Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo
Znala sam da me čeka puno posla, ali nisam znala da je to moje puno jako malen dio ukupnog. Tako bih mogla sad, nakon gotovo dvije godine intenzivne terapije, sumirati što se dogodilo i promijenilo u tom periodu.
Krenula sam na tjelesno orijentiranu integrativnu terapiju nakon godina povremenih odlazaka psihijatrici (idem i dalje na kontrole, sve rjeđe) i nasumičnih izleta na razgovor sa psihologinjom i geštalt terapeutom. Sve sam išla sama, iz vlastitog interesa i znatiželje, guglajući sama kome i kako, tek povremeno tražeći preporuku no na kraju bih ja bila ta koja je izabrala osobu, terapeutski pravac i lokaciju. Slušala sam što mi govore paralelno srce, glava, želudac i novčanik. Jebiga, nije sve besplatno, a novca nemam u izobilju, ali oduzela sam si od drugih stvari i prihvatila da je ovo ulaganje u mene, moj oporavak i moju budućnost. I nisam se prevarila jer to zbilja to jest. Kad mi kažu da je skupo ići na terapiju ili na trening, a pritom imaju novi ajfon i kutiju najskupljih cigareta svakodnevno na stolu kafića onda znam da su prioriteti te osobe potpuno drugačiji od mojih. Meni je stalo kako se osjećam iznutra i kako idem kroz ovaj život iznutra, a ne kako izgledam na van (uostalom, i to što radim iznutra rezultira time kako izgledam). I da, zadnje dvije godine ili nešto dulje najčešće izgledam kao da me voda donijela jer je posla puno, a vrijeme je postalo jako bitan faktor.
Fizički simptomi
O tjelesno orijentiranoj integrativnoj terapiji znala sam jako malo, tek da mi je poneka poznanica završila školu za takvu vrstu psihoterapeuta i da su jako zadovoljne svime što su tamo dobile. Da su si promijenile život iz temelja i da ga i dalje mijenjaju zahvaljujući uvidima u sebe koje su time dobile. Da, neću lagati da me to malo privuklo, ali realno, nisam imala pojma što se i kako radi. Donekle nemam pojma i dalje, ali vidim što sam sve saznala, kako reagiram na sitne podražaje sad i prije tri godine, kako procesuiram istu traumu te koje traume sam konačno osvijestila, a nisam imala pojma da ih uopće imam. Ponavljam, nisam imala blage veze koliko je posla ispod površine moje kože. I ja tu nisam ni po čemu posebna jer svi, ali apsolutno svi, imamo terete i traume kojih najčešće nismo svjesni jer su se zbile jako daleko u prošlosti i na njih nagomilale druge traume, drugi događaji i život kao takav. Jer, nažalost, život ne čeka da se ti izliječiš od nečega čime su te maltretirali dok si bio beba ili dijete isto kao što u međuvremenu, hoćeš-nećeš, moraš odrasti, početi raditi i zarađivati, a često je tako da mi malo jače oštećeni to odradimo i puno ranije od ostatka naših vršnjaka.
Da se većine svog djetinjstva ne sjećam znala sam i ranije isto kao što sam upoznata s pojmom disocijacije s kojim me upoznala također tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja prije 5-6 godina. Moje je pamćenje, inteligenciji i obrazovanju unatoč, nalik švicarskom siru u tim najranijim i najranjivijim godinama koje su izgledale kao da sam na ratištu. To nije bio niti moj odabir niti želja, to je bila nužda koju su moj mozak, a potom i tijelo, napravili kako bih preživjela i kako bih nastavila dalje sa životom. I jesam, nastavila sam dalje sve dok se nisu počeli pokazivati fizički simptomi svega što se događalo, a ja se tek djelomično sjećam ili ne sjećam uopće.
Nisam pustila ni suzu
Konkretno, samo jedan od primjera. Imala sam, i to godinama, tamo negdje od 16-e do ranih dvadesetih manje-više konstantnu bol u predjelu gornjeg abdomena, ispod rebara, u tzv. žličici. Kao tupa, na momente izrazito jaka bol koja me katkad znala savinuti pod 90 i ne dati mi da dišem i da jedem. S obzirom na to da su to bile ključne godine u mojem obrazovanju, završetak gimnazije, odabir fakulteta, upisi, prva godina, pripisali smo to stresu toga vremena i situacije. Ali bol nije prestajala, UZV abdomena ništa nije pokazivao, svaki put, niti dodir, niti krvna slika, sve u savršenom, fizičkom redu. S vremenom se smanjila, a prekidom nekih odnosa je nestala. Kako je nestala, o njoj sam prestala razmišljati i zaboravila da me tako nešto godinama mučilo sve dok o tome nismo razgovarali u terapiji, točnije što se sve zna nakotiti u tom dijelu (ali i u drugim dijelovima) tijela. Naime, uslijed svoje najveće traume u djetinjstvu, točno u tom trenutku i trenucima koji su slijedili ja nisam pustila suzu, a trebala sam. Bila sam dijete od 11 godina čiji se čitav život promijenio u sekundi i nikad kasnije nije bio ni isti ni primjeren mojim godinama. Zadržala sam hladnu glavu ne misleći uopće na činjenicu da sam dijete i da trebam plakati i da trebam pomoć. Ne, mozak je odradio ono što je trebao da bi preživio, zatomio traumu i nastavio dalje sa životom. Bol je ostala, a nakon nekog vremena se manifestirala kako sam i napisala.
Zato sad, kad osjetim nešto, bez obzira kad se i zašto dogodilo pustim da emocije rade svoje, ne zatomljujem ni ljutnju ni strah ni tugu ni sreću jer jedino tako mogu naprijed. Predugo sam gutala sve u sebi, previše vremena sam plitko disala i borila se s drugima u sebi umjesto da sam rekla svima ono što ih ide makar se uvrijedili, ne shvatili i naljutili. Godine sam proživjela trujući sebe i svoju nutrinu da me ne bi ponovno ostavili i da se nitko ne ljuti ili ne svađa. Ja bih hodala po ultrazvucima, liječila se i išla na terapije, da bi oni imali svoj mir. Nitko tako ne bi trebao živjeti, a najmanje dijete koje je tek počelo živjeti.
Tjelesno orijentirana terapija izvukla je sve ono čega sam se bojala i što mi nije dalo da rastem kao ono što jesam. Izvukla je puno, a izvući će još i neka mene same, bez onih koji ne razumiju i ne podržavaju jer očito im nije tu mjesto. Konačno dišem, pišem i plešem onako kako sam oduvijek trebala. I da, ima(m) još puno posla. Uvijek ima.
Do idućeg puta, ne odustajte od sebe. Nikad.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....