VEDRAN PETEH/CROPIX CROPIX
nećete požaliti

Na psihoterapiju ne idu samo oni koji su ‘pukli‘! Kad čujete što je sve meni donijela - i vi ćete zakazati termin

U svoj kalendar svakako uvrstite i psihoterapiju

Koliko je u vašem životu bilo ponedjeljaka u kojima ste odlučili krenuti na dijetu, izbaciti ugljikohidrate, prestati pušiti ili početi vježbati?

Vjerojatno bezbroj.

A jeste li ikada razmislili o tome da u ponedjeljak potražite pomoć psihoterapeuta? Ne zato što ste ludi, nego zato da bolje razumijete sebe i shvatite zašto većina vaših odluka podbaci, barem ove gore navedene.

Srećom, psihoterapija danas više nije tabu kakav je bio prije desete ili dvadeset godina. Na terapiju danas više ne idu samo ‘ludi‘ ili oni koji su ‘pukli‘. Vrijeme američkih filmova u kojima glavni, a i neki sporedni likovi imaju svojeg ‘shrinka‘ /psihijatra/ nije više daleka budućnost, nego nasušna potreba.

U ritmu u kojem moramo biti izvrsni na poslu, brinuti o obitelji, paziti na liniju, dobro zarađivati, obilaziti nemoćne roditelje, pratiti kazališnu scenu, biti fit i vitalni, zdravo se hraniti, održavati socijalne kontakte i tako u nedogled, uzeti vrijeme za sebe, za svoje intimne dvojbe, tuge, nedoumice, strahove - čini se kao nužnos, a ne luksuz ili hir.

Sigurno mjesto

U našem, još uvijek vrlo tradicionalnom društvu odlazak na psihoterapiju do nedavno je podrazumijevao neku psihičku bolest ili barem psihički poremećaj. A terapije ne služe samo onima koji imaju dijagnosticirani neki poremećaj.

Psihoterapija je sigurno mjesto u kojem u najvećem povjerenju iznosimo one dijelove svoje osobnosti koje nužno ne pokazujemo svijetu. Baš zato odnos terapeuta i klijenta, prije svega podrazumijeva povjerenje i to ono bezuvjetno. I mnoge terapije padnu već na tom prvom koraku.

Prof. dr. Ante Bagarić jednom je rekao da je terapija ljubavni odnos bez seksa, i tome je uistinu tako. Da bi se nekom otvorili i čuli njegov savjet ili primijenili metodu za pomoć, morate mu vjerovati. Odnos s terapeutom se gradi i bez imalo grižnje savjesti - terapeuta treba mijenjati, dok ne nađete onoga koji vam savršeno odgovara.

Mene je uvijek zanimalo što se događa s mojim emocijama, zašto radim neke izbore koje nužno, racionalno ne bih na prvu bili baš ono što želim, zanimalo me zašto sam ponekad tužna, a onda opet sretna - bez nekih vidljivih razloga. Zanimala su me i tuđa ponašanja, navike, izbori.

Od ranih tridesetih išla sam na psihoterapije. Čuti psihijatre, pitati, proučavati, dijeliti svoja zapažanja i emocije. Uvijek mi je nakon tih razgovora svijet bio ljepše mjesto.

Rado i često sam govorila o tim iskustvima, pa čak i onda kada su me čudno gledali. Dubokog sam uvjerenja da osim što brinemo o zdravlju i dobrobiti našeg tijela, treba voditi računa o našim emocijama, duši, srcu, ili kako već zovemo ono što nas čini osobama, ljudima, svjesnim bićima.

Metode i pristupi u psihoterapiji su razni i tu također treba istraživati i naći onaj smjer koji nam najbolje odgovara.

Meni je posebno izazovna bila tjelesna terapija, ona koja objedinjuje duh, emocije i tijelo, jer tijelo je arhiva svega proživljenog, svih sreća i tuga, trauma i ushita. I dok um još možemo zavarati, iz tijela uvijek izlazi istina. Tijelo sakuplja emocije od našeg rođenja (pa čak i prije) i vrlo je važno znati i osjetiti kako je ono najbrži put do shvaćanja zašto se ‘nekako‘ osjećamo.

To je bio moj put, ali danas je na stolu veliki broj različitih psihoterapija i svaka nudi neku drugu metodu dubljeg poniranja u sebe.

Tisuću pitanja

Život je izazovno putovanje, a boljim razumijevanjem sebe lakše razumijemo i ljude oko sebe. Veliki dio naših odluka kreiran je u nesvjesnom, onom skrivenom i od nas samih.

Zašto biram ovakve partnere, zašto se osjećam napušteno, zašto me nitko ne voli, zašto sam neuspješna u svemu što radim.... tisuću pitanja koje si dnevno postavljamo leže u obrascima koje smo davno spremili u nesvjesno i kreirali model po kojem se ponašamo. Proniknuti u nesvjesno možemo kroz terapiju i jedino tako dugoročno i za nas korisno, mijenjati ona uvjerenja i ponašanja za koja mislimo da su na našu štetu.

Sve naše traume nastale su u kontaktu sa živom osobom (majka, primarni skrbnik, uža obitelj..) i jedino u istom takvom kontaktu s terapeutom mogu biti otkrivene, ispoljene i sanirane.

Na terapiji možemo sve ono što nije dopušteno u vanjskom svijetu, možemo vikati, plakati, biti agresivni, ljuti, povrijeđeni. Možemo se derati na roditelje, djecu, prijatelje. Sve to služi da izbacimo potisnutu agresiju, da izrazimo svoje ‘nedopuštene‘ emocije, da razumijemo kako i zašto su nastale, da protečemo u zdravoj energiji i da dobijemo utjehu, podršku i razumijevanje.

Jedino tada i tako naše rane mogu biti zacijeljene.

Psihoterapija je utočište u kojem počinjemo sebe istinski voljeti, u kojem je terapeut naša suosjećajna druga polovica koja nas vodi kroz proces samorazumijevanja i samoprihvaćanja.

Osjećate li se duže vrijeme loše, neispunjeno, bez motiva, depresivno, anksiozno, ovisnički, tužno, svakako pokušajte sa psihoterapijom. Dajte si priliku da otvorite svoje srce i spustite svoje obrane koje su vam možda do sada i jako dobro služile, ali su se potrošile.

Razgovori s prijateljima, partnerom, vježbanje i sve metode samopomoći često su dovoljne, ali kada više ne donose onaj dobar osjećaj koji vam nedostaje - vrijeme je da napravite korak dalje.

Zato, u svoj kalendar, od nekog ponedjeljka svakako uvrstite i psihoterapiju. Nećete požaliti.

O svojim iskustvima pišite mi na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Grlim vas do sljedećeg susreta,

Dijana

Linker
10. studeni 2024 00:02