‘Imaš još vremena‘, govore mi. A tko mi može obećati da ga zaista imam?

Neko jutro šećem Furija i prolazim pokraj dvije žene koje su, koliko sam uspjela pohvatati, upravo završile smjenu. Htjela ne htjela, čula sam mali dio njihova razgovora jer je Furio baš u njihovoj neposrednoj blizini morao obaviti svoje.

„Doći će vrijeme kad ćeš sebi biti prioritet”, rekla je jedna drugoj, a ja sam skoro uganula gležanj.

Molim?

Iako sam mogla pretpostaviti sasvim opravdan kontekst te rečenice, toliko me iživcirala da sam o njoj razmišljala još pola šetnje. Možda sam na nju reagirala još burnije zato što su mi nakon posljednje kolumne stigli brojni komentari i poruke sličnog sadržaja.

„Ima vremena.” „Još si mlada.” „Sve u svoje vrijeme.” „Doći će na svoje.” „Ne gubi nadu.”

Choose your fighter, rekli bi.

I premda znam da iza gotovo svih tih rečenica stoji najbolja namjera, dizala mi se kosa na glavi. Svaki prokleti put.

Jedna je čitateljica, doduše, komentirala gotovo onako kako bih i sama. Parafraziram: „Nemaš vremena. To je mit. Ako nešto želiš, zasuči rukave i ajmo.”

E, to!

Čekanjem do krivnje

Moj je stav da nemamo vremena za baš sve što želimo. Ne mogu znati koliko ću još biti ovdje, kakva ću biti ni što će me sve u životu zadesiti. I dobro i loše. Ali mogu raditi na svojim željama, koliko god one bile realne ili nerealne. I mogu prestati podrazumijevati da ću za njih jednom imati bolji trenutak.

Želiš upisati fakultet? Ajde. Nije da će ti nužno kasnije biti lakše. Autoškola? Neka druga edukacija? Počni se raspitivati, organiziraj se, štedi ako treba. Ako je to nešto zbog čega ćeš se osjećati bolje ili živjeti život kakav želiš, zašto bi čekala da ti se sve okolnosti savršeno poslože?

Dijete? Selidba? Prekid? Novi posao? Ma, navedi bilo što. Ne možeš sve ostvariti preko noći, niti su sve želje samo stvar odluke. Znam to jako dobro. Ali nije isto čekati da se nešto samo dogodi i poduzimati ono što je u tvojoj moći da se dogodi.

Jer čekanjem možeš izgubiti upravo ono vrijeme koje provodiš čekajući.

I još gore, tim čekanjem možeš uzgojiti krivnju, tugu i žaljenje za propuštenim prilikama. A pokušajem, trudom, pa makar i neuspješnim, barem si daješ mogućnost da jednog dana budeš ponosna na sebe jer si nešto napravila. Možda putem shvatiš da to ipak nije za tebe. Ili da želiš nešto sasvim drugo. Ili da je želja i dalje ista, samo ćeš do nje morati nekim drugim putem. Sve su to ishodi do kojih možda nikad nećeš doći ako samo sjediš i čekaš.

Nećeš ništa postići samom mišlju da „ima vremena”. Možda ga ima. Ali tko ti to može obećati?

Rezervna opcija?

I ne, to ne znači da moraš živjeti u neprekidnom stresu, utrpati pet života u jedan dan i svakom cilju posvetiti svaku budnu minutu. To nitko ne govori. Ja prva ne bih, jer evo me u drugom burnoutu u manje od godinu dana. I to ne zato što sam izgarala ganjajući svoje želje, nego pokušavajući zadovoljiti neke nametnute norme i pravila.

Mislila sam da ću po tom pravilniku „normalnog” života lakše i brže doći do svega onoga što se pod normalno podrazumijeva: kredita, nekretnine, obitelji. I opet sam se, blago rečeno, zajebala. Usput sam zaradila i ozbiljne probleme sa zdravljem, od sna i vida do ukočenosti i vratne kralježnice. Da ne ispadne da se žalim, ne pišem ovo radi sažaljenja. Svoj sam dio odluka donosila sama, a posljedice itekako osjećam.

I baš zato, unatoč svemu, i dalje tvrdim da nemam vremena. Barem ne onoliko koliko bih voljela vjerovati.

Imam ga nešto. Ne znam točno koliko i vjerojatno neću saznati dok ne dođe kraj. Ali znam da ga trebam bolje iskoristiti. Znam i da mi ne pada na pamet čekati neko buduće vrijeme u kojem ću, kako je rekla ona žena s početka priče, napokon sama sebi biti prioritet.

Jer što sam si dotad? Rezervna opcija?

Kako mi je neki dan rekla jako dobra prijateljica: „Ljubavi, ako mi ne brinemo za sebe, tko će?”

I to je to. Jednostavno na papiru, malo teže u praksi. Ali izvedivije kad zasučemo rukave, odbacimo nebitno i prestanemo čekati nečije dopuštenje da živimo vlastiti život.

Ne moramo sve odmah. Ne možemo sve odmah. Ali možemo početi.

Jer čekanjem se ne dočeka ništa osim isteka vremena.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A