Opirala sam se doći u ova najbolnija mjesta iz straha da ću osjetiti ono što ne želim i ne mogu podnijeti. I bila sam u pravu

Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo

„Žao mi je što sam te razočarala. Oprosti mi.“ Rekla je nedavno jedna žena samoj sebi gledajući se u jednom od popularnijih TikTok filtera koji vaše lice pretvaraju u tinejdžersko te vas tako vrate i po nekoliko desetaka godina unazad.

Druga je sebi samoj, ali mlađoj, govorila da je želi zagrliti. Da je ništa ne boli i da je sve u redu. Treća je samo gledala, plakala i mazila svoje filterom pomlađeno lice. Mahom su to žene, ali i muškarci, koji imaju 50+ godina i u vrijeme vlastitog tinejdžerstva nisu imali kameru da zabilježe svoje lice i emocije. Danas kameru imamo svi, već desetak godina i nama mlađima je to relativno nezanimljivo.

Najbolnija mjesta

No, ne izlaze mi iz glave emocije i reakcije tih nekoliko žena koje sam sasvim slučajno pogledala. Razmišljala sam, i prije ovakvih filtera, što bih rekla i savjetovala nekoj ranijoj sebi, onoj od 20, pa onoj od 15, a zadnje dvije godine otkako idem na integrativnu tjelesno orijentiranu terapiju, najviše zamišljam onu od godine dana pa sve do one od jedanaest. Potpuno malu, ogoljelu i nevinu sebe. Onu koja ništa o životu nije znala, ali je preko kože osjećala. Onu koja je preko te iste kože osjećala svoju okolinu i zatim unutar te kožne opne okolinu nosila svuda za sobom, taložila slojeve i slojeve dok koža doslovno ne bi dolazila do točke pucanja. Uvijek sam pripisivala psorijazu svojim genima, ali sad više ne samo tome već i fizičkom manifestacijom onoga što se ispod kože zbivalo i sakupljalo.

Proces dolaženja do te davno zaboravljene sebe nije bio lak niti je bila potrebna neka aplikacija, a reakcije su puno intenzivnije od onih spomenutih na početku teksta. Opirala sam se doći u ta najbolnija mjesta iz straha da ću vidjeti i osjetiti ono što ne želim i ne mogu podnijeti. I bila sam u pravu. Kad svjesno odeš 20-30 godina u prošlost koje misliš da se ne sjećaš i tamo te dočeka košmar osjećaj je kao da svjesno sjedaš za volan i juriš u frontalni sudar. Totalka. Jedini spas je da otvoriš oči i sagledaš situaciju kako bi se mogao iščupati. I baš to sam napravila. Vidjela sam tu djevojčicu koju vučem sa sobom iako to nisam znala jer bila sam uvjerena da je ona ostala davno zaboravljena i da su svi njeni snovi usahnuli, da ih nikakva obilna kiša ne može ponovno natjerati na rast. Osjetila sam tu djevojčicu koja me čekala da se vratim i da joj omogućim sve što joj je bilo oduzeto.

Čekala me, nije se ljutila niti zamjerala, ali ja sam, kao i žena na početku, imala potrebu da joj se ispričam iako ja sama nisam bila kriva za sve što ju je snašlo. Ispričavala bih joj se dugo dugo, natopila bih suzama tepih u terapijskoj sobi, kako bih je izvela van iz tog podruma u kojem je bila zaključana i čekala. Trebala je da joj kažem da je dobra takva kakva je i da ništa što joj se dogodilo u tom periodu nije njena krivnja, da ničim nije to izazvala. Žudjela je da joj objasnim da prilike u kojima je rođena nije sama birala i da ih nikako nije zaslužila, da može živjeti i biti takva kakva jest njima unatoč. Htjela je znati da joj se ništa gore od onoga što je vrlo rano proživjela ne može više dogoditi. Željela je i trebala je znati da može sve i da zaslužuje ljubav. Zaslužila je plesati, pisati i slikati kad, gdje i koliko želi. Skakati s jedne strane na drugu, pjevati glasno iako je uvjerena da nema sluha, smijati se do granice boli, biti okružena ljudima koje voli i ne skrivati se kako bi zadobila nečiju pažnju i ljubav.

Primila sam je u naručje, kao da je moje dijete. Dala joj taj zagrljaj za kojim oduvijek žudi i nisam je puštala. Mirisala sam joj kosu koju je uvijek željela imati dugu, baš jako dugu kosu boje bagremovog meda iako će za dvadesetak godina početi maštati o GI Jane frizurama. Bila je u rozom ritmika kompletiću, onom u kojem se najbolje osjećala jer jedino ju je ples održao na životu sve ove godine. Obećala sam joj da ću je voditi svuda sa sobom i da će uvijek biti negdje u meni, da više neće morati proći desetljeća kako bismo se ponovno pronašle i zajedno zaplesale. Sve što od tad, kad smo se konačno prošlo ljeto pronašle, radim, biram i živim, radim za nju, onu Anu u roza kompletiću, s volanom na kukovima, s plesnim nožicama koje ne mogu stajati mirno. I ovaj tekst napisala sam s njom u roza kompletiću, sa zlatnom trakicom oko glave.

Do idućeg puta, provjerite gdje je i kako je vaš „rozi kompletić“, gdje su vaše plesne cipele ili slikarsko platno.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.