Terapeutkinja objašnjava kako iskustva iz djetinjstva oblikuju odnose i odluke u odrasloj dobi

Iskustva iz djetinjstva imaju snažan i dugotrajan utjecaj na način na koji doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Posebno dubok trag ostavlja odrastanje u obitelji u kojoj su roditelji emocionalno nestabilni, psihički opterećeni ili emocionalno nedostupni.

Emocionalno nestabilni roditelji često imaju nagle i nepredvidive promjene raspoloženja, snažne emocionalne reakcije ili poteškoće u regulaciji vlastitih emocija. Psihički opterećeni roditelji mogu se boriti s depresijom, anksioznošću, traumama ili kroničnim stresom, zbog čega im je teško biti dosljedno prisutnima za dijete. Emocionalno nedostupni roditelji, iako mogu biti fizički prisutni, ne pružaju djetetu osjećaj topline, razumijevanja i emocionalne povezanosti te rijetko prepoznaju ili potvrđuju djetetove osjećaje.

Dijete koje odrasta uz takve roditelje često nema siguran emocionalni oslonac. Iako takvo djetinjstvo ne mora uvijek ostaviti vidljive posljedice u ranoj dobi, njegovi se učinci često jasno očituju kasnije, kroz odnose, emocionalne reakcije i važne životne odluke.

Djetinjstvo kao prostor prilagodbe i preživljavanja

Dijete koje odrasta u emocionalno nestabilnom okruženju uči se prilagodbi kao načinu preživljavanja. Umjesto osjećaja sigurnosti i predvidljivosti, razvija pojačanu osjetljivost na raspoloženja drugih, potrebu za kontrolom okoline i sklonost potiskivanju vlastitih potreba. Takvo dijete često rano preuzima odgovornosti koje ne pripadaju njegovoj dobi, nastojeći očuvati krhku ravnotežu unutar obitelji. Emocionalni razvoj u tim uvjetima odvija se bez stabilnog oslonca, što dugoročno utječe na osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnost uspostavljanja zdravih odnosa.

Posljedice ranih iskustava u odrasloj dobi

U odrasloj dobi te se prilagodbe više ne doživljavaju kao strategije preživljavanja, već kao osobne slabosti ili „karakterne crte“. Osobe koje su odrastale uz emocionalno nestabilne roditelje često imaju poteškoće u:

• postavljanju granica,
• osjećaju pretjeranu odgovornost za druge,
• teško prepoznaju i izražavaju vlastite emocije te
• donose odluke vođene potrebom za sigurnošću, a ne vlastitim željama.

Nerijetko imaju osjećaj da moraju stalno dokazivati svoju vrijednost kroz brigu, prilagodbu ili žrtvovanje, dok vlastite potrebe stavljaju u drugi plan.

Takvi obrasci utječu na izbor partnera, način na koji se ostaje u odnosima i tolerira emocionalna udaljenost ili nezdravu dinamiku. Osoba može izvana djelovati stabilno i funkcionalno, ali iznutra osjećati kroničnu napetost, nesigurnost i strah od pogreške ili odbacivanja. Iako su ti obrasci nekoć bili nužni za emocionalni opstanak u djetinjstvu, s vremenom postaju izvor unutarnje napetosti, tjeskobe, emocionalne iscrpljenosti i nezadovoljstva vlastitim životom.

Primjer iz prakse: odrastanje u emocionalno nestabilnoj obitelji

Primjer takvog odrastanja vidi se u iskustvu moje klijentice, koju ću nazvati Inka. Na terapiju je došla zbog osjećaja kronične nesigurnosti i niskog samopouzdanja, uz dojam da stalno „nije dovoljno dobra“, bez obzira na trud i postignuća. Opisivala je poteškoće u donošenju odluka, strah od pogreške i stalnu potrebu za potvrdom izvana, ne povezujući te teškoće s vlastitim djetinjstvom, već ih je doživljavala kao osobni nedostatak.

Kroz proces postupnog istraživanja vlastitih iskustava i kroz rad na razumijevanju sebe, postupno se otvorio dublji kontekst njezina odrastanja. Inka je odrasla uz majku koja se borila s depresivno-anksioznim smetnjama i oca koji se, suočen s tim izazovima, emocionalno povukao. Kao starije dijete, preuzela je ulogu skrbnice i posrednice, brinući se o majčinom raspoloženju i zaštiti mlađeg brata. U obitelji nije bilo prostora za njezine emocije, već je naučila da je prihvaćena onda kada je korisna, tiha i prilagodljiva.

Ponavljanje obiteljskih obrazaca u partnerskim odnosima

Takav obrazac nastavio se i u odrasloj dobi. Inka je izabrala partnera koji je emocionalno distanciran, sličan njezinu ocu, jer joj je takav odnos bio poznat i predvidljiv. Iako joj je nedostajala bliskost, emocionalna udaljenost partnera za nju nije bila strana, već je podsjećala na dinamiku na koju je navikla odrastajući. Nesvjesno je preuzimala većinu odgovornosti u odnosu, rijetko izražavajući nezadovoljstvo ili potrebu za većom emocionalnom povezanošću, kako ne bi „opteretila“ partnera ili izazvala sukob.

U svakodnevnim situacijama često je prilagođavala svoje ponašanje njegovu raspoloženju, pazila što će reći i kada, te umanjivala vlastite potrebe kako bi održala mir u odnosu. Umjesto da traži podršku, navikla je sve rješavati sama, vjerujući da će biti voljena ako je razumijevajuća, strpljiva i nenametljiva. Izvana je djelovala stabilno i odgovorno, no iznutra se suočavala s kroničnom anksioznošću, niskim samopoštovanjem i stalnom potrebom za kontrolom. Duboko u sebi vjerovala je da njezina vrijednost ovisi o tome koliko daje drugima i koliko malo traži za sebe.

Proces osvještavanja i početak promjene

Tek kroz rad na sebi počela je prepoznavati povezanost između svojih današnjih teškoća i ranih iskustava. Shvatila je da nije odgovorna za emocije drugih, niti je njezina uloga da održava odnose po cijenu vlastitog emocionalnog zdravlja.

Iako je proces još uvijek u tijeku, promjena je započela onog trenutka kada je razumjela da prošlost objašnjava njezine obrasce, ali ih ne mora zauvijek određivati.

Uobičajeni obrasci kod odraslih koji su odrasli uz emocionalno nestabilne roditelje

Radeći s osobama koje su odrastale uz emocionalno nestabilne roditelje, često se susrećem sa sličnim unutarnjim dinamikama.

• Drugim riječima, takve osobe nerijetko osjećaju stalnu napetost, kao da su uvijek na oprezu.
• Teško se opuštaju, sklone su samokritici i perfekcionizmu, a sukobe doživljavaju kao prijetnju napuštanjem.
• Često razvijaju snažnu empatiju, ali na štetu vlastitih granica, stavljajući tuđe potrebe ispred svojih.
• Iako su izvana funkcionalne i odgovorne, iznutra se bore s osjećajem da nikada nisu dovoljno dobre.

Važno je naglasiti da ti obrasci nisu znak slabosti, već rezultat prilagodbe na emocionalno kaotično okruženje u djetinjstvu. Oni su nekoć imali zaštitnu funkciju, ali u odrasloj dobi mogu postati prepreka zdravim odnosima i osjećaju ispunjenosti. Upravo zato osvještavanje tih obrazaca predstavlja prvi i najvažniji korak prema promjeni.

Prekidanje kruga patnje i traženje podrške

Prekidanje kruga patnje započinje preuzimanjem odgovornosti za vlastiti emocionalni život, a ne okrivljavanjem prošlosti. To uključuje spremnost na suočavanje s bolnim iskustvima, prepoznavanje vlastitih potreba i traženje podrške kada je ona potrebna. Stručna pomoć može biti vrijedan saveznik u tom procesu, jer pruža siguran prostor za razumijevanje i razgradnju duboko ukorijenjenih obrazaca.

Ako se prepoznajete u ovim opisima, možda je važno zapitati se na koji način vaše djetinjstvo i danas oblikuje vaše odnose, odluke i odnos prema sebi. Promjena ne dolazi preko noći, ali je moguća. Prošlost ne mora biti presuda, već temelj za dublje razumijevanje sebe i izgradnju zdravijeg, autentičnijeg života. Emocionalno iscjeljenje započinje svjesnošću, ali se ostvaruje kroz hrabrost da postupno mijenjamo ono što nas više ne štiti, nego sputava.

Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja