Užasno je bolno kad iz jednog ‘mi‘ u roku nekoliko minuta moraš prijeći u ‘ja‘, ali to nije najgore od svega

Nakon prekida prve ozbiljne veze u životu neko vrijeme sam bila u filmu da ne želim nikad nikoga, da je to bilo to i da ne želim dalje pokušavati. Hvala bogu, došla sam relativno brzo k sebi i nastavila dalje kako i jest najbolje za sve, od mene do drugih oko mene. Godinama i veza kasnije naučih svašta kako o sebi, tako o samim vezama. Nisam uvijek bila ja ta koja prekida, dapače, manje više bih bila ostavljena, ali nikad mi nije palo na pamet nekoga držati za sebe pošto-poto. A nažalost, toga sam se prečesto nagledala. Od malena gledajući svoje roditelje i uvjetovane odnose gdje se nekoga drži na lajni i “za jaja” (djecom, stanom, financijama) pa sve do danas oko mene je masa tih uvjetovanih veza i brakova u kojima jedna strana ne želi biti, ali zbog prije navedenog ostaje. Iz brakova i veza ne izlaze ni iz raznih strahova, od strahova za vlastiti život ili život svoje djece, do straha za svoju guzicu i navike (pogotovo financijske) do potpuno izmanipuliranog i nametnutog straha za tu osobu, da si nešto ne učini ako ga/ju ostaviš.

Odgovornost koja nije tvoja

Imala sam desetak godina što pamtim, a sigurno sam čula to i ranije samo se ne sjećam, kad se prijetilo oduzimanjem vlastitog života ako ga se ostavi. Sve i da se to zbilja ne misli, takva neka rečenica se, vidim to sad među svojim bliskima, ureže. Nametne ti neku odgovornost koja realno nije tvoja i ne tiče te se pa makar ste potpisani pred Bogom i/ili matičarem.

I danas, 20 i kusur godina kasnije i s ne znam koliko dugih veza iza sebe nikad ne bih nekog vezala za sebe niti bih s nekim htjela biti u nečemu što nalikuje robovlasničkom odnosu. Najnormalnija je stvar na svijetu da se ljudi zaljube i jednako tako da ih pusti ili da prestanu nekoga, iz kojeg god razloga, voljeti. Nije najugodnija stvar na svijetu, ali je jako ljudska i normalna. Da, boli čuti da netko koga voliš i s kime si nešto gradio, provodio i planirao vrijeme tebe više ne voli ili barem ne voli toliko da bi nastavio dalje, ali događa se. I baš zato što se događa, čak i kad nema “treće osobe” (iako i do te treće obično dođe kad stvari odavno nisu dobre i kako trebaju biti) ne vidim zašto bi se to shvatilo kao nešto osobno i zašto bi se netko odrekao vlastitog života zbog toga odnosno te osobe koja je odlučila ići svojim putem. Svaki put kad čujem ili osjetim tako nešto, taj jad i očaj zbog prekida ili razvoda da se izvlači prljavi veš, da se nekoga na ovaj ili onaj način pokušava odgovoriti i zadržati, pomislim kako te osobe imaju problem s egom i kako ne znaju hendlati vlastite emocije. Da, povrijeđenost i bol i tuga su jedno, ali tjeranje nekoga da protiv svoje volje bude s nama je nešto sasvim drugačije i nema veze s ljubavlju niti prema toj osobi niti prema nama samima.

Djeca, stan, posao...

Kad smo dovedeni pred gotov čin i osoba koju smo do pred koju rečenicu voljeli stoji ispred nas i odlazi na nama je da to, ma koliko god teško bilo, prihvatimo. Naravno, neće se to dogoditi iste sekunde, možda niti iste godine nećemo do kraja prihvatiti taj kraj, ali najmanje što možemo i to iz poštovanja kako prema toj osobi tako i prema sebi samima jest pustiti i poštovati tu odluku. Ali djeca, stan, posao… To su sve izgovori koji se koriste kako se ne bi prihvatila jednostavna činjenica da osoba pored nas više nije s nama sretna i treba/traži nešto drugo. Isto se može dogoditi i nama, a možda se već i dogodilo, ali toga nismo još svjesni. Ljudi rastu i nakon faze fizičkog rasta, mijenjaju se svaki svojim tempom i načinom i zapravo je jako teško, a pogotovo ako netko ima problem sa samim sobom, ići ukorak s tuđim rastom i razvojem. Za tako nešto treba jako puno truda i razumijevanja, ponajviše samih sebe, a često se ljudi u vezama i odnosima izgube i postanu “mi” zaboravivši na “ja”. Naravno da je nezamislivo bolno kad iz jednog “mi” u roku par minuta ili dana prisilno, mimo svoje volje jer do maloprije si bio u “mi” fazi, moraš prijeći u “ja” fazu. Teško je, ali je izvedivo i, nažalost ili nasreću, nužno.

Naučila sam da jedini način da izbjegnem da kraj nekog odnosa shvatim osobno jest da sebe volim i poštujem možda i više od te druge osobe jer, na kraju dana, sa samom sobom sam 24/7 zauvijek i tu vezu ne mogu i ne želim prekinuti. Da, voljela bih da sam s nekim do kraja života i da zajedno rastemo i mijenjamo se, da smo si podrška i motivacija, ali ne pod svaku cijenu. I nikad nisam niti bih tjerala nekoga da bude sa mnom jer ga ja volim i jer imamo stan/djecu/planove. Nisam osoba koja voli tjerati nekog da sjedi pored mene u kazalištu, ako to ne želi, pa tako ne mislim tjerati ni da bude pored mene dulji period vremena ili do kraja života ako se zbog toga ne osjeća dobro. Zašto? Jer se, znajući to, nije dobro ni meni i osjećam se kao zlostavljač. Odnos kojem oduvijek težim je onaj gdje je poštovanje prvo, a onda ljubav jer zrela ljubav nije potreba već odabir. I zato, kad god vidim ili čujem da postoje odnosi gdje se nekoga na nešto tjera, na što god da to jest, poludim jer to tako ne bi trebalo biti. I ako sam nešto naučila u svim ovim godinama iza sebe jest da povjerenje i poštivanje svojih i tuđih granica vraćaju ono što svi mi želimo od rođenja, a to je voljeti i biti voljeni.

Do idućeg puta, ne tjerajte ni sebe ni druge na ljubav ako je tamo (više) nema.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.