Privatni album
muko moja

Selidba je stresna, ali život nakrcan nepotrebnim stvarima je stresniji

Ni približno nisam bila svjesna koliko sam stvari posjedovala, gdje se nalaze te čemu što služi

Kažu da je nakon gubitka voljene osobe seljenje, tj. selidba najstresnija situacija u životu. To ide toliko daleko da u nekim državama dobijete par dana slobodnog, bolovanje, ali i savjetovanje sa psihologom baš na temu selidbe i prilagodbe na novo.

Nakon što sam posljednjih tjedan dana selila svoj život, stvari i sebe s jednog kraja grada na drugi mogu razumjeti tu tvrdnju. Dapače, ovo mi je četvrto seljenje u manje od 3 i pol godine i ne znam gdje mi je glava.

Kad me prije par dana frend pitao imam li puno stvari, ja sam nonšalantno odgovorila: „Ma neeeemaaaam. Grebalica za mačke mi je najveća stvar. I bicikl. I dvije foteljice. Nešto knjiga. Biljke. Odjeća. Ali, ok sam, nema puno.“


Stvarnost je bila puno drugačija

Ni približno nisam bila svjesna koliko sam stvari posjedovala, gdje se nalaze te čemu što služi. Mislim da se gotovo svatko iznenadi u situaciji seljenja što sve ima, npr. u ormaru. Pa sandale na koje si zaboravila, knjige koje si dobila i nisi niti ćeš ikada pročitati, a kozmetike i s*anja za kupaonicu. Kako sam krenula pakirati postajalo mi je sve mučnije, a svi karavani i Caddy koji su mi uskakali u pomoć vozili su barem dva puta i dupkom napunjeni jer ispada da sam hrčak, a nisam.

Zbilja nisam nego se, valjda, jedino tako mogu opravdati sebe i svoj kontingent nepotrebnih stvari nisam rješavala na vrijeme, tj. nagomilale su se kako sam išla iz manjih u veće stanove. I eto me sad s 30-ak kvadrata stambenog prostora manje, bez šupe, terase i dvorišta sa svim tim stvarima, pišem ovo među kartonskim kutijama i eco friendly vrećurinama presvučenih logom nekog supermarketa ili brenda. Samo tih torbi/vrećica imam barem dvadeset. Zapravo, nisam ni brojala, jer da krenem brojati, povraćalo bi mi se.

Znam da imam dva mlinca za šareni papar. Sa šarenim paprom unutra. Dvije sol(j)enke (tu sam umetnula „j“ jer ne znam kako tko kaže, pa da razumijete na što mislim, op. a.). Čak TRI male crne pumpe za pilates loptu (veliku i malu imam, i obje se daju napumpati JEDNOM pumpom).

Jedno 7-8 pari cipela koje ne nosim, niti ću. O odjeći neću sad, jer mi instantno postaje zlo, a stalno vrtim istih 5-10 posto robe koju sam netom oprala i osušila. Samo plastičnih posuda za pohranu stvari i hrane/namirnica napunila sam jednu veliku žutu vreću za plastiku i to do vrha. I jednu takvu bacila. Staklenki je bilo otprilike 20-ak, jedna velika kartonska kutija se zaputila prema kontejneru samo s njima. Jer sve, kao, da se ne baci, da radim pekmez i šalšu, sok od bazge. Pa kupuj hranu u staklenoj ambalaži jer je to zdravije i ekološki prihvatljivije, a kontejnera za staklo u kvartu kao da i nema (ima, ali je na 10-ak minuta pješice, jedan jedini).


Nisam hrčak

Sve želiš iskoristiti, ništa ne želiš da nema barem još jednu namjenu, nosiš te platnene vrećice, koristiš staklenke, kupuješ planski i opet se nagomila. Kako? Jebiga, ne znam. Valjda se u jednom trenu odustalo i samo je krenulo. I dalje tvrdim da nisam hrčak i da redovito odbacujem (recikliram) no nakon ovih nekoliko dana sigurna sam da ne trebam TRI pumpe za loptu/e koje se pumpaju istom, da ću te viškove obuće pokloniti, da do daljnjeg ama baš ništa od kozmetike ne trebam kupiti. Kao ni sredstava za čišćenje. A bome ni hrane koja može stajati poput pašte, konzervi, suhih namirnica. Ma ni začini mi ne trebaju.

Da, seljenje je stresno, nema tu spora no ono što me možda iznenadilo i više od same spoznajem da sam na korak da postanem hrčak, bila umorna kao pas, ali i nikad prisutnija i opuštenija. Možda ova zadnja riječ nije najbolja, no ja zbilja u ovom procesu nisam osjećala toliki stres jer sam bila toliko udaljena od nebitnih stvari poput interneta i tračeva, nisam znala tko, što i kako, i samo sam radila. Nosila, pakirala, načistila se kao nikad (olizala dva stana), teglila, razvažala i rijetko kad uopće primala mobitel u ruke. Radila sam, dala sam se kroz u to (hvala onima koji su pomogli, bilo ih je), i mogu reći da mi je drago da sam to prošla, da sad znam da imam te tri pumpe i masu stvari koje ne trebam i koje ću pokloniti jer ću onda, uz ovaj mir koji sam na novo adresi pronašla, imati i taj osjećaj olakšanja.

Tu je to olakšanje koje dugo čekam. Iza ugla je, treba samo podijeliti i pobacati manji kamion nepotrebnih stvari.

Do idućeg puta, ne trebate seliti da saznate koliko toga posjedujete, a ne koristite niti ikad budete.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
20. studeni 2024 15:12