Kad prošlost počne živjeti u nama: Kako stari strahovi oblikuju našu sadašnjost

Ponekad ne bježimo od onoga što se događa danas, već od onoga što smo jednom već doživjeli. Radeći s ljudima, sve više vidim koliko se toga može skrivati iza onoga što nazivamo simptomom. Iza tjeskobe može stajati strah koji nikada nije dobio dovoljno prostora, iza tuge neprežaljeni gubitak, iza potrebe za kontrolom duboka potreba za sigurnošću, a iza stalnog ugađanja drugima godine zanemarivanja vlastitih potreba.

Ono što se događa iznutra često se izvana uopće ne vidi. Osoba može djelovati snažno, odgovorno i potpuno funkcionalno, dok istodobno živi u stalnoj napetosti. Brine, kontrolira, potiskuje emocije, ugađa drugima i pokušava svima biti dostupna, a pritom možda ni sama ne primjećuje koliko se udaljila od sebe. Takvi obrasci obično nisu nastali preko noći. Naši današnji strahovi, reakcije i načini na koje se odnosimo prema sebi i drugima često imaju svoju priču. Ponekad ta priča počinje mnogo ranije nego što mislimo, u iskustvima koja su nam u djetinjstvu bila prevelika da bismo ih razumjeli, ali dovoljno snažna da utječu na način na koji ćemo se kasnije nositi sa životom. Ono što smo nekada naučili kako bismo se zaštitili, možemo nesvjesno nastaviti ponavljati i onda kada nam takva zaštita više nije potrebna.

Obrasci kojima pokušavamo pronaći sigurnost

Načini na koje smo se nekoć pokušavali zaštititi s vremenom mogu postati naši svakodnevni obrasci ponašanja. Netko će pokušavati kontrolirati gotovo sve. Netko će se zatvoriti i prestati pokazivati emocije. Netko će razviti potrebu da svima bude potreban, dok će drugi neprestano ugađati drugima i pritom zanemarivati vlastite potrebe. Naizgled su to različita ponašanja, ali ispod njih se ponekad nalazi ista potreba – biti prihvaćen, voljen i siguran. Kada je naš osjećaj sigurnosti narušen, svatko može pronaći svoj način da ga ponovno uspostavi. Problem nastaje kada način koji nam je nekada pomagao da se osjećamo sigurnije počne upravljati našim životom i onda kada više nema iste opasnosti. Ponekad se tako iza snažnog ega, potrebe za divljenjem ili teškoće podnošenja kritike može nalaziti duboka ranjivost. Narcističke crte kod nekih ljudi mogu imati funkciju obrane od srama, osjećaja neadekvatnosti, odbačenosti ili unutarnje praznine. To, naravno, ne znači da je svaka osoba s narcističkim ponašanjem „duboko ranjena“, niti takvo ponašanje treba opravdavati. No kada pokušamo razumjeti obrambeni mehanizam, možemo početi vidjeti i ono što se nalazi ispod njega – potrebu koju osoba možda nikada nije naučila izraziti na zdraviji način.

Kada sadašnjost probudi nešto iz prošlosti

Ponekad ne reagiramo samo na ono što se događa sada. Reagiramo i na ono što je određeni događaj u nama probudio. Ako smo tijekom odrastanja doživljavali nesigurnost, odbacivanje, emocionalnu nedostupnost ili gubitke, mogli smo razviti potrebu za stalnim oprezom i iščekivanjem nečega lošeg. Dijete koje je rano naučilo oslanjati se prvenstveno na sebe može odrasti u osobu koja teško traži pomoć. Dijete koje je naučilo potiskivati vlastite potrebe može postati odrasla osoba koja svima daje sve, a sebi gotovo ništa. To nisu nužno svjesne odluke. To mogu biti načini prilagodbe koji su nam u određenom trenutku pomagali da se osjećamo sigurnije. Problem nastaje kada ono što nas je nekada štitilo nastavi upravljati našim životom i onda kada se okolnosti promijene. Zato ponekad nije dovoljno pitati se: „Zašto ovako reagiram?“ Važno je zapitati se i: „Što ova moja reakcija pokušava zaštititi?“

Anksioznost i strah od gubitka koji se još nije dogodio

Anksioznost često živi u onome što bi se moglo dogoditi, a najčešće se još nije dogodilo.

Što ako se nešto dogodi? Što ako se razbolim? Što ako izgubim osobu koju volim? Što ako ponovno doživim istu bol? Ako nas tuga vraća prema onome što je bilo, anksioznost nas često odvodi prema onome što tek dolazi. U tom smislu, anksioznost se ponekad može razumjeti i kao svojevrsno žalovanje za gubicima koji se još nisu dogodili. Um unaprijed proživljava ono čega se bojimo, pokušavajući nas tako zaštititi od boli. Ako sve predvidim, analiziram i pokušam kontrolirati, možda ću biti spremna. Možda više nikada neću biti bespomoćna.

No takva zaštita ima svoju cijenu. Kada stalno živimo u onome što bi se moglo dogoditi, počinjemo osjećati bol zbog događaja koji se možda nikada neće dogoditi. Um pokušava predvidjeti svaki mogući gubitak, a mi postupno prestajemo živjeti ono što se događa sada. Prošlost tako nastavlja oblikovati sadašnjost, dok strah od budućnosti zauzima prostor koji pripada sadašnjem trenutku. A kada um dugo živi u stanju pripravnosti, ni tijelo ne ostaje po strani.

Kada kronični stres počne živjeti u tijelu

Kada mjesecima ili godinama živimo u napetosti, brizi i stalnoj potrebi za kontrolom, tijelo može ostati u stanju pojačane pripravnosti. Kratkotrajni stres prirodan je odgovor organizma koji nam pomaže prilagoditi se zahtjevima i opasnostima. Problem nastaje kada stres postane dugotrajan i kada nema dovoljno prostora za oporavak. Kronični psihološki stres povezuje se s promjenama u sustavima koji sudjeluju u regulaciji stresa, imunološkim procesima i funkcioniranju živčanog sustava. Znanstvenici istražuju i njegovu moguću povezanost s promjenama koje se susreću kod različitih kroničnih i neurodegenerativnih bolesti.

Važno je pritom biti oprezan jer kronični stres nije jednostavan ni jedini uzrok Alzheimerove, Parkinsonove ili autoimunih bolesti. Riječ je o složenim stanjima na čiji nastanak utječu brojni genetski, biološki, psihološki i okolišni čimbenici. Dugotrajni stres možemo zamisliti kao alarm koji se neprestano oglašava. U početku nas upozorava da nešto nije u redu i pomaže nam reagirati. No ako alarm mjesecima ili godinama nikada ne utihne, tijelo nema dovoljno prilike vratiti se u stanje mira i oporavka. Stalna unutarnja pripravnost s vremenom troši naše resurse. Ne zato što je „sve u glavi“, nego zato što glava i tijelo nikada nisu bili potpuno odvojeni.

Možda je vrijeme da prestanemo biti jaki cijelo vrijeme

Dugotrajna napetost često se ne primijeti odmah. Čovjek nastavlja raditi, brinuti za druge, rješavati probleme i ispunjavati obaveze. Izvana sve može izgledati sasvim u redu, dok se iznutra polako gomilaju umor, nezadovoljstvo i osjećaj da više nema prostora za sebe. U radu s ljudima često susrećem upravo takve osobe – one koje su godinama bile „jake“ i naučile izdržati gotovo sve, ali nisu naučile prepoznati trenutak kada im je potrebna podrška.

Zato promjena ponekad ne počinje velikim odlukama. Možda počinje dopuštanjem sebi da priznamo kako nam je teško. Postaviti granicu. Reći „ne“. Odmoriti se bez osjećaja krivnje. Prestati ugađati drugima nauštrb sebe. Potražiti pomoć. Za nekoga tko je cijeli život vjerovao da mora biti jak, i to može biti velik korak.

Ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo

Ne možemo vratiti ljude koje smo izgubili, promijeniti roditelje niti izbrisati ono što nas je povrijedilo. Ali možemo promijeniti odnos prema onome što se dogodilo. Možemo početi prepoznavati stare obrasce, razlikovati stvarnu opasnost od starog straha i dati prostor emocijama koje smo godinama potiskivali. Iscjeljenje ne znači izbrisati prošlost niti se praviti da se ništa nije dogodilo. Znači razumjeti sebe s više suosjećanja, umjesto da se neprestano pitamo što nije u redu s nama.

Umjesto pitanja: „Što nije u redu sa mnom?“, možda je važnije pitati: „Što mi se dogodilo i što mi danas treba?“ Možda vrijedi zastati upravo pred tim pitanjem.

Koliko dugo već živim na način koji me iscrpljuje? Koliko često tuđe potrebe stavljam ispred svojih? Koliko toga još uvijek pokušavam nositi sama?

Na ta pitanja ne moramo uvijek pronaći odgovor sami. Razgovor s kvalificiranim stručnjakom može pomoći da bolje razumijemo svoje obrasce, emocije i potrebe te da postupno pronađemo drugačije načine nošenja sa životom. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo prestati živjeti kao da se još uvijek moramo štititi od nje. Ono što nam se dogodilo dio je naše priče, ali ne mora odrediti njezin nastavak.

Mirella Rasic Paolini holistička je terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja