronalaženje točno te stvari, naš um odbacuje sve što ne odgovara toj unaprijed stvorenoj slici, slijepi smo za sve što nije „točno to što tražimo“. Zapravo se usmjerimo na ambalažu, a ne na sadržaj.

Najbolji i pravi

Naša priča o mozarelli je smiješna anegdota, ali što ako tako funkcioniramo i u životu?
Ako unaprijed odredimo u kakvoj „ambalaži“ nam treba stići željeni posao, željeni odmor, željeni dečko,...? Tada nećemo uočiti ako se savršena stvar za nas pojavi nama pred nosom „krivo upakirana“.
Zato na radionicama često pričamo o tome kako je važno znati što je to što želimo (sadržaj), a ne kako će nam to stići (omot).

Baš nam je nedavno jedna polaznica ispričala kako je njen suprug, na prvi pogled, bio sve suprotno od onoga što si je poželjela i što se njoj sviđa. No kad si je dopustila da ga bolje upozna, ispostavilo se da je upravo on onaj najbolji i pravi.

Stoga, dok tragate za svojim željama, budite otvorenog uma i dajte svakoj „ambalaži“ šansu da vam pokaže svoj pravi sadržaj! Često se najveći biseri kriju ispod sasvim neočekivane mašne.

Otvorite i um i osjetila!

A što ako:

• vašeg muškarca/ženu života već sada poznajete, ali je niste „uočili“?
• posao života koji tražite već odavno čuči u vama kao ideja kojoj se nikad niste posvetili?
• je poziv prijateljice iz drugog grada koji već odavno postoji upravo odmor koji priželjkujete?
• odgovor na važno pitanje koje si postavljate zna netko od vaših poznanika, ali ga se niste sjetili pitati?
• svoja postignuća koja uvijek dobivate upakirana u paket „mučim se i trudim“, možete pronaći i u paketu „sve je lako i ležerno“