Odgajali mi po uputama ili preporukama ili po vlastitom nahođenju, nikad sa sigurnošću ne možemo znati što će iz našeg malog bića nastati.

 SHUTTERSTOCK
Ljubav i zablude

Naši izbori ne smiju određivati smjer našem djetetu. Ono što smo mi htjeli i nismo uspjeli, nema veze s njim!

Ono što smo rodili, nad kim smo danonoćno bdjeli pobjeći će iz naših ruku i krenuti putem koji njega čini sretnim, a ne nas

Koliko smo puta pomislili kako je lijepo biti dijete. Iako nas odrasli uče ponašanju u društvu, odnosno socijalizaciji, pripremaju nas ustvari na pravila koja ćemo morati prihvaćati, sviđalo se to nama ili ne. Prilagodba je neophodan dio života, jer svako odstupanje potencija je propasti. I to ne samo propasti egzistencijalne prirode, nego i na osobnoj razini. Ako smo na tom životnom putovanju pedagoškog tipa kupili dobru kartu, snaći ćemo se u svakoj situaciji. Tako misle oni koji nas upućuju u budućnost. No misliti je jedno, a znati drugo. Da bi netko prošao sa što manje posljedica kroz to putovanje treba jako dobro razmotriti o kakvom je djetetu riječ. Slijepo slijediti prenesene upute iz davnina s dopisanim dodacima nije garancija ničije sreće. A što je roditelju važnije od djetetove sreće i osmjeha na licu. Kada to izostane sva stečena blaga, karijere, ostvarenja vlastite obitelji … postaju bezvrijedne, ako nam dijete pati. Jer, njegova patnja ujedno je i naša. Naravno da ćemo tada poduzeti sve. Od razgovora s njim do prijedloga da ode stručnoj osobi, ali ako to potraje i nema pomaka, naša zabrinutost raste uz pojavu sve veće zbunjenosti. Pitamo se jesmo li pogriješili mi ili naše dijete.

Vrijeme je neumoljivo

Dok rješavamo takve nedoumice u sebi ili glasno, vrijeme neumoljivo ide naprijed. A mi i naše dijete zaostajemo u vremenu, pa se nadoda još jedno vrlo realno pitanje: ‘Hoćemo li ikad moći nadoknaditi propušteno vrijeme?‘ Nadoknada svega je moguća dok je čovjek tjelesno i mentalno živ. Tada je potrebna naša prilagodba kao roditelja i svih koji s našim djetetom dijele životne interese. Primarno je izvući ga iz osjećaja patnje. A patnja ne dolazi niotkuda, već joj se vrlo precizno može odrediti uzrok. Našem djetetu ma koliko godina imalo život koji vodi očito mu je legao na dušu, što u počecima dok može podnositi stijenu na duši pokušava riješiti sam misleći kako je to prolazna faza. Ali kad patnja dosegne vrhunac, dijete se mijenja gotovo do neprepoznatljivosti što se očituje u ponašanju i odnosu prema sebi i drugima. Suradnja i dogovori što dalje i kako ga izvući iz agresije ili melankolije tada teško nailaze na odaziv. I roditelji i njegova osobna obitelj (ako je ima) pomalo doživljavaju rasulo. No baš su to trenuci kada je miran pristup bez pritiska bitan faktor koji odlučuje hoće li patnja sada već svih koji sudjeluju u njegovu životu prestati ili nastaviti razarati zbog još uvijek prisutnog nesporazuma o kakvom je čovjeku-djetetu riječ. Jer, životna dob ne mijenja dijete u nama. Ono se samo sakrije do jednog dana, a taj se dan pokaže u stvarnosti kad treba zasukati rukave i prihvatiti se određenih odgovornosti za koju mnogi nikada nisu bili spremni.

Beskonačno strpljenje

Za upoznati čak i vlastito dijete treba jako dobro zapažanje, puno razgovora kroz igru, beskonačno strpljenje te čista a ne opterećena glava sekundarnim problemima… a da bi sve to učinili i da se sutra ne bismo kajali vrijeme je očito od presudne važnosti koje mi nažalost nemamo, jer su nam faktore preživljavanja bacili kao rukavicu u lice, koju je vrlo teško skinuti kad se zalijepi za našu kožu. Čim je pokušamo odlijepiti ispod nje je svježa rana čije će liječenje dugo trajati. Iako djeluje kako je sve individualno ipak je i globalno. Ako jedna karika u lancu popusti ne treba biti lumen koliko će ta mlohava karika izmijeniti čitav lanac. Čovjek bi morao biti nadareni reformist kako bi lanac ostao čvrst s tim da svaka nova reforma podrazumijeva ‘vuci siti ovce cijele‘. Tko uspije postaviti takvu predstavu svog i tuđeg života taj nije došao s planine nego s nebeske visine. Ono što je važno znati, naučiti živjeti bez povodljivosti, jer u mnoštvu prikupljenih informacija izgubiš onu zdravu bit zvanu intuicija. Nema tih tehnoloških sredstava ni stručnjaka koji će upravo koristeći tu zdravu bit očitati kakav život naše dijete sebi zamišlja u budućnosti. Zato je roditeljska uloga najteža na svijetu. Kako od djeteta stvoriti osobu koja će živjeti na svoj način, a ne na način koji se od njega očekuje? Nametnuti načini da izbjegnemo sramotu iako su dobroćudni i u interesu da dijete kad odraste živi boljim životom od našeg mogu učiniti upravo suprotno. Ili će nas poslušati, ali računajmo više lažno nego iskreno, čemu će vrijeme svjedočiti ili će postati neurotična osoba i uvijek nam predbacivati kako smo mu uništili život svojim željama, jer smo kroz njega pokušali ispraviti svoje loše odluke iz prošlosti.

Ispravljanje naše muke

Naši izbori ne smiju određivati smjer našem djetetu. Ono što mi nismo uspjeli, ono što smo mi voljeli, a bilo nam je zabranjeno nema nikakve veze s našim djetetom. Ne ispravljajmo našu muku ponašajući se kao spasitelji, uvjeravajući se ako nismo sebe spasili barem ćemo svoje rođeno. Ono što smo rodili, nad kim smo danonoćno bdjeli pobjeći će iz naših ruku i krenuti putem koji njega čini sretnim, a ne nas. Takve primjere iz života čujemo na prijateljskim sastancima, u tramvaju, radnom mjestu…gdje su roditelji uložili i dušu i tijelo, pa se čak doveli u financijsku opasnost vjerujući kako će njihovo dijete biti profesionalni sportaš. Iako su kroz vrijeme mogli vidjeti da će njihova želja ostati samo njihova, ipak su pritajeno odlučili ne povjerovati u itekako važnu činjenicu kako njihovo rođeno kockarnice zanimaju više od sporta. Unaprijed smo rekli neprihvatljivo. Nama da, ali rođenom prihvatljivo. Pri odgoju cesta je uvijek dvosmjerna. Nitko ne želi proživjeti crni scenarij od kojeg nas hvata panika, ali prilagodba je tu da nas prilagodi ili prizemlji. Priželjkivanja su nam uzela dušu, a bez duše čovjek se guši.

Pronalazak sebe

Primjer koji to najbolje dočarava je želja kako ćemo jednog dana biti baka ili djeda. No hoće li naša želja postati činjenica ili nam donijeti razočaranje ne ovisi o nama. Naravno da ćemo kao roditelji reagirati čim nam izbor stane na put. Što je tu u pitanju? Želimo da naša djeca ipak žive po društvenim normama i formama, jer onda ćemo i mi odahnuti i spavati bez prevrtanja po krevetu kao da spavamo na žeravici. Kad bi tako bilo kod svakoga idila je slaba riječ. Ali odgajali mi po uputama iz knjiga, preporuci naših očeva i majki ili po vlastitom nahođenju, nikad sa sigurnošću ne možemo znati što će iz našeg malog bića nastati kad se osjeti odraslim ili po zakonu postane punoljetan. Ovdje ne govorim o djeci iz problematičnih obitelji, nego o djeci iz takozvanih normalnih obitelji. Potpuno je prirodno misliti kako takva djeca neće postati prijestupnici, već ljudi zbog kojih ćemo biti ponosni roditelji osvijetljenih obraza. Ali u svakom žitu velika je mogućnost da se nađe i neko čudno zrno. Nitko od nas nije jači od sudbine, vjerovali mi u to ili ne. Zašto je sudbina izabrala baš nas, a tvrdimo da smo sve učinili da tako ne bude? Nekoga mora. Danas nas, sutra nekog drugog. Koja je razlika? U našem doživljaju pojma sudbine. Kada bi čovjek naučio ući u svoje unutarnje odaje saznao bi kako tamo nema zidova, kako tamo ne moraš hodati da bi našao sebe. Pronalaskom sebe sve neprihvatljivo postaje shvatljivo.

MISAO TJEDNA

Okrivi svoju površnost ako si ostao u sjeni.

Linker
22. studeni 2024 00:23