Ovo je jedna od najčešćih rečenica koju čujem u psihoterapijskoj sobi

Jedna od najčešćih rečenica koju čujem u psihoterapijskoj sobi glasi: "Ne znam zašto tako reagiram." Ljudi često dolaze s osjećajem da nešto u njihovim odnosima ne funkcionira, da stalno ponavljaju iste konflikte, da ih emocije preplave ili da se povuku upravo onda kada bi najviše željeli biti bliski.

Kada počnemo istraživati što se nalazi iza tih reakcija, često dolazimo do načina na koji osoba razgovara sama sa sobom i do poruka koje je tijekom života usvojila o sebi.

Jer riječi nisu samo sredstvo komunikacije. One postaju način na koji razumijemo vlastiti identitet. Rečenice koje slušamo od važnih ljudi u našem životu mogu ostaviti dubok trag. Jedna rečenica roditelja, partnera, prijatelja ili osobe kojoj vjerujemo može ostati u nama godinama. "Ti nikad nećeš uspjeti", "preosjetljiv si", "s tobom nešto nije u redu" ili "uvijek sve pokvariš" možda su izgovorene u trenutku ljutnje, nemoći ili frustracije, ali njihov emocionalni učinak može trajati puno duže. S vremenom takve poruke prestajemo doživljavati kao nečije mišljenje i počinjemo ih prihvaćati kao istinu o sebi. Kao terapeut često vidim koliko način na koji govorimo sebi oblikuje naš unutarnji svijet. Način na koji razgovaramo sa sobom nije samo mentalni proces. On utječe na naše emocije, razinu stresa, samopouzdanje, odluke koje donosimo i način na koji ulazimo u odnose.

Priča koju ponavljamo sebi postaje način na koji živimo

Postoji velika razlika između rečenice "Imam težak period u životu" i rečenice "Moj život je težak". Prva opisuje iskustvo koje prolazi, dok druga počinje određivati naš pogled na sebe i budućnost. Isto vrijedi i za način na koji govorimo o svojim emocijama. "Danas sam zabrinut" nije isto što i "Ja sam osoba koja je uvijek zabrinuta zbog nečega". Također, "Napravio sam pogrešku" nije isto što i "Ja sam promašaj".

Naš um prirodno traži obrasce. Ono što često ponavljamo postaje poznato, a ono što je poznato mozak lakše prihvaća kao stvarnost. Zato unutarnji govor ima tako snažan utjecaj na naše ponašanje, izbore i odnose. Osoba koja godinama sebi govori "nisam dovoljno dobra", "meni se uvijek dogode loše stvari" ili "ja to ne mogu" možda će nesvjesno početi izbjegavati prilike, povlačiti se iz odnosa ili odustajati prije nego što je pokušala. Ne zato što to želi, nego zato što se pokušava zaštititi od novog razočaranja. Iza mnogih ograničavajućih uvjerenja često se ne nalazi slabost karaktera, nego iskustvo iz prošlosti koje je nekada imalo smisla kao način zaštite.

Zašto neki ljudi teško govore o osjećajima?

U terapijskom radu često susrećem ljude koji nisu naučili govoriti o vlastitim emocijama. To ne znači da ih ne osjećaju. Upravo suprotno, mnogi osjećaju vrlo intenzivno, ali nikada nisu razvili siguran način kako ono što se događa unutar njih izraziti drugima. Neki su odrasli u obiteljima u kojima se o osjećajima nije razgovaralo. U takvim okruženjima tuga se skrivala, ljutnja se kažnjavala, a ranjivost se doživljavala kao slabost. Dijete koje često čuje poruke poput "nemoj plakati", "budi jak", "nije to ništa" ili "prestani dramatizirati" može s vremenom naučiti da njegovi osjećaji nisu važni ili da ih mora zadržati za sebe.

Kasnije se ti obrasci pojavljuju u odrasloj dobi. Netko se povlači kada je povrijeđen jer nikada nije naučio kako izraziti bol. Netko reagira ljutnjom jer je kroz život naučio da se mora braniti prije nego što bude povrijeđen. Netko stalno traži potvrdu drugih jer nikada nije izgradio osjećaj vlastite vrijednosti iznutra. U terapijskom radu rijetko susrećem ljude koji ne žele voljeti, razumjeti ili biti bliski. Mnogo češće susrećem ljude koji nikada nisu naučili kako to sigurno napraviti. Problemi u komunikaciji često nisu znak da je osoba hladna, sebična ili nezainteresirana. Ponekad su samo znak da osoba nosi stare obrambene mehanizme koji su nekada bili korisni, ali danas otežavaju odnose.

Ponekad osoba ne šuti zato što nema što reći, nego zato što se boji da neće biti shvaćena. Ponekad osoba reagira napadom jer se iza ljutnje skriva strah, osjećaj neprihvaćenosti ili potreba da bude viđena. Dobra vijest je da komunikacija nije nešto što jednostavno imamo ili nemamo. Ona je vještina koja se može ponovno naučiti. Možemo naučiti prepoznati vlastite emocije, izraziti potrebe bez napadanja drugih i graditi odnose u kojima postoji više sigurnosti, razumijevanja i bliskosti.

Najvažniji razgovor je onaj koji vodimo sami sa sobom

Mnogi ljudi vrlo pažljivo biraju riječi kada razgovaraju s drugima, ali prema sebi koriste najstroži mogući jezik. Nakon pogreške kažu sebi: "Kako sam mogao biti tako glup?"

Nakon neuspjeha: "Ja nikada ništa neću napraviti kako treba." Nakon odbijanja: "Nisam dovoljno vrijedan." Stoga - pitanje koje vrijedi postaviti jest: bismo li ikada tako razgovarali s osobom koju volimo? Ako ne bismo, zašto prihvaćamo takav način razgovora prema sebi?

Samokritika često izgleda kao pokušaj da se pokrenemo i poboljšamo, ali dugoročno može stvoriti osjećaj srama, straha i stalne nedovoljnosti. Zdraviji odnos prema sebi ne znači ignorirati probleme ili uvjeravati se da je sve dobro. To znači naučiti razgovarati sa sobom na način koji omogućuje promjenu. Umjesto "Potpuni sam promašaj", možemo reći: "Pogriješio sam i mogu naučiti nešto iz ovog iskustva." Ili - umjesto "Ne mogu se nositi s ovim", možemo reći: "Ovo mi je teško, ali mogu potražiti podršku i pronaći način kako dalje."

Komunikacija nije samo ono što kažemo, nego i ono što stvaramo

Način na koji razgovaramo oblikuje atmosferu u našim odnosima. Postoji velika razlika između rečenice "Ti nikada ne misliš na mene" i rečenice "Osjećam se zanemareno i volio bih da pronađemo način kako biti bliži". Prva rečenica stvara obranu. Druga otvara prostor za razgovor. Mnogi odnosi ne pucaju zato što nema ljubavi, nego zato što ljudi ne znaju kako izraziti ono što osjećaju bez napada, povlačenja ili šutnje. Kada razumijemo vlastite obrasce, dobivamo mogućnost izbora. Više ne moramo automatski reagirati na isti način.

Riječi koje biramo postaju odnos koji gradimo

Živimo u vremenu brzih reakcija, kratkih poruka i trenutnih osuda. Često zaboravljamo koliko naše riječi imaju snagu. Jedna rečenica može nekome vratiti osjećaj vrijednosti.

Jedna kritika može ostaviti trag godinama. Jedan iskren razgovor može promijeniti odnos.

Zato vrijedi zastati i zapitati se: kakav trag ostavljaju moje riječi? Kako se ljudi oko mene osjećaju nakon razgovora sa mnom? I kakav trag ostavljaju riječi koje svakodnevno govorim sebi, jer mi ne govorimo samo riječi. Drugim riječima - s vremenom, naše riječi postaju način na koji vidimo sebe, a način na koji vidimo sebe često određuje način na koji živimo.

Pitanja za osobnu refleksiju

Ako želite bolje razumjeti svoj način komunikacije, pokušajte iskreno odgovoriti:

1. Koje rečenice najčešće govorim sebi kada pogriješim?
2. Jesam li prema sebi stroži nego prema ljudima koje volim?
3. Koje poruke iz prošlosti još uvijek nosim kao istinu o sebi?
4. Kako reagiram kada sam povrijeđen: razgovaram li, povlačim li se ili napadam?
5. Znam li jasno izraziti svoje potrebe ili očekujem da ih drugi sami prepoznaju?
6. Mogu li govoriti o svojim osjećajima bez srama, krivnje ili straha od odbacivanja?
7. Ponavljaju li se u mojim odnosima isti problemi iznova?

Ako prepoznajete da vam je teško izraziti emocije, da se često osjećate neshvaćeno, da se isti konflikti ponavljaju u vašim odnosima ili da je vaš unutarnji govor pun kritike i nezadovoljstva, psihoterapijski razgovor može biti prostor u kojem ćete bolje razumjeti svoje obrasce i pronaći nove načine odnosa prema sebi i drugima. Ponekad promjena ne počinje velikim odlukama, već jednom novom rečenicom koju prvi put kažemo sebi. Jer riječi ne opisuju samo život koji živimo. One postaju unutarnji glas koji nas prati svaki dan. Zato vrijedi naučiti govoriti sebi i drugima na način koji ne stvara nove rane, nego otvara prostor za razumijevanje, promjenu i bliskost.

Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja