Kad bih birala idealnog partnera ovo bi mi bila jedna od najbitnijih stvari - i znam da ne bih pogriješila

Kako radim od doma imam taj, prema modernom hrvatskom, home office. Neki dan, usred posla, čuh kuckanje koje nije bilo moje tipkanje po tastaturi. Nije mi odmah sinulo, ali nakon par sekundi sjetila sam se da sam dan ili dva ranije stavila nove loptice ptičje hrane na kuke izvan velikog prozora koji osvjetljava čitav taj sobičak. Ispred prozora nalazi se najljepši gingko ikad, a kako je sad gol prepun je malenih ptica, od plavo-žutih sjenica, kosova i vrapčića sve do dugorepih sjenica i crvendaća. Sve ih hranim redovito. Zimi još i više. U kuhinjskom ormariću imam još i hranu za vjeverice, ali i za ježeve. Iako, ježeve mogu nahraniti hranom za mačke, jedu ju, a ja je uvijek imam.

Nakon svega navedenog, nije tajna da volim životinje. Oduvijek jesam i zauvijek ću. Tako sam odgajana, a tako ću i odgajati. Životinje svih vrsta za nas su sveta bića i prema njima se uvijek, u familiji, odnosimo s poštovanjem. Nebitno jesmo li vegani ili ne (neki u obitelji i jesu), imamo li kućne ljubimce ili ne, ako vidimo životinju u pomoć uskočimo kako možemo i znamo. Svatko unutar svojih kapaciteta, naravno. Rekla bih da moj Deda i ja tu prednjačimo, na njih smo posebno slabi, ali i ostatak obitelji je odrastao sa životinjama i cijeni ih često i više nego mnoge ljude. Kako sam takva i tako odgajana drugačiju osobu ne bih htjela pored sebe. Mnogi moji prijatelji i prijateljice, bivši partneri i poznanici i jesu baš takvi. Oni koji uplaćuju udrugama, vuku ozlijeđene životinje na faks ili u zoološki, stanu na cesti ne bi li barem pomaknuli leš da se preko njega ne prelazi. To su istovremeno i ljubav i poštovanje, ali ne samo prema životinjama nego životu općenito. Prema prirodi i živim bićima koji ni u čemu nisu niži ili viši od nas. Mi smo svi, barem bi tako trebalo biti, jednako vrijedni u ovom sistemu u kojem živimo.

Nije ispao dobar

Kad bih birala idealnog partnera jedna od najbitnijih stvari svakako bi mi bila to, odnos prema životinjama i drugom živom biću jer tako mogu biti sigurna, barem djelomice, kakav će biti prema meni. Ne mora imati kućne ljubimce da bi bio dobar prema životinjama i cijenio ih. Ne mora ih nikad imati koji god da su razlozi zašto ih nema i ne želi, poštujem ih, ali mora ih vidjeti i znati poštovati.

Kad smo bili djeca, susjeda je znala okriviti mog mlađeg brata za nešto što bi se dogodilo nekoj od mačaka lutalica koje je hranila, na što bi moja mama dobivala živčane slomove jer da je na to pomislio ne bi mu se dobro pisalo. Naravno, nikad ništa slično nije napravio, a susjeda je okrivila njega jer je bio prvi na meti i smetalo joj je jer je „živ“. Ali, u mom društvu, čak i u razredu tada, bilo je onih koji su životinjama radili gadarije od kojih mi se dandanas 30 godina kasnije okreće želudac. Pišem ovo jer sve i jedan takav mulac na kraju nije ispao dobar. Neki su i pokojni zbog načina života kakav su vodili, prepun kriminala, nasilja i loših odluka odmalena. Jesu li se rodili takvi ili su tako odgojeni, nije za ovaj tekst nego neki drugi, no ono što želim reći je da ako vidite da netko maltretira živo biće (u ovom slučaju životinju) da ne pomišljate da neće takav biti prema vama ili nekome drugome. Takav ili još gori. Studije su ne jednom pokazale i dokazale da oni koji su u ranoj dobi pokazivali takve sklonosti kasnije su izrasli u psihopate, sociopate i kriminalce. Nasilnike. Udomivši više životinja unazad desetak godina postala sam ne samo osjetljivija na njih nego i svjesnija svijeta u kojem živimo, što putem društvenih mreža što u realnosti. U Hrvatskoj, a i drugdje, životinje nerijetko pate zbog baš ovakvih kakve sam spomenula u prethodnim rečenicama. Neću spominjati što im sve rade, mnogi od nas smo pročitali svašta čak i recentno, i da su to nekad i ljudi na poziciji moći, odrasli i ajmoreć‘ zreli. Nekad i visokoobrazovani koji liječe druge ljude.

Radost s obje strane

Ali nađe se šačica pitomih ljudi koji želi promijeniti tu realnost. Koja želi pomoći onima koji su u potrebi bez obzira koliko nogu imali i imaju li krzno ili kosu. Pa naprave kuću i skloništa za one kojima treba, one koje nitko ne želi ili ih je mučio i zanemarivao. Igrom slučaja stanari nisu ljudi nego ovaj put mačke i krenu komentari od sve velesile humanitaraca poput: „Zašto ne pomažemo ljudima? Zašto ne uplaćujemo za djecu u domovima? Da zašto bi mačke ili neke druge životinje živjele bolje od ljudi u limenkama i tako u nedogled. Svi ti veliki borci na tastaturi nisu nikad, odgovorno tvrdim, pomogli nikome. Ali nikome, ni na koji način, a svi mi koji iz dana u dan na ovaj ili onaj način spašavamo i pomažemo životinjama s ceste jesmo. Masa mojih prijatelja i ljubitelja životinja bila je prva na liniji i u autu kad su bili potresi, poplave i slične situacije i spašavali su sve. Ponavljam, nebitno koji je broj nogu. Iz jednostavnog razloga, jer volimo i cijenimo živo biće i jer smo empati koji ne činimo razliku među živim bićima.

Nažalost, upravo su ta živa bića na dvije noge, kojih sam i sama pripadnik, problem za sve. I za druge na dvije noge i za one sa više nogu.

Puno toga u svom djetinjstvu bih promijenila i voljela da je drugačije, ali prisutnost i ljubav prema životinjama nije jedna od tih stvari jer to me učinilo ovakvom kakva jesam. Onom koja sad sjedi i tipka dok pored mene prede gluha mačka koju je netko izbacio na cestu. Druge dvije umalo ubijene kao mačići spavaju, a ptičice svako malo dođu na prozor kako bi, zahvaljujući meni, preživjele zimu. I baš takvu osobu, koja je svjesna koliko malo treba da svi budu sretni i namireni kako bismo skupa dijelili ovu planetu, treba imati uz sebe. Kao prijatelja, partnera ili barem poznanika. Sve drugačije od toga izbjegavajte u širokom luku i ne žmirite, upozorite i prijavite.

Do idućeg puta, nahranite barem jedno gladno biće i vidjet ćete koju radost to donosi s obje strane.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.