Ivana Plechinger: 'Tuga je neizbježna u životu, ali patnja nije. Ona je stvar izbora'

Prva asocijacija na Ivanu Plechinger (43) još od izlaska njenog hita 'Mala ptica nebeska' 1994. je vedrina. No, glazbenica, a danas radijska voditeljica, iza osmijeha je godinama uspješno skrivala svoje unutarnje borbe. Nakon što je prije četiri godine preživjela moždani udar, a lani joj je na rukama umro voljeni otac odlučila se obračunati sa svojim patnjama i strahovima te je napisala prvu knjigu pod nazivom 'Ono što ostaje, uvijek ljubav je'. U njoj je s čitateljima podijelila svoje iskustvo u nadi da će ih potaknuti na promjene na bolje. Ivana danas zna da život treba živjeti punim plućima, a sve njegove gubitke shvatiti kao darove. Uskoro planira i radionice po Hrvatskoj, a na njima će govoriti o radosti življenja, jer, kako kaže, za tugu više nema vremena.

Živim (Ž): Imali ste nesreću da oba roditelja izgubite prerano. Kako ste se nosili sa smrću majke, koja je umrla od raka još dok ste bili u osnovnoj školi, a kako s gubitkom oca prošle godine?
Ivana Plechinger (IP): Sa 12 na dječje načine, sa 41. i sa svime što se do tada i od tada dogodilo nosim se sve do danas... Vrlo je kompleksno ovo pitanje. Toliko da se iz njega jednim dijelom rodila i knjiga kojoj je cilj pomoći ljudima da se nose - s tugom, rastancima, lošim raspoloženjima, odgojem djece i ispravnoj ljubavi prema sebi između ostalog.

Ž: Kako je bilo živjeti samo s ocem u burnim tinejdžerskim godinama? Što vam je tada najviše nedostajalo?
IP: I meni, i tati, i mome mlađem bratu najviše je nedostajala mama. Bez obzira na godine. Nisam bila lako odgojivo dijete, uvijek sam jasno znala što i kako želim, i tata je to itekako dobro znao. Kad se naše 'što i kako' nije podudaralo, bilo je glasno i zanimljivo. Imala sam tu sreću da mi je tata oduvijek bio i najbolji prijatelj, pa su sve naše muke uz tu činjenicu bile lako rješive.

Ž: Strepite li od toga da vaša djeca imaju sličnu sudbinu?
IP: Danas više ne. Jednom jesam. Kad me ta besmislena strepnja dovela do sloma moga zdravlja, prestala sam s tim glupostima i počela raditi na sebi - čitati, istraživati i rasti.

Pjevačica i danas u svom mobitelu čuva posljednju fotografiju svoga oca, onu koju je sama snimila dan prije nego je ostala i bez njega...

Ž: Kažete na početku knjige da donosite savjet kako nastaviti radosno nakon gubitka onih koje volimo. Stvarno, kako?
IP: Za to ćete ipak morati pročitati knjigu... i ako je suditi po brojnim porukama koje dobivam od onih koji su je pročitali, vjerujem da sam uspjela barem malo pomoći svima koji žele radosnije živjeti. Ali najkraće rečeno: tuga je neizbježna u našem životu. Patnja nije, patnja je stvar našeg izbora.

Ž: Otkad ste na sceni odajete dojam pozitivne osobe. Kroz knjigu se stječe dojam da je to ponekad bio samo vanjski dojam. Otkud nesigurnost i nemogućnost osjećaja potpune sreće?
IP: Vjerujem da korijenje tih nesigurnosti vučem iz činjenice da sam ostala bez mame tako rano. Ali, srećom, i taj, kao i drugi udarci u mom životu bili su mi poticaj da se nađem ovdje gdje sam sada. Ja ću vas prva uvjeravati da je život predivan i da smo to samo negdje putem zaboravili.

Ž: Koje ste navike promijenili nakon moždanog udara? Da li se radi samo o novom stavu prema životu ili ste promijenili prehranu, počeli vježbati?
IP: Ponajprije sam svako zabrinjavanje zbog besmislenih stvari svela na nulu. To me uništavalo, brinula sam sve brige svijeta, sada to više ne radim. Družim se s ljudima koji me vesele. Trudim se živjeti što zdravije. Plešem suvremeni ples jer mi je samo vježbanje uvijek bilo prezamorno. Po uputi liječnika uzimam aspirin i organske dodatke prehrani.

Odrastanje bez mame za Ivanu i njezina brata bilo je teško, no tata je bio uvijek tu za njih i oni su to znali cijeniti.

Ž: Pišete li nove pjesme? Planirate li se vratiti na scenu ili ste sretniji u životu iza kulisa?
IP: Glazbu ponekad pišem za druge, ne vjerujem da ću sama opet pjevati. Ali nikad ne reci nikad, možda opet s obitelji napravim neku novu pjesmu poput božićne 'Ono što ostaje, uvijek ljubav je' po kojoj je i knjiga dobila ime. Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa 'Život je kao bombonijera, nikada ne znaš što ćeš dobiti'. Baš tako. Veselim se svemu što je na mom putu, sve je dobrodošlo.

Na kraju, neka vas inspirira citat iz Ivaninog spisateljskog prvijenca...

'Otkad je otišao i Tata, imam dvostruke valove tuge. Znala sam što slijedi, ali opet, zbune te neke nove bure, ovaj put kao da su orkanske, ali sada sam orkanska i ja pa se tješim da odraslu mene može manje boljeti. E, ne može!'