Još uvijek ne mogu primiti kompliment, a da pritom ne osjetim grč u želucu i knedlu u grlu...

U životu sam se nadobivala što kritika to pohvala, kao i mnogi od nas. Nije to ništa neuobičajeno i zapravo je dio svakodnevice pogotovo ako se baviš nekim javnim poslom koji vidi više ljudi pa je i veća mogućnost uživati u jednom ili drugom. Bit će tako i dalje i nekako živim s oboje, ovisno o čemu se radi, kada mi je nešto upućeno i tko mi je tu istu kritiku ili pohvalu uputio. Naravno, nekad burno reagiram jer ili nije moj dan ili me nešto treće trigeriralo ili jednostavno tvrdim da ta osoba ili osobe nisu u pravu. Reklo bi se i da sam svađalica ponekad, inatljiva često, ali najčešće samo izignoriram, čak i ono što ne bih trebala jer se čuvam ili mi se samo ne da.

Nisam bila svjesna

Problem nastaje kad izignoriram ili uopće ne znam prihvatiti pohvalu što je jako često. Prečesto, rekli bi mnogi koji me poznaju. Ne znam prihvatiti pohvalu ili kompliment, baš ne znam. Bude mi neugodno iako mi je drago čuti da se nekome nešto moje sviđa i svima nam ponekad egu godi, ali ne znam reagirati osim ignorirati i praviti se da nisam čula/pročitala ili prebaciti vodu na neki drugi mlin. Primjerice, dvije klijentice koje treniraju kod mene ljetos su mi istovremeno pohvalile haljinu, a ja sam odgovorila sa: „Ma, stara krpa od par kuna“. Činjenica da je to jedna od mojih omiljenih haljina i da je zbilja lijepa i da su, prema mom mišljenju, u pravu nije me odvratila da samu sebe, pa tako i haljinu pose*em i to automatski, bez razmišljanja. Po navici. Mogla sam samo reći jednostavno i iskreno: „Hvala!“

Primjer je banalan, ali ima ih more, gotovo svakodnevno, od stvari na koje ne mogu utjecati (poput mog profila lica ili boje očiju koje su nekome najljepše na svijetu) do mog rada i djela ja nerijetko imam muku i grč u želucu da ugasim tu naviku i da ne učinim nekome neugodu nego samo zahvalim. Zato što je meni neugodno primiti pohvalu ili kompliment najčešće izazovem neugodu osobi koja mi je isti kompliment, sasvim iskreno, i dala ili napisala.

Sve dok mi više ljudi unazad nekoliko godina nije ukazalo na to i doslovce reklo, citiram: „Ti baš ne znaš primit kompliment, jelda?“, „Pa dobro jel ti ikad išta lijepo mogu reći?“, „Je l‘ možeš samo šutit‘ ili reć‘ barem hvala?“ - nisam bila svjesna problema kojeg imam i koliko on šteti ljudima oko mene, ali i meni samoj. Naravno, nije to najgora stvar na svijetu, ali nakon nekog vremena ne možeš, a da se ne pitaš jer se pitaju oko tebe, zašto je tome tako. Krenula sam kopati. Možda i preduboko, pa je postalo i prebolno, ali, tvrdoglava i uporna kakva jesam, kopala sam i otkrila da, kao i mnoge stvari u mojem ponašanju i odnosi, to dolazi od mog nepovjerenja i odluke (primorane situacijom) da sve mogu sama i da se ne oslanjam na druge. I o tome sam već pisala. Ali, nekad, svi mi, a žene pogotovo, žudimo za lijepim riječima i komplimentom od kojih će nam zasuziti oči ili se naježiti koža. To je potpuno normalno i prirodno, a ja sam to svela na najmanju moguću mjeru svojim nesvjesnim ponašanjem i obrambenim mehanizmima. Nisam si davala, a ne dajem si ni sad koliko bih trebala da se na te komplimente i pohvale oslonim, da ih prigrlim, prihvatim i zbilja u njih povjerujem. Da se na njih naviknem i da onda, kao i neke druge lijepe stvari u mom najranijem životu, nestanu? To je korijen svega, to nepovjerenje koje je izazvalo najranije djetinjstvo i sad ne mogu, ali budem kad sam iskopala što i kako, uživati u malim, a lijepim stvarima koje život čine ugodnijim i manje stresnim.

Nije poanta da me se hvali ili komplimentira bez razloga i osnova već da ja na to ne dobivam grč u želucu i knedlu u grlu kad trebam zahvaliti. Da mi ne bude neugodno i da ljudi oko mene ne odustanu od ideje reći mi nešto što zbilja žele i misle iz straha da ne ostanu pos*ani, što najčešće, mojim ponašanjem i ostanu.

S druge strane, ja volim pohvaliti, javno ili privatno, reći nekome koliko sam ponosna na njega ma koliko jesmo ili nismo bliski. I nije mi to teško, zapravo nekad je izrazito lako jer ja sam taj osoba koja od malih nogu brine za sve osim za sebe, a to je pogrešno i na tome radim već dugi niz godina. Opet, i da bih bolje hvalila i davala komplimente moram ih i znati primiti, zar ne? Mislim da kao ni u brojnim drugim životno bitnim stvarima i odnosima, stvar mora ići jednako u oba smjera kako bi bila iskrena i kako bismo zbilja mogli jedni drugima vjerovati i biti povezani.

Do idućeg puta, razmislite kakav vam je osjećaj dati kompliment, a kakav je kad vas netko pohvali ili isto daje kompliment. Osluhnite sebe i svoje tijelo, kako reagira, sve vam kaže, samo se morate naučiti čuti ga.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.