Oblici emocionalnog zanemarivanja u ranom djetinjstvu - kako ih prepoznati?

Često je emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu vrlo suptilno ili čak nevidljivo, međutim ono uvijek i neizbrisivo ostavlja emocionalni imprint. Mnoge takve osobe nisu ni svjesne da to može suptilno utjecati na njih u svakodnevnom životu kao danas odrasle osobe, pa na primjer situacije koje se drugim ljudima čine benignim, to nije slučaj s emocionalno zapostavljenim osobama.

Zapitajte se:

• Pokušavate li pobjeći od situacija u kojima su prisutni snažni osjećaji?
• Izbjegavate li konfliktne situacije pod svaku cijenu?
• Da li se lako iznervirate i postajete frustrirani boraveći u blizini svojih roditelja?
• Obraćate li se rijetko drugim osobama za pomoć?

Iako vam se ova pitanja možda čine da nemaju nikakve veze s emocionalnim zanemarivanjem, sviđalo se to vama ili ne, sve su to osobine ljudi koji su tako odrasli.

Emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu podrazumijeva sve one izgubljene trenutke vašeg odrastanja te kada vaši roditelji iz nekih razloga (namjerno ili nenamjerno) nisu uspjeli adekvatno odgovoriti na vaše emocionalne potrebe.

Skrivanje osjećaja

Dijete koje odrasta u takvom okruženju u kojem se njegove emocije ne prepoznaju, ne priznaju niti shvaćaju ozbiljno, uče od malih nogu da su njihovi osjećaji nepoželjni jer nitko ne odgovara na njih. Na kraju ih potiskivanju, skrivaju, itd. kako ne bi više gnjavili svoje roditelje koji ionako ne reagiraju.

Zanemarivanje djeteta se može ogledati na više aspekata: tjelesnom: djetetu se ne pruža potrebna njega, zaštita, i prikladni uvjeti života, kao i psihičkom, kognitivnom, emocionalnom, socijalnom, itd.

Svako dijete ima neke osnovne potrebe - tjelesne i emocionalne. Ako ih ne dobije u pravom trenutku, mogu se negativno odraziti na djetetov daljni razvoj i budućnost. Drugim riječima, svako razdoblje života ima i svoje specifične potrebe. Ako se u nekom trenutku ove potrebe ne ispune, dijete ostaje zarobljeno u tom mentalnom uzrastu dok tijelo raste. Ono ostaje zarobljeno u mentalnom uzrastu u kojem su primili malo ili nimalo ljubavi.

Djeca koja su rasla bez pažnje roditelja, postaju odrasli ljudi s deficitom socijalnih vještina potrebnih za uspostavljanje i razvijanje bliskih odnosa. To može imati nepovoljne posljedice kasnije u životu pa takve osobe mogu ili „bježati“ od bliskosti, ili pribjegavati „lijepljenju“ za druge osobe i konstantno tražiti potvrdu da ih neće napustiti.

Važno je spomenuti i tzv. parentifikaciju djeteta što također predstavlja jedan od oblika zanemarivanja i emocionalnog zlostavljanja jer roditelj stavlja dijete u ulogu roditelja. Negativno utječe na djetetov razvoj jer se dijete mora nositi s odraslim situacijama, bez ikakvog iskustva, znanja i emocionalnog kapaciteta da se nosi s tom ulogom.

Parentificirano dijete ili dijete-roditelj je posrednik u komunikaciji između roditelja - igra ulogu medijatora u obiteljskim svađama, a također može biti roditelj svom bratu ili sestri, ne rijetko i izvor financijskih prihoda i sl.… Parentifikacija djeteta zapravo je pokazatelj uskraćenosti autentičnih i suštinskih potreba djeteta - to su uskraćivanje djetetovog prava na sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču djeteta, držanje djeteta pod „staklenim zvonom‘‘ kao i sprječavanje da ostvaruje vršnjačke odnose. Nažalost ja sam se najčešće susretala s osobama čiji su se roditelji koristili manipulacijama djeteta u cilju zadovoljenja nekih svojih potreba i neostvareni ambicija. Da, to je također oblik emocionalnog zlostavljanja.

Bez roditelja koji prepoznaje njegove potrebe, dijete se osjeća zanemareno ili nedovoljno vrijedno da bi se na njegove signale reagiralo. Ujedno, svoju okolinu doživljava neugodnom i odbacujućom. Tako, primjerice, kada mama donese bebi bočicu, stavi mu ju u ruke i ode, ona je zadovoljila samo njegovu potrebu za hranom, ali ne i za dodirom. Dijete potrebu za dodirom odražava gledajući mamu u oči dok pije. Da bi tu potrebu zadovoljila, mama treba uspostaviti s djetetom kontakt očima i fizički kontakt.

SHUTTERSTOCK

Oblici zanemarivanja

Već spomenute potrebe djeteta i kako se osjeća ostaju u sjeni pa takva djeca nerijetko postaju žrtve etiketiranja i vrijeđanja od strane odraslih osoba. To znači da i najmanji propust ili greška može biti povod intenzivnih i impulzivnih reakcija odraslih. To sve rezultira time da dijete počinje internalizirati jedan kronični osjećaj sramote i stida. Stid je naša master emocija i leži u korijenu poremećaja ličnosti.

Odbijanje kontakta s djetetom, ignoriranje također je pokazatelj emocionalnog zapostavljanja, a ne samo kako to mnogi misle otvoreno izražavanje ljutnje. Upravo to ignoriranje djeteta od strane roditelja može nastupiti kao posljedica ljutnje roditelja jer nije zadovoljno možda određenim djetetovim ponašanjem ili konkretnim postupkom. Kao rezultat ljutnje i bijesa, roditelj prekida svaki oblike komunikacije koje traje tako dugo sve dok se ne uvjeri da se jadno dijete iskupilo za svoju ‘‘grešku“.

To je toliko toksičan obrazac jer roditelj ne samo da svom djetetu uskraćuju suštinske potrebe za sigurnošću, prihvaćanjem i povezanošću, nego i šalje jako snažne poruke, tipa: ‘‘Ako hoćeš da te volim, onda to moraš i zaslužiti‘‘!

Kako dijete odrasta tako uči i usvaja mehanizme i obrasce ponašanja koje mu omogućuju da „zaraditi‘‘ roditeljsku ljubav i pažnju dok se istovremeno ono samo distancira od svojih potreba, emocija i spontanosti.

Rad na sebi

Često se javljaju osobe sa stalno prisutnim osjećajem nezainteresiranosti, apatije, potištenosti, bezvoljnosti i traže pomoć. Ne razumiju razlog svoga stanja i zašto se osjećaju tako kako se osjećaju. Kada se tijekom procesa dotaknemo teme odrastanja i ranog djetinjstva odnosno emocionalne deprivacije kao mogućeg uzroka, nije uopće lako definirati o čemu se radi. To je zato što osobe koje nisu primale ono što im je potrebno u djetinjstvu, one jednostavno ne mogu ni prepoznati - što je to što im nedostaje. One mogu samo verbalizirati osjećaj unutarnje praznine, razočaranosti, napuštenosti, beznađa odnosno oni imaju jedan kronični osjećaj da im nešto nedostaje.

Proces iscjeljenja takvih osoba s emocionalnom deprivacijom nije uvijek lagan, a najveću prepreku predstavlja osvještavanju obrambenih mehanizama koji su se izgradili kako bi ‘‘preživjeli‘‘ u tom hladnom, nestabilnom okružju punom neizvjesnosti.

Nije rijedak slučaj da je upravo ‘‘zaleđenost‘‘ jedan od mehanizama kojima se služe. Upravo zato takve osobe koje su ostale ‘‘zaleđene‘‘ tj. potisnule svu emocionalnu bol drugim ljudima djeluju ili kao da su uvijek ok ili su hladne i distancirane u odnosu na druge. Prava je istina da se ispod površine nalazi tupi osjećaj praznine i kroničnog osjećaja nezadovoljstva i razočaranosti životom. Stoga je potrebno naučiti klijenta da su nam potrebne sve te emocije i da su one OK jer svaka od njih ima svoju funkciju. Postepeno će si osoba početi dozvoljavati osjećaje ljutnje i tuge, i da bude ponekad razočarana ili da se osjeća usamljeno.

Ožiljci

Put iscjeljenja nekih naših dubokih emocionalnih ožiljaka ako ste bili emocionalno zanemarani kao dijete, predstavlja ujedno i put učenja i prepuštanja jer se osoba nalazi pred zadatkom ponove uspostave povjerenja prije svega prema osobama iz njezina okružja, dopuštanju da joj se drugi približe, ali i preuzimanju rizika da možda opet bude ostavljena i „napuštena“.

Ono što je jako važno da osoba shvati da su upravo naši odnosi s drugima taj lijek koji nas može iscijeliti, jer biti spremni da volite, ali i da budete voljeni, sve je samo ne jednostavan zadatak koji ima dugoročni učinak, a to je put do istinske slobode koja je svima nama potrebna.

Nemojte biti zatočenik vlastitite prošlosti - oslobodite je se razumijevanjem svojih emocija i njezinih okidača.

Ako ste bili emocionalno zapostavljeni što može biti okidač toga kako se danas osjećate, a ne razumijete o čemu se radi u pozadini, vrlo lako možete postati žrtva ponavljanja opasnog obrasca: potiskivanja svojih osjećaja i tretiranja njih kao nevažnih.

Ako vam je već dosta i donijeli ste odluku da izađete iz tog toksičnog i auto-destruktivnog labirinta, jer želite preuzeti kontrolu nad svojim emocionalnim ‘‘okidačima‘‘, onda je ključno da razumijete i krenete na put osvještavanja vašeg iskustva emocionalnog zanemarivanja u djetinjstvu. Nakon toga naučit ćete i krenuti putem ponovnog povezivanja sa svojim osjećajima - naučit ćete kako ih prepoznati, razlikovati, prihvatiti i ‘‘obraditi‘‘ pozitivnim mehanizmima obrane.

To ne znači da ćete biti lišeni zauvijek vaših neugodnih osjećanja. Ne, oni su dio vas i bit će čitav život. Poanta je u tome da i kad budete možda uznemireni zbog nečega i kad se ponovo jave u vama osjećaji praznine, napuštenosti, beznađa i sl. svjesnim načinom življenja i uz nekoliko emocionalnih vještina koje ćete naučiti, zadobit ćete i kontrolu nad vašim emocijama tako da one neće više kontrolirati vas i utjecati na vaš život nego obrnuto. Vaš život dobit će jednu novu dimenziju i uvidjet ćete da vaš život ima itekakvog smisla.

MSc. Mirella Rasic Paolini, Specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje