Zašto ja to sve trpim? Terapeutkinja objašnjava zašto je tako teško otići iz odnosa koji nas uništava

Nakon prošlog članka o narcističkom poremećaju ličnosti dobila sam mnogo poruka. No ono što je mnoge ljude najviše zaokupljalo nije bilo pitanje kako prepoznati narcistički poremećaj ličnosti niti kako nekome dati „dijagnozu“, nego - zašto je, čak i kada jasno vide da odnos nije dobar za njih, toliko teško otići. U razgovorima s klijentima često susrećem upravo taj paradoks. Ljudi vrlo jasno mogu opisati što se događa u njihovom odnosu i svjesni su obrazaca koji se ponavljaju, znaju da su iscrpljeni i često kažu da razmišljaju o odlasku. Neki to pokušaju više puta. Odu, ali se nakon nekog vremena ponovno vrate. Upravo ih taj povratak često zbunjuje više nego sam odnos.

Nije problem u tome što ne vidimo

‘‘Zašto ja to sve trpim‘‘? To je jedno od najtežih pitanja koje si ljudi u toksičnim odnosima postavljaju. Odgovor se rijetko nalazi u manjku inteligencije, snage ili volje. Većina ljudi koji ostaju u lošim odnosima vrlo dobro vide što im se događa. Svjesni su obrazaca koji se ponavljaju, prepoznaju trenutke u kojima pate i često znaju da odnos nije ono što im je potrebno. Glavni je problem u tome što dio nas koji razumije situaciju nije uvijek isti dio koji donosi odluke.

Kada je odnos postao mjesto na kojem tražimo sigurnost, potvrdu ili osjećaj vlastite vrijednosti, sama spoznaja da nas taj odnos povređuje često nije dovoljna da bismo otišli. Emocionalna privrženost, strah od gubitka, nada da će se druga osoba promijeniti i načini povezivanja koje smo usvojili mnogo ranije u životu, mogu biti snažniji od racionalnog uvida.

Zato nije neobično da osoba istodobno zna da joj odnos šteti, a ipak osjeća snažnu potrebu ostati ili se vratiti. Ta unutarnja podijeljenost nije znak slabosti, nego pokazatelj koliko duboko mogu biti ukorijenjeni naši emocionalni obrasci.

Ako znamo da nam odnos šteti, zašto mu se onda vraćamo?

SHUTTERSTOCK

Sve mi je jasno. Znam da mi nije dobro. Zašto se vraćam?

To je pitanje koje često donosimo u terapijski rad, a odgovor na njega nije jednostavan. Jer kada bi samo razumijevanje bilo dovoljno za promjenu, mnogi bi odnosi završili mnogo ranije. Često vjerujemo da ćemo, čim shvatimo što nam se događa, moći donijeti drugačiju odluku. No ljudska psiha ne funkcionira tako jednostavno. Između onoga što znamo i onoga što osjećamo često postoji velik prostor.

U tom prostoru nalaze se naši obrasci privrženosti, osjećaj sigurnosti, strahovi, nade i načini na koje smo kroz život učili što ljubav jest – ili što mislimo da bi trebala biti. Promjena zato ne započinje samo u trenutku kada nešto razumijemo, nego onda kada postupno počnemo stvarati drugačiji odnos prema sebi i osjećaj sigurnosti izvan odnosa koji nas povređuje.

Zašto se vraćamo onome što nas boli?

Ako znamo da nam odnos šteti, zašto mu se onda vraćamo? Na prvi pogled to djeluje nelogično, jer zašto bi se netko vraćao odnosu u kojem pati? No ljudska psiha ne vodi se prvenstveno logikom, nego osjećajem sigurnosti. Ono što nam je poznato često doživljavamo sigurnijim od onoga što je nepoznato, čak i kada nas to poznato povređuje.

Naši prvi odnosi stvaraju svojevrsnu "mapu" bliskosti. Kroz njih učimo što znači biti voljen, koliko smijemo tražiti, kako doživljavamo sebe u odnosu s drugima i što od bliskosti očekujemo. Ti obrasci ne nastaju preko noći. Način na koji doživljavamo bliskost često se oblikuje kroz najranija iskustva odnosa.

Ako smo odrastali uz emocionalno nedostupnog roditelja, nepredvidive reakcije, ljubav koju smo morali zaslužiti ili stalno prilagođavanje tuđim potrebama, naš emocionalni sustav može upravo takvu dinamiku početi prepoznavati kao poznatu. To ne znači da ćemo svjesno birati osobu koja će nas povrijediti, jer tko ne želi stabilan, siguran i topao odnos?!

Važno je naglasiti da rana iskustva ne određuju našu sudbinu niti znače da će osoba nužno ponavljati iste obrasce. Ona samo mogu utjecati na ono što naš emocionalni sustav prepoznaje kao poznato. Naše svjesne želje i naučeni načini povezivanja nisu uvijek usklađeni. Dok svjesno težimo sigurnosti, nesvjesno nas ponekad može privlačiti ono što nam je poznato. U razgovorima s klijentima često čujem rečenice poput: „Znam da mi nije dobro, ali kad odem osjećam još veću prazninu.“ „Kad me nazove nakon prekida, kao da zaboravim sve ono loše.“ „Čim vidim da se promijenio, pomislim da će ovaj put biti drugačije.“

Takve reakcije često zbunjuju ljude. Pitaju se kako je moguće da im toliko nedostaje osoba uz koju su patili. Odgovor nije u tome da je odnos bio zdrav. Gubitkom odnosa ne gubimo samo partnera, već i nadu da će se jednoga dana ostvariti ono za čim smo cijelo vrijeme čeznuli – da ćemo biti dovoljno voljeni, dovoljno važni i dovoljno vrijedni da nas druga osoba napokon vidi onako kako nam je potrebno.

Ponekad osoba u sadašnjem odnosu nesvjesno pokušava pronaći ono što joj je nekada nedostajalo u ranijim odnosima. Kao da dio nje i dalje vjeruje da će, ako ovaj put bude dovoljno strpljiva, puna razumijevanja ili dovoljno dobra, konačno dobiti ljubav koja joj je nekada nedostajala. Naravno, toga najčešće nismo svjesni. Upravo zato odlazak nije samo pitanje odluke ili snage volje. Da bismo doista prekinuli obrazac, potrebno je razumjeti što nas iznova vraća i koje emocionalne potrebe pokušavamo zadovoljiti ostajući u takvom odnosu.

Zbog toga ljudi često ne odlaze jednom. Odu kada bol postane prevelika, a vrate se kada usamljenost, nada ili osjećaj krivnje postanu još veći. Ne vraćaju se zato što ne znaju što im se događa, nego zato što ih duboko ukorijenjeni načini povezivanja ponovno vode prema onome što im je poznato, čak i kada ih to poznato boli.

U nekim slučajevima prisutan je i strah od prijetnji, kontrole ili nasilja, zbog čega odlazak nije samo emocionalno nego i sigurnosno pitanje

SHUTTERSTOCK

Zašto jednostavno ne odeš?

To je rečenica koju partneri, prijatelji i članovi obitelji često izgovaraju iz najbolje namjere. No osoba koja godinama živi u odnosu u kojem postupno gubi povjerenje u sebe često više nije sigurna ni u vlastitu procjenu. S vremenom počinje preispitivati svoje osjećaje, potrebe i granice. Nije riječ o tome da odjednom izgubi sposobnost procjene, nego o postupnom procesu u kojem vlastitom doživljaju sve manje vjeruje, a procjeni druge osobe sve više. Primjerice, osoba tijekom svađe kaže da ju je partnerova izjava povrijedila. Umjesto da njezin osjećaj bude uvažen, partner odgovori:

• „To se nije dogodilo tako.“
• „Opet sve shvaćaš previše osobno.“
• „Uvijek dramatiziraš.“

Ako se takve situacije ponavljaju mjesecima ili godinama, osoba postupno počinje sumnjati u vlastito iskustvo. Više se ne pita samo što se dogodilo, nego i je li uopće ispravno doživjela ono što se dogodilo.

Tada se počinju javljati misli poput:

• „Možda stvarno pretjerujem.“
• „Možda sam preosjetljiva.“
• „Možda sam ga krivo shvatila.“
• „Možda će ovaj put biti drugačije.“

Istodobno se sve više prilagođava drugoj osobi. Pažljivo bira riječi kako ne bi izazvala sukob, pokušava predvidjeti partnerove reakcije i preuzima odgovornost za njegovo raspoloženje. Vlastite potrebe, osjećaji i granice postupno odlaze u drugi plan jer najveći dio energije ulaže u održavanje odnosa i izbjegavanje novih konflikata.

Također je važno naglasiti da ljudi ne ostaju u odnosima koji ih povređuju isključivo zbog emocionalnih obrazaca. Ponekad postoje vrlo stvarni i objektivni razlozi koji odlazak čine iznimno teškim. Zajednička djeca, financijska ovisnost, stambeno pitanje, krediti, strah od samoće, nedostatak podrške obitelji ili okoline, ali i strah od partnerove reakcije mogu značajno utjecati na odluku da osoba ostane. U nekim slučajevima prisutan je i strah od prijetnji, kontrole ili nasilja, zbog čega odlazak nije samo emocionalno nego i sigurnosno pitanje. Na kraju priče, kada se svi ti čimbenici isprepletu s narušenim samopouzdanjem i dugotrajnim preispitivanjem vlastitih osjećaja, nije teško razumjeti zašto odlazak rijetko izgleda kao jedan veliki, odlučni korak. Mnogo češće riječ je o procesu punom dvojbi, pokušaja, povrataka i ponovnih odlazaka. Zato je važno biti oprezan s pitanjem: „Zašto jednostavno ne ode?“, jer ono što izvana može izgledati kao jedna odluka, iznutra je često splet emocionalnih, praktičnih i životnih prepreka.

Svjesni uvid nije isto što i promjena

Jedna od najvećih zabluda jest da će se sve promijeniti čim nešto osvijestimo. Voljela bih da je tako jednostavno, ali nije. Možemo pročitati deset knjiga, poslušati bezbroj podcasta, razumjeti svaki obrazac i znati što bismo trebali učiniti, a ipak ostati u istom odnosu ili se ponovno vratiti nakon prekida.

Razlog je taj što razumijevanje predstavlja samo jedan dio procesa promjene. Duboko ukorijenjeni emocionalni obrasci ne mijenjaju se isključivo spoznajom. Oni su nastajali godinama kroz naša iskustva, odnose i načine na koje smo učili povezivati se s drugima. Upravo zato za njihovu promjenu nije dovoljna samo odluka. Potrebno je vrijeme, novo iskustvo odnosa prema sebi i spremnost da postupno mijenjamo načine na koje razumijemo sebe, druge i bliskost.

Zato dubinski emocionalni rad na sebi nije samo pitanje razumijevanja zašto ostajemo, nego i osvještavanja obrazaca koji nas iznova vode prema istim odnosima. Nije samo naučiti postaviti granicu, nego razviti unutarnji osjećaj vrijednosti zbog kojeg tu granicu možemo održati. Nije samo otići iz odnosa koji nas povređuje, nego razumjeti i promijeniti ono što nas ponovno vuče natrag. Tek kada se počnu mijenjati dublji obrasci, prestajemo automatski birati ono što nam je poznato i počinjemo birati ono što je za nas doista zdravo.

Ne morate prvo otići da biste započeli promjenu

Mnogi ljudi odgađaju suočavanje sa sobom jer misle da prvo moraju donijeti odluku o prekidu. No vrlo često nije tako. Cilj unutarnjeg emocionalnog rada nije nagovoriti osobu da ostane niti da ode iz odnosa. Cilj je pomoći joj da ponovno uspostavi kontakt sa sobom. Da počne vjerovati vlastitim osjećajima. Da prepozna svoje potrebe i granice. Da razumije što je vraća odnosima u kojima se postupno gubi. Da nauči razlikovati ljubav od straha, privrženost od ovisnosti i nadu od stvarne promjene.

Tek kada osoba ponovno pronađe osjećaj unutarnje sigurnosti, može donijeti odluku koja nije vođena isključivo strahom, krivnjom ili nadom da će se druga osoba promijeniti, nego jasnijim osjećajem onoga što joj je potrebno, što želi i što zaslužuje.

Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja