Uvijek rado viđeno lice 47-godišnji Ryan Reynolds posljednjih je tjedana posebno u fokusu javnosti zbog predstavljanja filmskog megahita Deadpool & Wolverine. No, nije samo film taj koji je privukao pažnju mnogih, već i Ryanovo iskreno otvaranje o kompliciranom odnosu s ocem kojeg je izgubio 2015. zbog Parkinsonove bolest. Tim je povodom je na svom Instagram profilu s majkom Tammy progovorio i o drugom, manje poznatom dijelu bolesti, simptomima halucinacije i deluzije s kojima se suočio i njegov otac. Naime 1998., u dobi kad je Ryan imao 22 godine njegovom je ocu Jamesu s 57 dijagnosticirana ova bolest.
- Možda ljudi nerado govore o ovome, ali ponekad, kada vidite roditelja toliko kolebljivog, nesigurnog, to vas gotovo može razbjesniti - rekao je Ryan Reynolds za USA Today.
Naime, u to vrijeme borbe, osim fizičkih manifestacija Reynoldse nitko nije upozorio i na simptome halucinacije i deluzije s kojima se otprilike susretne 50 posto oboljelih.
Manje poznati simptomi bolesti
Dok se ozbiljnost simptoma uključujući promjenu govora, poremećaja ravnoteže i ukočenih mišića, razlikuje među pojedincima, James je bio jedan od onih koji se u progresiji bolesti susreo s halucinacijama zbog kojih je, ističe glumac, počeo izmišljati čudne stvari o obitelji, borio razlikovati stvarnost od fikcije.
- Kad ljudi čuju riječi Parkinsonova bolest općenito misle na motoričko oštećenje; usporenost, drhtanje, ukočenost. Međutim, ono što većina ljudi ne shvaća uključujući osobe s Parkinsonovom bolešću je da halucinacije i deluzije također mogu biti dio spektra. Mogu izgledati drugačije u svakom pojedincu i ne postoji način da se točno predvidi tko će ih razviti. Iako se ovi simptomi češće viđaju u kasnijim stadijima bolesti, mogu se dogoditi i u ranoj fazi - objašnjava doktor Yasar Torres-Yaghi.
Emocionalna distanca prethodila je dijagnozi
Čak i prije dijagnoze Parkinsonove bolesti, Ryan Reynolds je rekao da on i njegov otac nisu imali jaku emocionalnu vezu.
- Moj otac je bio čovjek koji ne dijeli svoje osjećaje. Ne mogu se čak ni sjetiti da sam ikada imao pravi razgovor s njim. Opisao bih kao kao prisutnim u smislu, nikad nije propustio nogometnu utakmicu, ali jednostavno nije imao kapacitet osjetiti, ili barem malo podijeliti, cijeli spektar ljudskih emocija - rekao je Reynolds za People.
U intervjuu za USA Today Ryan je opisao kako je dijagnoza dovela do osjećaja ljutnje.
- Mislim da je dio onoga što sam osjećao bila ljutnja na to što moj tata doživljava, a budući da ni prije nisam imao s njim razvijenu emocionalnu vezu, osjećao sam se kao da mi je uskraćena prilika da pronađem zajednički jezik - rekao je naglasivši da se još više borio s njihovim odnosom kad su posljedice Jamesovih sve češćih halucinacija i zabluda uzrokovali dublju podjelu.
Nakon očeve smrti Ryan je počeo sve više razumijevati dinamiku njihovog odnosa.
- Nisam prihvaćao vlastitu odgovornost. Jednostavnije mi je bilo prihvatiti lažnu činjenicu da se moj otac i ja ne slažemo ni oko čega i da je stvarni odnos s njim zapravo nemoguć. Danas se sve više osvrćem se na to i razmišljam o tome jer je to bila moja nespremnost u to vrijeme da ga sretnem tamo gdje je bio. Možda sam mogao biti s njim pred kraj, ali nisam. On i ja smo se jednostavno udaljili i to je nešto s čime ću živjeti zauvijek - kaže.
Ambasador
Od 2008. Ryan Reynolds ambasador je i diže svijest o ovoj bolesti nakon što se uključio u Zakladu Michaela J. Foxa za istraživanje Parkinsonove bolesti. Kroz kampanju More to Parkinson‘s, Reynolds želi još više dići svijest o simptomima koje je imao njegov otac.
- Volio bih da sam znao da Parkinsonova bolest nije ograničena samo na motoričke simptome. Mislim da pojedinci i obitelji pogođeni ovom bolešću mogu biti bolje pripremljeni za uspješno upravljanje halucinacijama i zabludama ako rano i često govore o ovom manje poznatom aspektu bolesti - zaključio je.
O bolesti
Parkinsonova bolest je neurodegenerativna bolest koja utječe na središnji živčani sustav, posebno na dio mozga koji kontrolira pokrete. Bolest je progresivna i obično se razvija postupno tijekom vremena. Iako se smatra da nastaje kao rezultat simbioze genetskih i okolišnih čimbenika, nažalost, nije moguće odrediti specifičan uzrok. Osim uznapredovale životne dobi među rizike za pojavu Parkinsa ubrajamo i ozljede glave, izloženost pesticidima, pušenje i alkohol.
U Hrvatskoj se procjenjuje da s ovim stanjem živi više od 15.000 osoba, a stvarna brojka je nesumnjivo puno veća budući da je neposredna okolina koja živi s ovom bolesti, obitelj.