Niste dobili rak zato što ste bili pod stresom: Bolest nije kazna za vaše misli

„Možda sam se previše stresirala. Možda sam predugo sve držala u sebi. Možda mi je tijelo na kraju jednostavno reklo - dosta.“ Nakon dijagnoze raka mnogi ljudi počnu vraćati film unatrag. Prisjećaju se mjeseci i godina prije bolesti, traže trenutak u kojem je sve možda počelo i pitaju se jesu li nešto mogli učiniti drugačije. "Jesam li previše radila? Jesam li se previše brinula? Jesam li predugo živjela pod pritiskom? Jesam li ignorirala ono što mi je tijelo pokušavalo reći?"

Ovo su pitanja koja sam kao terapeutkinja čula mnogo puta. I gotovo uvijek iza njih stoji ista emocija - strah. Strah da je vlastito tijelo nekako „izdalo“, ali i snažna potreba da pronađemo objašnjenje za nešto što nam se čini nepravednim i teško prihvatljivim. Kada se dogodi ozbiljna bolest, prirodno je pokušavati povezati događaje. Vraćamo film unatrag i pitamo se: „Kada je sve počelo?“, Jesam li nešto trebala napraviti drugačije?, Jesam li predugo nosila taj teret?“

U toj potrazi za odgovorima lako se pojavi uvjerenje da je upravo stres bio uzrok svega. Ne, niste dobili rak zato što ste bili zabrinuti. Niste ga dobili zato što ste imali težak životni period. I niste ga dobili zato što niste dovoljno dobro „radili na sebi“.

Istina je - stres snažno utječe na naše tijelo. Može nas iscrpiti, poremetiti san, utjecati na raspoloženje, energiju i način na koji se svakodnevno brinemo o sebi. Međutim, nema dovoljno znanstvenih dokaza da sam stres izravno uzrokuje rak.

I upravo je zato važno odvojiti brigu o sebi od osjećaja krivnje. Možemo priznati da je stres imao svoje mjesto u našem životu, da nas je iscrpio i da možda neke stvari danas želimo raditi drugačije - bez zaključka da smo sami odgovorni za ono što nam se dogodilo. Stoga je možda najvažnija poruka mog osvrta sljedeća: ne trebamo se brinuti o stresu zato što smo za nešto krivi, nego zato što zaslužujemo bolje brinuti o sebi.

Što zapravo znači briga o sebi?

Briga o sebi nije samo pitanje sna, prehrane, kretanja i odmora. Ona prije svega znači odnos koji imamo prema sebi, osobito onda kada nam je teško. To znači moći zastati i pitati se: „Kako sam zapravo?“, prepoznati ono što osjećamo i dopustiti si da budemo u strahu, tuzi, ljutnji ili neizvjesnosti bez potrebe da te emocije odmah uklonimo ili „popravimo“. Brinuti o sebi znači učiti kako biti sa svojim emocijama, razumjeti vlastite potrebe i granice, tražiti podršku kada nam je potrebna te razlikovati ono što možemo promijeniti od onoga što ne možemo kontrolirati. Ponekad to znači odmor, ponekad razgovor, ponekad postavljanje granica, a ponekad odluku da potražimo stručnu pomoć. Briga o sebi nije način da spriječimo sve što nam se u životu može dogoditi. Ona je način da ne napustimo sami sebe kada se dogodi nešto teško.

Zašto onda osjećamo da nas stres „razbolijeva“?

Svatko tko je prošao kroz dugo razdoblje stresa zna da se on ne zadržava samo u mislima. Stres se osjeća i u tijelu – kroz napetost u mišićima, ubrzan rad srca, probleme sa spavanjem, promjene apetita, umor ili osjećaj stalne unutarnje napetosti. Naš organizam ima prirodan sustav odgovora na stres koji nam pomaže kada se suočavamo s opasnošću ili velikim izazovima. Problem nastaje kada taj sustav ostane aktivan predugo. Dugotrajni stres može utjecati na san, razinu energije, raspoloženje, emocionalnu regulaciju i svakodnevno funkcioniranje. Zato mnogi ljudi nakon dugog stresnog razdoblja kažu: „Osjećam da me tijelo više ne sluša.“ To je stvaran osjećaj. Ali nije isto reći da stres utječe na naše tijelo i reći da je stres uzrok raka.

Važno je razlikovati stres kao iskustvo od ponašanja i životnih navika koje ponekad prate dugotrajnu iscrpljenost, kaže terapeutkinja

Mirella Rasic Paolini. Foto: Lana Đurđek/CROPIX

Stres nije uzrok raka, ali može utjecati na način na koji živimo

Jedan od važnih načina na koji dugotrajan stres može utjecati na zdravlje nije samo kroz samu fiziološku reakciju na stres, nego i kroz ponašanja koja se često razvijaju kada smo iscrpljeni. Kada smo pod velikim pritiskom, lakše preskačemo obroke, manje se krećemo, spavamo premalo ili nekvalitetno i tražimo brza olakšanja kroz navike koje dugoročno nisu dobre za nas. Netko će posegnuti za cigaretom, netko za alkoholom, a netko će dane provoditi sjedeći jer jednostavno nema energije ni volje za bilo što drugo. Zato je važno razlikovati stres kao iskustvo od ponašanja i životnih navika koje ponekad prate dugotrajnu iscrpljenost. Nije problem u tome što smo ponekad pod stresom – stres je sastavni dio života. Važno je prepoznati kada smo predugo u stanju iscrpljenosti i kada prestajemo slušati signale koje nam tijelo šalje.

Može li stres pogoršati tijek bolesti?

Ovo je pitanje koje često brine osobe koje se već suočavaju s dijagnozom raka. Važno je jasno reći: strah, tuga, ljutnja ili anksioznost nisu razlog zbog kojeg je netko dobio rak. Osoba svojim mislima nije „privukla“ bolest. Takvo razmišljanje može biti vrlo okrutno prema sebi.

Istodobno, kronični stres može utjecati na različite procese u organizmu i na način na koji se nosimo s bolešću. Može otežati spavanje, povećati iscrpljenost, utjecati na raspoloženje i otežati pridržavanje preporučenih zdravstvenih navika. Zato je važno voditi računa i o psihološkoj dobrobiti osobe koja se liječi od raka. No to nije isto što i tvrdnja da će osoba koja je pod stresom imati lošiji ishod bolesti. Smanjenje stresa nije liječenje raka, niti je moguće garantirati da će zbog njega bolest imati bolji tijek. Ono što možemo učiniti jest pružiti osobi podršku koja joj može pomoći da se lakše nosi s onim što bolest donosi. Zato je korisnije govoriti o cjelovitoj brizi za osobu – brizi koja uz liječenje tijela uključuje i emocionalnu podršku, osjećaj sigurnosti, kvalitetu života i prostor za razgovor o strahu, neizvjesnosti i svemu što dijagnoza nosi sa sobom.

Kada „misli pozitivno“ postane štetna poruka

Jedan od najraširenijih mitova koji se pojavljuje kada govorimo o stresu, bolesti i oporavku jest ideja da naše misli stvaraju našu stvarnost u tolikoj mjeri da smo sami odgovorni za ono što nam se događa.

Poruke poput „samo misli pozitivno“, „ne privlači negativne stvari“, „bolest dolazi kada nisi u ravnoteži“ ili „ako dovoljno vjeruješ, ozdravit ćeš“ mogu zvučati ohrabrujuće. Međutim, kod ljudi koji prolaze kroz ozbiljne životne izazove mogu stvoriti dodatni pritisak i osjećaj krivnje. Takav pristup često se opisuje pojmom toksična pozitivnost, drugim riječima, inzistiranje na tome da moramo biti optimistični, jaki i usmjereni na pozitivne misli čak i onda kada prolazimo kroz bol, strah ili gubitak.

Često vidim koliko takve poruke mogu biti štetne. Osoba koja se suočava s teškom dijagnozom ne treba još jedan teret – osjećaj da osim bolesti mora „popraviti“ i svoje misli. Zapamtite da bolest nije posljedica nedostatka pozitivnosti. Nitko nije obolio zato što nije dovoljno vjerovao, zato što je osjećao strah ili zato što je ponekad bio tužan. Naše emocije nisu neprijatelji koje trebamo ukloniti. Strah, tuga, ljutnja i zabrinutost prirodne su reakcije na teške životne situacije. Pokušavati ih potisnuti pod svaku cijenu često ne donosi mir, nego dodatnu unutarnju borbu.

Psihološka otpornost ne znači uvijek biti pozitivan

Zdrava psihološka otpornost ne znači stalno biti pozitivan niti glumiti da je sve u redu. Ona znači razvijati sposobnost da sebi možemo priznati: „Ovo mi je teško.“ „Bojim se.“ „Trebam pomoć.“

Istodobno, znači vjerovati da u sebi imamo snagu i resurse za suočavanje s izazovima koji su pred nama.

Ta vjera u sebe ne znači uvjeravati se da će sve uvijek biti lako niti stvarati dojam da možemo kontrolirati sve što nam se događa. Ona znači prepoznati vlastitu vrijednost i sposobnost da se nosimo sa životom čak i kada ne možemo promijeniti njegove okolnosti. Za mnoge ljude važan dio tog procesa ima i duhovna dimenzija – osjećaj povezanosti sa sobom, životom, vlastitim vrijednostima i onim što im daje smisao. Duhovnost ne mora značiti odsutnost straha ili stalnu pozitivnost. Ona može biti prostor u kojem pronalazimo dublje razumijevanje, prihvaćanje i povjerenje u vlastitu sposobnost da prolazimo kroz izazove. Briga o mentalnom zdravlju nije stvar stvaranja savršenih misli. Ona je učenje kako biti uz sebe i kada život nije savršen – s više suosjećanja, prihvaćanja i povjerenja u vlastitu snagu.

Kako možemo pomoći sebi kada smo pod stresom?

Briga o sebi ne mora izgledati kao velika životna promjena. Često najviše pomažu male, ponavljajuće navike – ali i spremnost da primijetimo što nam je u određenom trenutku zaista potrebno.

San je temelj. Tijelu je potreban odmor kako bi se moglo oporavljati.

Kretanje može pomoći regulaciji stresa. Ne mora to biti intenzivan trening – ponekad je dovoljna svakodnevna šetnja.

Disanje može pomoći vratiti pažnju u sadašnji trenutak. Nekoliko sporih, dubokih udaha može pomoći smirivanju fiziološke reakcije na stres.

Razgovor može smanjiti osjećaj usamljenosti. Dijeljenje onoga što nosimo s osobom od povjerenja može biti veliko olakšanje. Psihoterapija također može biti prostor za razumijevanje sebe. Ponekad ne trebamo samo „smanjiti stres“, nego razumjeti zašto ga doživljavamo na određeni način i kako možemo drugačije odgovoriti na ono što nam se događa.

Kada je vrijeme potražiti pomoć?

Nije svaki stres znak za zabrinutost. Stres je prirodan dio života. Ali ako osjećate da vas brige stalno preplavljuju, da se ne možete odmoriti ni kada imate vremena, da vas stalno prati strah od bolesti ili da vaše misli počinju upravljati svakodnevnim životom, možda je vrijeme potražiti podršku. Pomoć nije znak slabosti. Ponekad je upravo to najhrabriji oblik brige o sebi. Stres nije neprijatelj kojeg moramo potpuno ukloniti iz života. Može biti signal da nešto u našem životu traži pažnju. Zato pitanje možda nije: „Jesam li bila previše pod stresom?“ Puno je korisnije pitati: „Što mi moje tijelo i moj um pokušavaju reći?“

Možda u životu doista vrijedi da „kako sijemo, tako žanjemo“, ali to ne znači da smo sami posijali sve što nam se dogodilo. Ne možemo birati svaku okolnost, bolest ni gubitak koji će nam život donijeti. Ono što možemo birati jest kako ćemo se prema sebi odnositi dok kroz njih prolazimo. Možemo li prepoznati kada smo iscrpljeni, dopustiti si osjećati ono što osjećamo, potražiti pomoć kada nam je potrebna i prestati od sebe tražiti odgovornost za ono što nikada nismo mogli kontrolirati?

Možda upravo tu izreka dobiva drugo značenje: ono što svakodnevno „sijemo“ u odnosu prema sebi – razumijevanje, prihvaćanje, odgovornost za vlastite izbore i spremnost da potražimo podršku – s vremenom može oblikovati način na koji živimo sa sobom i sa životom koji nam se događa.

Mirella Rasic Paolini holistička je terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana je hipnoterapeutkinja