Neobično je to - namještamo se kako bismo ostavili određeni dojam, a s druge strane nam se sviđa tuđa autentičnost.
 Getty Images/iStockphoto
Utopija ili

Može li se zaista živjeti kao da nas nitko ne gleda i bez zabrinjavanja o ostavljanju dojma...

Čudesno je usuditi se živjeti na vlastiti način i biti ono što istinski jesi.

Jako volim fotografirati. Od djetinjstva. Sve - pejzaže, gradove, ljude. A pogotovo ljude. Ne mogu odoljeti da ne izvadim fotoaparat (danas mobitel) u trenutku kad ugledam lijepu scenu. Imam snažan osjećaj da je važno zabilježiti, ovjekovječiti, zadržati, dokumentirati - ljepotu. Jer inače pobjegne, prođe neopažena. Ili bude opažena i poslije zaboravljena.


Usađeni programi ponašanja

Moj poriv za fotografiranjem ljudi, često se pojavi u druženju s prijateljima ili prijateljicama.

Odjednom zapazim savršen kadar - način kako osoba sjedi, s jako lijepom pozadinom ili svjetlom u kosi i jednostavno moram to "kliknuti". A osim toga, vjerujem da bi svatko trebao imati fotografije sebe na kojima je zanimljiv, lijep i poseban. Spontan.

No, na žalost, čim primijete da ih netko fotografira, većina ljudi se u trenutku promijeni. Zamijetili ste to, zar ne? Kao da se odjednom ukoče, a prirodni izraz lica zamijeni "osmjeh za slikanje". Ne vjeruju da su upravo onakvi spontani, u pozi u kojoj su bili, bili savršeni. Ne vide sebe kako ih ja vidim. Njihova unutarnja davno postavljena automatika vjeruje da su ljepši ako se namjeste.

No ako ih kriomice uspijem uloviti u spontanosti, te fotografije i meni i njima budu najljepše.

Namještanje za fotografiranje zanimljiv je odraz onoga što činimo u životu. Svi imamo usađene programe ponašanja - toga kakvi se trebamo predstavljati svijetu da bismo ostavljali "lijepu sliku" o sebi. I često smo potpuno nesvjesni koliko u toj slici ima neprirodnosti. Ne-spontanosti, ne-autentičnosti.

Naša (ne)autentičnost jasno se izražava i kroz ples. Vjerojatno ste svi već puno puta pročitali onaj tekst "Pleši kao da te nitko ne gleda...". Plešete li i vi drugačije kad znate da vas netko gleda? I jeste li ikada plesali sami kod kuće? Jesu li tada pokreti dolazili sami od sebe, kao da vas pokreće jedino muzika i vaša vlastita radost? Kad god sam tako plesala sama za sebe, uvijek bih poslije pomislila: "Kako su dobri pokreti ovo bili, a uopće ih ne bih znala ponoviti." Jer ti pokreti nisu izlazili iz dojma koji želim ostaviti, nego iz - spontanosti.


Ljepota življenja

Neobično je to - namještamo se kako bismo ostavili određeni dojam, a s druge strane nam se sviđa tuđa autentičnost. Sigurna sam da ste nekada gledali osobu koja pleše kao je nitko ne gleda (uživo ili na televiziji). I to je bilo prekrasno, zar ne? Nadahnjujuće. Čudili ste se gipkosti, uživljenosti, hrabrosti, načinu na koji se svaki pokret nastavljao jedan na drugi. Ako gledate emisije poput Supertalenta, zamijetili ste da upravo takvi nastupi podignu publiku na noge i izmame suze članovima žirija. Takvi nas nastupi duboko dirnu. A zašto?

Jer nam je netko pokazao ljepotu izvornosti, ljepotu življenja kao da te nitko ne gleda - koju se često samima sebi ne usudimo dati.

Živjeti kao da te nitko ne gleda može zvučati pomalo zastrašujuće. A ustvari je oslobađajuće. Čudesno je usuditi se živjeti na vlastiti način i biti ono što istinski jesi. Stati na pozornicu života i otplesati svoj ples iz srca. Bez ograda i sumnji, bez zabrinjavanja o ostavljanju dojma - izražavati svoj duh, svoje ja, svoje darove, izražavati što želiš, biti kakav voliš biti, raditi što te istinski usrećuje.

Pozivam vas da od danas što više zapažajte na drugima koliko je lijepa autentičnost i spontanost, trenuci u kojima netko iskreno pokazuje vlastiti duh. Što više to budete opažali, to ćete lakše i sebi dopustiti sve više i više živjeti tako. I sa sviješću da time činite dobro i onima koji vas gledaju!

Linker
25. studeni 2024 05:09