O potpomognutoj oplodnji često govorimo kroz postupke, nalaze, hormone i brojke. Puno se rjeđe govori o svemu što se događa tijekom procesa: o strahu, čekanju, odnosima koji se mijenjaju i osjećaju da nemaš s kim razgovarati o onome kroz što prolaziš.
O svojem iskustvu IVF-a u podcastu Vulva je WOW!, posvećenom temi „Želim biti majka, ali tijelo kaže ne“, otvoreno je govorila Aleksandra Rudan. U razgovoru s Martinom Tutom, voditeljicom podcasta te osnivačicom „Biljkoljupke“, Aleksandra je otkrila da je put do roditeljstva trajao četiri godine.
Prve pretrage
Aleksandra otkriva da je i prije početka pokušavanja negdje u sebi nosila strah da put do trudnoće možda neće biti jednostavan. A kada trudnoća nije dolazila neko vrijeme, odlučili su početi s pretragama.
- Nakon nekih godinu dana odlučili smo provjeriti situaciju i kod supruga. U tome je bio jedan od većih problema - govori Aleksandra kod koje je utvrđena blaga dijagnoza policističnih jajnika. I AMH joj je bio vrlo visok, zbog čega joj je tijekom postupaka bila potrebna minimalna stimulacija.
Kod supruga je, međutim, otkrivena varikokela (povećanje vena u mošnji), što je jedan od najčešćih uzroka neplodnosti kod muškaraca.
Nevidljiva borba
Iza jedne uspješne trudnoće ponekad se krije niz postupaka koje ljudi oko para ni ne vide. Za Aleksandru i supruga to je značilo šest postupaka potpomognute oplodnje, pet aspiracija, 47 oplodnji jajnih stanica i sedam transfera.
Prošli su i jedan spontani pobačaj.
No Aleksandra svoje iskustvo ne opisuje samo kroz medicinske postupke. IVF se s vremenom prelijeva i na ostatak života - partnerski odnos, prijateljstva, obitelj i način na koji osoba doživljava samu sebe.
- Jednom sam rekla prijateljima - par koji preživi ovako nešto, zaista može preživjeti puno stvari. Jer to nije da samo prolaziš postupke, nego to vuče jako puno drugih društvenih odnosa, obiteljskih odnosa. Ti postaješ drugi čovjek - govori.
Osim IVF-a, prošli su zajedno i kroz suprugovu operaciju varikokele koja je kod njih bila jako važna jer je zahvaljujući tome suprug dobio bolji nalaz.
Otvoreni razgovor je ključan
Jedan od problema osoba koje prolaze postupke potpomognute oplodnje, kaže Aleksandra, upravo je osjećaj da o tome nemaju s kim razgovarati.
Njoj su tijekom tog razdoblja važni bili psihoterapija i podrška okoline. S vremenom je shvatila i nešto neočekivano - ljudima je često teže postaviti pitanje i započeti razgovor o IVF-u nego što je njoj bilo o tome govoriti.
Zato smatra važnim govoriti o vlastitom iskustvu. Tražiti pomoć nije uvijek jednostavno, posebno kada postoji strah da će potreba za podrškom biti protumačena kao slabost. No upravo su razgovor, mogućnost da se čuje tuđe iskustvo i osjećaj da osoba u postupku nije sama ono što može pomoći u razdoblju koje često traje puno dulje nego što je itko očekivao.
Kad svi imaju savjet
Tijekom četiri godine pokušavanja Aleksandra i suprug susretali su se i s brojnim savjetima što bi još trebali napraviti.
Isprobavali su različite terapije, slušali preporuke i pokušavali pronaći ono što bi im moglo pomoći. Uvijek su se nadali najboljem, iako su znali da nakon svakog postupka ponovno dolaze iščekivanje i pitanja -je li ovaj put uspjelo?
Nakon godina pokušavanja napokon je stigao pozitivan test. No zajedno s njim nije došlo samo olakšanje. Došla je i nova količina zabrinutosti. Pozitivan test otvorio je novo razdoblje pitanja i straha, sada vezanih uz to hoće li trudnoća biti u redu.
Aleksandra je naposljetku rodila 2024., četiri godine nakon što su ona i suprug odlučili pokušati dobiti dijete.
Upravo zato svoje iskustvo danas želi podijeliti, a o njemu piše i na Instagram profilu @zelja.zvana.beba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....