‘Pravi se glupa, muškarci to vole‘. Neke žene mi kažu da je to recept za uspješan i dugovječan brak. I iskreno vjeruju u to

„Nemoj mu pokazati da možeš sve sama. Otići će ako se osjeća nepotrebnim. Muškarac treba da ga trebaš.”

Tako mi je jednom prilikom savjetovala jedna starija gospođa, uvjerena da mi otkriva recept za uspješan i dugovječan brak. I moram priznati, na prvu mi je njezin savjet čak zvučao logično. Pomislila sam da možda žena zna nešto što ja još nisam shvatila. Ali nije mi dugo trebalo da mi cijela ideja prisjedne. Čekaj malo. Da se pravim da sam manje sposobna nego što jesam? Da skrivam što znam i mogu samo kako se netko drugi ne bi osjećao nepotrebnim?

„Nekad se moraš praviti glupa. Muškarci to vole.”

U moru svih savjeta koje su mi žene tijekom života znale udijeliti, ovaj mi je možda najveći biser. I nije mi ga rekla samo jedna žena. Čula sam ga dovoljno puta da se ozbiljno zapitam koliko njih zaista vjeruje da je glumljenje nesposobnosti poželjna ženska osobina.

Razlog zbog kojeg mnoge to predlažu i, još gore, iskreno vjeruju da je riječ o dobrom savjetu, vjerojatno leži u tome što doma imaju majmune koji se boje žena koje mogu ili žele nešto napraviti same. Onda se oni, siroti, osjećaju nepotrebnima. Barem tako kažu žene koje dijele takve savjete.

Veliki alfa mužjak

Jer, izgleda, poanta muškarca i smisao njegova života jest upravo u tome da žena o njemu ovisi. Barem u nekim stvarima. Da ga treba. Da bez njega ne može. Pa makar se radilo o čišćenju filtera na perilici rublja ili popravljanju vodokotlića. Veliki alfa mužjak maltene će se uvrijediti ako žena zna parkirati iz prvog pokušaja, prepoznaje neki komad alata osim čekića i šarafcigera ili sama nosi vrećice iz dućana.

Da, baš se želim praviti glupa kako bih zadržala nekoga tko me se boji zato što znam gletati i zato što znam gdje se nalazi velik broj artikala u Bauhausu. Bolje da šutim i o tome da znam čemu mnoge od tih stvari služe. Ne sve, naravno, ali ponešto ipak znam. Usudila bih se reći i više od ponekog prosječnog modernog muškarca.

I ne, ne treba mi muškarac koji neće znati ništa napraviti po kući samo zato što ja znam. Ali još mi manje treba onaj koji će se osjećati većim i jačim samo ako se ja pravim manjom i glupljom.

Zanimljivo je, međutim, da nikad ni od jednog muškarca nisam čula kako želi da budem glupa i nesposobna. Možda sam ih dobro birala, možda sam samo imala sreće, ali većina muškaraca s kojima sam bila bili su jako sposobni i pametni. Nisu se osjećali ugroženo ako sam znala ili željela napraviti nešto što su znali i oni. Dapače, puno toga što danas znam, od pravila pojedinih sportova do popravaka po kući i materijala potrebnih za obradu zidova, naučili su me upravo partneri. Iskustvo mi je pokazalo da oni, ili barem ovi moji, vole prenositi znanje.

Nisam ni tada glumila. Nisam išla pitati za savjet kako bi se on osjećao bolje, pametnije ili sposobnije, niti da bi mislio da ovisim o njemu. Pitala sam i učila kad bi me nešto zanimalo ili kad bi mi trebalo. Netko nešto zna, pitaš ga, naučiš i primijeniš. Nema tu nikakve velike filozofije, a još manje potrebe za glumom.

Tko tu zapravo pristaje na manje?

Naravno, to ne znači da sam baš uvijek inzistirala na tome da sve napravim sama. Nekad bih vrlo rado pustila da nešto napravi netko drugi. Ponekad iz praktičnih razloga, primjerice zato što ne mogu dosegnuti neku policu ili strop, ma koliko se visoko popela na ljestve. A ponekad jednostavno zato što mi se nije dalo. Jer jedno je znati nešto napraviti, a sasvim drugo imati volje to napraviti baš svaki put.

Otkud uopće ideja da bismo se trebale praviti glupima ili nesposobnijima nego što jesmo, meni zbilja nije jasno. Unatoč svim objašnjenjima žena koje su mi isto ili slično savjetovale, taj mi savjet nikako ne sjeda. I ne radi se tu o onom mojem „mogu ja sve sama”. Radi se o zdravom razumu i činjenici da mi je ponižavajuće, i za njega i za mene, pretvarati se da sam nešto što nisam.

Ne, nisam građevinarka niti ću ikad biti Schumacher. Ali ako nešto znam ili znam napraviti, neću to skrivati.

A taj veliki alfa mužjak koji me voli samo dok o njemu ovisim jer sam manje sposobna, voli li me uopće? I te žene koje se prave glupe kako ne bi ostale same, jesu li doista pametne ili su možda stvarno glupe, samo misle da su pametne? Tko tu zapravo pristaje na manje?

Ima li u takvom odnosu uopće ljubavi ili je riječ o nekoj vrsti prešutnog dogovora u kojem jedno mora biti manje da bi se drugo osjećalo većim?

S vremenom sam shvatila da postoji velika razlika između ljubavi iz želje i ljubavi iz potrebe. Ne volim te zato što te trebam da bih preživjela. Volim te zato što te želim u svom životu. Odabrala sam te voljeti i očekujem isto od tebe.

Ma kakva gluma

Dokle god su nam mane i vrline, pa i dijagnoze, kompatibilne, dokle god među nama postoje poštovanje, ljubav i razumijevanje, želim taj odnos. Ne zato što bez tebe ne mogu, nego zato što s tobom želim.

Nikakva gluma, pretvaranje ni prešutni dogovori o tome tko mora biti manji da bi se drugi osjećao većim. To za mene nije ni ljubav ni zdrav odnos. I ne vidim kako bih uopće mogla biti sretna s nekim tko zapravo ni ne zna kakva sam.

Zato se ne namjeravam praviti glupa kako bih nekoga zadržala. Ako me želiš samo dok misliš da sam nesposobna, onda ti zapravo ne treba žena. Treba ti netko tko će se praviti da ne zna gdje stoji šarafciger.

A ja, jebiga, znam. I gdje stoji. I čemu služi.

I zato, onoj gospođi s početka priče danas bih odgovorila nešto drugo.

Ne trebam muškarca da bih preživjela. Želim ga u svom životu.

A ako mu to nije dovoljno, možda ipak nije problem u tome što sam ja previše sposobna.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.