Svi smo ih doživjeli i svi znamo koliko bolni mogu biti, primjerice udarac lakta o dovratak, zabijanje malog prsta u nogu stola ili porezotina na rub papira, možda i najneugodnija među uobičajenim malim ozljedama. Kad nam se to dogodi, ne jaučemo bez razloga, jer takve ozljede pogađaju neka od najosjetljivijih područja tijela. Šake, stopala i usnice puno su zastupljeniji od ostalih dijelova tijela u područjima mozga koja prepoznaju dodir i ozljede, a neurološki putevi koji spajaju mozak i te točke gušći su od ostalih.
Vrhovi prstiju na rukama i nogama puni su živčanih završetaka koji su nam važni za manualnu spretnost i ravnotežu tijekom hodanja, no istodobno oni šalju mozgu hitne signale dođe li do neugodnih podražaja, poput udarca ili uboda. Mozak ih tumači kao bol i naređuje rukama ili nogama da se povuku. Što je više receptora za bol na nekoj točki tijela, to će bol biti intenzivnija. Ruke su nam najzaposlenije, pa njih i najčešće ozljeđujemo. Ozlijeđene ih dalje koristimo, pa ista mjesta stalno ponovo ranjavamo.
Mozak mijenja reakciju
Osjetljivost je pojačana zato što u procesu zacjeljivanja bijele krvne stanice preplavljuju ozlijeđeno područje te ono malo natiče, pa su ubodi i udarci još bolniji. Nakon što se ozlijedimo, često se instinktivno primimo za to mjesto, trljamo ga nakon udarca, pušemo u opečeni prst i sl. Time s netom ozlijeđenog mjesta šaljemo nove neuronske signale koje će mozak protumačiti drugačije nego prethodne, pa će promijeniti reakciju, a bolovi će, nadamo se, otupjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....