Što kad tuđu percepciju počnemo doživljavati kao objektivnu istinu o sebi?

U svom radu često susrećem ljude koji dugo nose tuđe riječi u sebi. Kritika, odbacivanje, omalovažavanje ili nečija snažna reakcija mogu postati razlog zbog kojeg počinjemo preispitivati vlastitu vrijednost. Vraćamo razgovore, analiziramo što smo rekli i učinili, pitamo se jesmo li trebali biti drugačiji. Tuđa reakcija postaje nešto što počinjemo nositi kao vlastitu istinu.

Naravno, postoje situacije u kojima trebamo pogledati vlastiti dio odgovornosti. Nije uvijek ugodno priznati da smo nekoga povrijedili ili da smo u odnos unijeli nešto svoje. Ali postoji i druga mogućnost: ono što nam druga osoba govori i način na koji reagira prema nama ponekad više govori o njezinu unutarnjem svijetu nego o nama.

Ljudi u sadašnjost donose svoju prošlost, iskustva, strahove, povrede, uvjerenja i načine na koje su naučili zaštititi sebe. Zato ista situacija za dvije osobe može imati potpuno različito značenje. Ono što je jednoj osobi obična primjedba, drugoj može zvučati kao odbacivanje. Ono što je nekome normalno postavljanje granice, drugome može izgledati kao napad. Kada to razumijemo, više se ne pitamo samo: "Što sam ja napravio/la?" nego i: "Što se događa u toj osobi?" No jednako je važno i pitanje: "Što se događa u meni?"

Kada tuđu percepciju počnemo doživljavati kao činjenicu

Jedna od zamki u odnosima nastaje kada tuđu percepciju počnemo doživljavati kao objektivnu istinu o sebi. Ako nam netko kaže da smo sebični, pitamo se jesmo li doista sebični. Ako nas nazove hladnima, preispitujemo svoju sposobnost da volimo. Ako nas odbije, možemo vrlo brzo prijeći od: "Ova osoba me ne bira" do: "Nisam dovoljno vrijedan da me netko izabere." A to nisu iste stvari. Tuđe mišljenje o nama nije nužno činjenica o nama. Ono je interpretacija oblikovana iskustvima, očekivanjima, strahovima i emocionalnim potrebama osobe koja nas promatra.

To, međutim, ne znači da trebamo odbaciti ono što drugi govore. Ponekad nam upravo drugi mogu pokazati nešto što sami ne vidimo. Možda ćemo u nečijoj kritici prepoznati dio sebe koji nismo željeli vidjeti. Zato je važno ne otići ni u jednu krajnost: niti svaku kritiku prihvatiti kao istinu, niti svaku neugodnu povratnu informaciju proglasiti tuđom projekcijom. Potrebno je zastati i provjeriti.

Obrambeni mehanizmi: psihološka zaštita koju često ne primjećujemo

Obrambeni mehanizmi nisu znak da je s osobom "nešto pogrešno". Svi ih imamo. Riječ je o nesvjesnim psihološkim procesima koji mogu pomoći u zaštiti od osjećaja, iskustava ili unutarnjih konflikata koje nam je teško podnijeti. Možemo ih zamisliti kao svojevrsni unutarnji sustav zaštite koji se aktivira kada nešto doživimo kao emocionalno previše intenzivno, bolno ili prijeteće. Tada možemo nešto negirati, potisnuti, racionalizirati ili pripisati drugome, a da toga uopće nismo svjesni.

U svakodnevnom životu obrane teško prepoznajemo upravo zato što nam u trenutku djeluju potpuno logično. Ne mislimo: "Sada se branim", već jednostavno svoju interpretaciju doživljavamo kao stvarnost. U hipnoterapijskom radu možemo se susresti s idejom da dio naših nesvjesnih procesa ima zaštitnu funkciju. Kada govorim o unutarnjem "čuvaru", ne mislim na neki doslovni dio uma koji svjesno odlučuje što ćemo misliti ili osjećati. Riječ je o metafori za automatske obrasce kojima se psihički sustav pokušava zaštititi i održati osjećaj sigurnosti.

U tom smislu hipnoza može pomoći da pažnju usmjerimo prema iskustvima, emocijama i obrascima koji inače ostaju izvan našeg fokusa. Cilj nije "zaobići" svjesni um niti nekakvom tehnikom doći do skrivenih istina, nego stvoriti prostor u kojem možemo lakše prepoznati unutarnje poveznice i obrasce koji utječu na naše doživljavanje i ponašanje. Kada takve obrasce počnemo prepoznavati, dobivamo veću mogućnost izbora. Ono što je nekada automatski pokretalo našu reakciju više ne mora njome upravljati na isti način. Obrana sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada postane toliko automatska i kruta da nam počne narušavati odnose ili otežavati realno sagledavanje sebe i drugih.

Kada ono što teško prihvaćamo u sebi vidimo u drugome

Primjerice, osoba koja osjeća zavist prema nečijem uspjehu može drugoga početi doživljavati kao umišljenog, privilegiranog ili "opsjednutog dokazivanjem". Netko tko ima snažnu potrebu za kontrolom može partnera doživjeti kao kontrolirajućeg čim mu se ovaj suprotstavi. Osoba koja teško prihvaća vlastitu agresivnost druge može brzo doživjeti kao neprijateljske.

Upravo tako može djelovati projekcija, jedan od poznatijih obrambenih mehanizama. Ono što nam je teško prepoznati ili prihvatiti u sebi nesvjesno pripisujemo drugome. Kao da ono što ne želimo vidjeti u sebi preslikamo na osobu ispred sebe, a zatim to doživimo kao njezinu osobinu. Naime, naš unutarnji svijet tako može snažno oblikovati način na koji doživljavamo druge. I upravo zato ponekad imamo osjećaj da "problem stalno imaju drugi".

No projekcija nije nešto što rade samo "drugi". Stoga ju je vrlo lako prepoznati kod nekoga drugoga, a mnogo teže kod sebe. Kada nas netko optuži da smo hladni, sebični, ljubomorni ili kontrolirajući, prva reakcija može biti: "On projicira." I možda je to točno. Ali samosvijest traži još jedno pitanje: "Zašto me ovo toliko pogodilo?"

Možda druga osoba doista projicira vlastite probleme, ali je istovremeno dotaknula nešto što i mi teško prihvaćamo u sebi. Zato ne možemo svaku neugodnu povratnu informaciju proglasiti projekcijom. Ponekad je tuđa reakcija projekcija, ponekad povratna informacija, a ponekad kombinacija jednoga i drugoga.

Zašto ljudi reagiraju tako snažno?

Često se pitamo zašto je druga osoba reagirala "pretjerano" na nešto što nama izgleda bezazleno. No pitanje je: bezazleno za koga? Ono što je danas mala situacija može u nekome aktivirati vrlo staro iskustvo. Osoba koja je u prošlosti bila često kritizirana može na običnu povratnu informaciju reagirati kao da je napadnuta. Osoba koja je doživjela napuštanje može na naše povlačenje reagirati panikom ili ljutnjom. Netko tko je odrastao uz nepredvidivog roditelja može razviti snažnu potrebu za kontroliranjem odnosa kako bi se osjećao sigurnije. U takvim trenucima sadašnjost više nije samo sadašnjost. Ona može postati okidač za nešto što je našem emocionalnom sustavu već poznato.

Isto vrijedi i za nas. Ponekad tek nakon što smo reagirali shvatimo da je naša reakcija bila veća od same situacije. Možda nas nije toliko pogodilo ono što je druga osoba rekla, koliko ono što smo u tim riječima čuli. Možda nije problem bio samo u njezinu povlačenju, nego u onome što je to povlačenje probudilo u nama.

U takvim trenucima korisno je ne pokušavati odmah pronaći krivca ni odlučiti tko je u pravu. Prije toga možemo napraviti nešto jednostavnije: zastati dovoljno dugo da primijetimo što se zapravo događa u nama.

Prostor između osjećaja i reakcije

To nije uvijek lako. Kada nas emocija preplavi, prirodno je željeti nešto učiniti s njom – objasniti se, obraniti, uzvratiti, povući se ili pokušati vratiti kontrolu. Ali osjećaj sam po sebi ne mora određivati ono što ćemo učiniti.

Možemo biti povrijeđeni, a da ne povrijedimo natrag. Možemo biti ljuti, a da ne donesemo odluku iz ljutnje. Možemo osjetiti strah od odbacivanja, a da ne učinimo nešto samo zato da bismo ponovno osjetili sigurnost. Između onoga što osjećamo i onoga što napravimo postoji mogućnost kratkog zastoja. Ponekad traje samo nekoliko sekundi. I upravo tih nekoliko sekundi može biti dovoljno da automatsku reakciju pretvorimo u svjestan izbor.

Tu počinje emocionalna distanca. Ne kao udaljavanje od sebe, nego kao sposobnost da ostanemo u kontaktu s vlastitim osjećajem, a da mu istovremeno ne prepustimo potpuno upravljanje našim ponašanjem. Da bismo to mogli, emociju najprije moramo moći prepoznati i podnijeti. Tek tada možemo početi razlikovati ono što se stvarno dogodilo od onoga što smo tome pripisali, tuđu emociju od svoje i sadašnji trenutak od iskustava koja su mu prethodila. Upravo u tom prostoru između osjećaja i reakcije počinje mogućnost izbora.

Od reakcije do svjesnog izbora

Kada prestanemo automatski reagirati, otvara se mogućnost da pogledamo i prema sebi. Možda je najlakše reći: "To je njihov problem." Ponekad doista jest. Ali ako želimo razvijati samosvijest, ne možemo stati na tome.

Zašto me određeni ljudi toliko privlače? Zašto iznova ulazim u slične odnose? Zašto me određeno ponašanje toliko aktivira? Zašto mi je teško reći ne? Zašto me tuđe odbacivanje toliko određuje? To nisu uvijek ugodna pitanja. Dubinski rad na sebi, između ostaloga, znači naučiti podnijeti neugodu koju takva pitanja mogu otvoriti – ne da bismo sebe krivili, nego da bismo bolje razumjeli vlastite obrasce. Jer postoji velika razlika između samo okrivljavanja i samopropitivanja. Samo okrivljavanje govori: "Sa mnom nešto nije u redu."

Samosvijest pita: "Što mogu razumjeti o sebi iz ovoga što se upravo događa?"

Samosvijest znači moći prepoznati što osjećamo, što nas pokreće i kako reagiramo – dok se to događa, a ne tek naknadno. Možemo primijetiti napetost u tijelu, potrebu da se odmah obranimo ili dokažemo da smo u pravu, strah od odbacivanja iza ljutnje ili nesigurnost iza potrebe za kontrolom.

Tada možemo zastati i pitati se: "Što sada osjećam? Što je ovo pokrenulo u meni? Reagiram li na ono što se upravo događa ili na nešto na što me ova situacija podsjeća?"

U tom trenutku počinjemo razlikovati prošlost od sadašnjosti. Ne učimo kako manje osjećati, nego kako bolje razumjeti ono što osjećamo i prepoznati vlastite obrasce prije nego što ponovno preuzmu naše odnose.

Nije sve osobno, ali sve nas može nečemu naučiti

Ne možemo birati kako će se drugi ponašati prema nama. Ne možemo kontrolirati njihove projekcije, obrane, prošlost ni emocionalne rane. Ali možemo naučiti razlikovati ono što pripada njima od onoga što pripada nama. Možemo prestati svaku kritiku doživljavati kao presudu o vlastitoj vrijednosti. Možemo se pitati što se u nama događa kada nas nešto snažno pogodi. Jer tuđa reakcija ponekad zaista govori više o toj osobi nego o nama. S druge strane, naša reakcija može nam otkriti nešto važno o nama samima.

Zato pitanje nije samo: "Zašto se on tako ponaša prema meni?" Ponekad je važnije pitati: "Što se u meni događa dok ovo doživljavam?"

Mirella Rasic Paolini, hipnoterapeutkinja s licencom za djelatnosti hipnoterapije i educirana praktičarka u području mentalnog zdravlja