Nikad nisam razumjela zašto žene u serijama nakon životnog sloma ribaju kadu. Onda sam počela i ja

Znate te scene. Dogodilo se nešto strašno. Prekid, izdaja, smrt, otkaz, životna katastrofa po izboru scenarista. Ona ne zna što će sa sobom i već u sljedećem kadru je na koljenima u kupaonici, s gumenim rukavicama i spužvicom u ruci, kao da će joj uklanjanje kamenca riješiti egzistencijalnu krizu.

Mislila sam da je to samo još jedan filmski klišej. Sve dok nisam počela ribati svoju kadu.

I, ljudi moji, scenaristi su bili u pravu.

Ne znam što je s kadom. Možda bijeli emajl. Možda to što doslovno gledaš kako prljavština nestaje pred tobom. Možda taj repetitivni pokret ribanja u kojem se možeš sasvim pristojno iživjeti nad nečim, a znaš da se neće dogoditi ništa loše. Dapače, što si ljuća, rezultat je bolji.

Pokušajte to s peglom.

Ja neću. Prvo zato što bih vjerojatno zapalila pola ormara, a drugo zato što mi po ovoj vrućini ne pada na pamet peglati. Zimi mi također ne pada na pamet, ali tada barem nemam meteorološko opravdanje. Jednostavno mrzim peglanje.

Ali kada? Kada može podnijeti sve.

I što je najbolje, poštena je. Daš joj deset ili dvadeset minuta rada i ona ti pokaže rezultat. Tamo gdje je prije bio kamenac sada ga nema. Tamo gdje je bilo mutno sada se sjaji. Uložila si trud i dobila nešto zauzvrat.

Život, nažalost, nema tako dobar sustav nagrađivanja.

Možeš nešto pokušavati danima, mjesecima ili godinama i ne dobiti ono što želiš. Možeš se truditi, raditi sve kako treba i opet završiti na početku. Možeš dati sve od sebe, a ishod svejedno neće ovisiti samo o tebi.

Kada nema tu vrstu bezobrazluka.

Staviš sredstvo. Ribaš. Kamenac ode.

I možda je upravo u tome cijela tajna tih filmskih scena koje su mi godinama bile smiješne. Kad ne možemo kontrolirati ono veliko, očajnički nam treba nešto malo nad čime možemo. Nešto na čemu se trud vidi. Nešto što ima jasan početak i još jasniji kraj.

Kod mene to očito nije stalo na kadi. Nakon nje sam se preselila na umivaonik, police i ostatak kupaonice, a onda pokušala isti nalet prenijeti na druge dijelove stana. Tu se već pokazalo da moja novootkrivena terapija ima vrlo precizne granice.

Ormar? Ne.

Papiri? Nemojmo pretjerivati.

Ladice pune stvari za koje više ni sama ne znam čemu služe? Neki drugi put.

Kada? Daj spužvu.

Možda zato što je ne moraš organizirati. Ne moraš donositi odluke. Nema pitanja trebam li ovo zadržati, hoće li mi jednom zatrebati i gdje bih to trebala spremiti. Samo ribaš. Mehanički. Lijevo, desno, još malo jače preko tvrdoglavog komada kamenca. Gotovo meditativno, samo s puno više agresije.

I dok tako ribam, ponekad imam osjećaj kao da ne skidam samo naslage sapuna, kamenca i svega što smo tijekom dana isprali sa sebe. Kao da barem na nekoliko minuta skidam slojeve svega što se nakupilo negdje drugdje. U glavi. U danima. U životu.

Podnese sav teret

Naravno, nemojte me sada zamišljati kao ženu iz reklame za sredstva za čišćenje koja u bijeloj košulji zadovoljno prelazi prstom preko savršeno sjajne kupaonice. Vrata moje tuš-kabine i dalje izgledaju kao nalazište kamenca iz brončanog doba.

Njih odbijam doživjeti terapeutski.

Na njima se kamenac ponovno vidi otprilike sedamnaest sekundi nakon prvog tuširanja, a to mi je već previše nalik stvarnom životu.

Bijeli emajl barem dulje surađuje. Podnese sav teret i nečistoću koju sa sebe svakodnevno ispiremo, a onda ti dopusti da ga izribaš i ponovno dobiješ nešto čisto. I, koliko god banalno zvučalo, primijetila sam da me čista i lijepa kupaonica tjera da se malo bolje brinem i o sebi.

Ne treba mi više vremena u kupaonici. Tamo ga, budimo realni, već provodim sasvim dovoljno. Ali možda mi treba ugodnije vrijeme. Ono u kojem mi je lijepo napraviti piling, namazati se kremom, staviti masku na lice ili jednostavno ostati koju minutu dulje pod tušem.

I zapravo mi je simpatično što cijela stvar počne gotovo agresivnim ribanjem, a završi nečim potpuno suprotnim. Kreneš u kupaonicu jer ne znaš što bi sa sobom, iživljavaš se nad emajlom, a na kraju si sasvim slučajno napravila mjesto u kojem ti je malo ljepše brinuti se o sebi.

Možda su zato sve one žene u filmovima ribale kadu.

Ne zato što scenaristi misle da nam je mjesto u kupaonici, barem se nadam, nego zato što ponekad trebamo nešto što možemo ribati svom snagom, a da ga pritom ne uništimo. Nešto s čega možemo gledati kako sloj po sloj nestaje sve ono što se nakupilo.

Ne mogu izribati vlastiti život spužvicom. Šteta, jer bih dosad već potrošila nekoliko pakiranja i blistao bi.

Ali mogu kadu.

I ponekad je, dok još ne znaš kako počistiti sve ostalo, sasvim dovoljno imati čisto mjesto na kojem ćeš oprati dan sa sebe.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.