Nije važno koliko imam godina, važno je da se sama sebi radujem

Sjedim u malom kafiću na glavnoj ulici u Opatiji, pijem ledenu kavu i promatram svijet oko sebe. Uzela sam predah od nadziranja rada nekoliko majstora koji nam pomažu u preuređivanju kuće.

Zamjećujem ljude koji sjede oko mene. Osim jednog para svi su redom sami, svatko za svojim malim stolićem - mlada žena zadubljena u svoj mobitel, postariji čovjek nad malim espressom i još dvoje od osamdeset plus - starac duže sijede kose koji čita novine i bucmasta starica za visokim stolom koja mirno ispija svoj capuccino.

Pozornost su mi privukli prvenstveno stariji pa sam se zapitala: Jesu li ovi ljudi slijedom vremena jednostavno ostali sami ili pak u tim godinama konačno bez pardona prema obvezama uzimaju vrijeme za sebe, za neke svoje male dnevne gušte?

Jedno je sigurno - stariji se više ne zamaraju puno time što će tko reći ili misliti. Pa se tako starac koji čita novine kad mu je postalo vruće bez imalo dvojbe skinuo u bijelu potkošulju i nastavio mirno čitati dalje.

UNSPLASH

Živi na svoj način

Uto sam zamijetila (također postariju) gospođu u lijepoj dugačkoj žutoj haljini i zelenom šeširu kako već treći put u kratkom vremenu prolazi ulicom - prvi je puta išla po novine, pa u dućan, a sada je jednostavno krenula u šetnju. Iako se čini kao da se bliži devedesetoj, ona se drži uspravno, a crvena kosa i ruž na usnama poručuju nam svima:‘"Dobro sam i ne dam se!" I jučer sam ju, otprilike u ovo usto vrijeme, zamijetila u trgovini i učinila mi se kao da živi u nekom svom svijetu. Tko zna kakva je njezina životna priča, ali u svakom slučaju, čini se da jednostavno živi na svoj način i sama kreira i tka svoj mali svijet, baš kako želi.

Promatrajući ju, sjetila sam se jednog napisa koji je kružio društvenim mrežama - o tome koliko se u različitim životnim fazama uređujemo pred ogledalom prije nego izađemo iz kuće. Tekst je završavao riječima: „A s osamdeset, staviš crveni šeširić na glavu i jednostavno izađeš van.“

Ona je stavila zeleni šeširić. Ta mi se žena učinila kao hodajuća ilustracija dobrih stvari koje nam starost može donijeti. Bila je oličenje ovakvih životnih poruka:

• Sama sam sebi bitna i bitno mi je da se lijepo uredim.

• Svaki dan upotrebljavam lijepe stvari za sebe, a ne da ih čuvam za posebne prilike.

• Nije važno koliko imam godina, važno je da se sama sebi radujem.

• Nema više odlaganja bilo čega, radim ono što mi dođe da radim.

• Sama sebi znam svaki dan napraviti zanimljivim.

Zeleni šeširić i žuta haljina uskoro su se izgubili među prolaznicima, a ja sam razmišljala o tome kako bismo se svi trebali na ovaj način postaviti već puno ranije. Više se voljeti, svaki dan sami sebe nečim obradovati, upotrebljavati sve lijepe stvari koje imamo, što više šetati po vani i - odlaziti sami na kavu kad god osjetimo da nam je upravo to potrebno.

A ako to sve i ne uspijemo, barem se možemo sjetiti vesele i uspravne starice sa zelenim šeširićem kao moguće pozitivne perspektive za našu vlastitu starost - ona zaista može i za sve nas tako izgledati - biti puna boja, slobode i mašte.