Mislili ste da znate što je ljubav i kako pronaći onu pravu? Postoji jedna ‘caka‘ koju samo rijetki otkriju

O ljubavi se zna sve ili ništa. Svatko ima svoju definiciju, iskustvo ili očekivanje. Nekome je potreban prsten na ruci da bi znao da je voljen, drugome ne treba niti partner da bi to shvatio.

Ljubav je bila i ostala mistična emocija s tisuću različitih objašnjenja.

Što ljubav je, a što ona sigurno nije pitala sam, u ovom tjednu zaljubljenih, autora Zorana Salopeka, koji je u svojim knjigama „Neboder života“ i „Ljubav, ego, istina“ opisao put vlastite transformacije i spoznaje o važnim pitanjima s kojima se susreće svaki čovjek. Ljubav je suprotna egu, ali je blizu istini, tvrdi Zoran, i dodaje da smo svi u ovoj igrici života zapravo na svijet i došli kako bi spoznali pravu ljubav.

Što je uopće ljubav?

Ljubav je individualna osobna snaga potrebna za novo iskustvo, promjenu, za suočavanje s vlastitim strahovima, svjesnim ili nesvjesnim. Ljudi često misle da je ljubav emotivno vezivanje, a tako piše i u psihološkim priručnicima, a istina je dijametralno suprotna tome. Baš onda kada smo vezani ne možemo naučiti voljeti. To je vrlo logično. Ako se ja vežem za nekoga, znači ja tu osobu trebam, a ne nužno i volim.

Često upravo to „trebam te“ i čujemo u odnosima!

Tako je. „Trebam te, meni je super pored tebe, mene strah bez tebe, budi tu za mene“, u sve to stavljamo sebe u prvi plan, a ne onoga preko puta. Da bi uopće razumjeli ljubav moramo se osloboditi bilo kakve navezanosti. Samo slobodna osoba, duh ili um mogu razumjeti što je ljubav. A osloboditi se znači riješiti se svojih strahova, sebičnosti, zamjeranja, sumnje, vezivanja, uvjerenja, potreba. Puno koraka je potrebno proći da bismo naučili što je ljubav. Cijeli naš život je jedna škola u kojoj se moramo naučiti i odvezati, steći povjerenje u sebe, biti nesebični, ispuniti svoje potrebe, ali ne na štetu drugoga. Do spoznaje ljubavi ima puno posla.

Koliko ljudi poima život tako? To je prilično dubok pristup životu, pa onda i ljubavi.

Naša svjesnost je mali dio ljubavi, to je naša sposobnost da nešto prepoznamo. Recimo ja sam svjestan da sam tvrdoglav ili da si ti tvrdoglava. Puno je teže nakon te spoznaje mijenjati vlastitu tvrdoglavost. Tu se događa rast. Uz to, ne treba krivo zaključivati. Puno je ljudi koji na prvi pogled žive neosviješteno, ali su zreli, kao što je puno onih koji kao rade na sebi, ali su i dalje potpuno nezreli. Samo zato što treniraš nogomet ne znači i da si vrhunski igrač, a netko je rođeni talent za nogomet.

Takvi ljudi ne razmišljaju o svojim postupcima, ali uvijek preuzimaju odgovornost, savjesni su, odlučni, disciplinirani, a s druge strane znaju otpustiti, oprostiti i imaju urođene vještine kvalitetnog življenja.

S nekim karakterom mi već dolazimo na svijet. Nitko od nas nema identičan put kojim mora proći, niti jednake osobine koje mora usvojiti ili napustiti. Netko ima matematičku inteligenciju veću od ostalih, a netko ima emocionalnu inteligenciju koja je na višoj razini. Zato ljubav kao našu individualnu snagu ili vještinu, ne „učimo“ svi na jednak način i jednako brzo.

Ljubav je prije svega puštanje, a to ne zvuči svima logično. Ljubav je snaga potrebna da naučiš oprost. Ljutnja te uvijek vezuje za osobu, događaj, bijes, a stvarni oprost te oslobađa svega toga.

Postoji li bezuvjetna ljubav koja traje? Kada majka dobije dijete, ona ga bezuvjetno voli, ali kako dijete raste čini mi se da se u tu jednadžbu polako uvode očekivanja, pa i uvjetovanja?

Bezuvjetna ljubav ne znači da ja tebe toliko volim da mi ti možeš skakati po glavi, to samo znači da se ja bojim ako ti se suprotstavim, da ćeš me napustiti.

Svojoj ženi sam ponudio bezuvjetnu ljubav. Rekao sam joj: „Ljubavi, nevažna si !“ To znači da ja svoju ženu „ne trebam“. Nema uvjeta mojoj ljubavi prema njoj. Ne trebam je, ne bojim se da ću je izgubiti, ništa ne očekujem. Meni je samo lijepo pored nje. Ona ne mora nadoknaditi moje ranjene ili nedostatne dijelove.

Kroz ljubav se ne treba tražiti potvrda vlastite vrijednosti, bez obzira je li ljubav partnerska, roditeljska, nacionalna, sportska.

Mi često stvari krivo tumačimo. Ljubav tumačimo kao vezanost, pristojnost kao slabost, ljubav kao ego, samopouzdanje kao aroganciju. Zato je nekome jako teško objasniti da ljubav nije vezanost, nego baš suprotno. Ljubav je sloboda.

Meni je trebalo cijelo desetljeće da to razumijem i usvojim.

Većina ljudi misli da je upravo emocionalno vezivanje ljubav!

Znam, ali to je dijametralno suprotno od ljubavi same. Ako želimo stvarno upoznati ljubav, ne smijemo biti vezani. Ako u vezivanju moja sreća ovisi o tebi, ja tebe trebam, a ne volim nužno. To je ovisnost. To je moja potreba. To vrijedi za sve odnose, a ne samo partnerske.

Valentinovo je. Želim da me partner vodi na večeru, da budemo sami, a on je dogovorio druženje s dečkima. Zar ja u svojoj ljubavi prema njemu trebam biti sretna što je na taj dan stavio „nas“ na drugo mjesto. Pitam za sve prijateljice koje drže do Valentinova.

U vezama je najveća zabluda da postoji „mi“. U vezi je svatko individua za sebe. U vezama se ljudi često izgube u tome „mi“. Dugogodišnje prilagođavanje vodi u gubitak sebe, svojih želja i potreba i naravno da takav odnos mora puknuti ili se pretvoriti u pakao. U partnerskim odnosima mi često nešto zahtijevamo, ali ja uvijek savjetujem da se nedoumice rješavaju tako da sebe zapitate što bi u toj situaciji savjetovali svojem djetetu. E to što mislite da je dobro za vaše dijete, sigurno je dobro i za vas ili vašeg partnera.

Ima li kontrole u ljubavi?

Ima povjerenja, ali ne i kontrole. Potreba za kontrolom u pozadini sadrži strah. A strah je oprečan ljubavi. Moj prijatelj koji ima veliku tvrtku mi se žalio kako ne može više sve segmente posla sam nositi. Istovremeno, nije bio spreman pustiti suradnicima i zaposlenicima da preuzmu odgovornost. Ja sam mu upravo to savjetovao. Izaberi osobu kojoj najviše vjeruješ, prepusti joj dio posla i čekaj rezultat.

Teškom mukom je izabrao tu osobu i povjerio joj projekt vrijedan pedeset tisuća eura. Jako teško je otpustio kontrolu, jako teško je uzde prepustio svojoj suradnici, ali na kraju je projekt donio novac, suradnica stekla samopouzdanje, a on shvatio što je prepuštanje i povjerenje. Reakcija je lančana, a rezultat višestruk. Znam, nije to lako.

Ali kako otpustiti kontrolu kada mi to daje osjećaj sigurnosti i cjelovitosti?

Postoji samo jedan način, probati i istraživati. To je kao da mene netko pita kako otvoriti uspješnu tvrtku?! Ja znam kako otvoriti tvrtku, ali kako napraviti da ona bude uspješna možemo saznati tek kada probamo, kada istražujemo, kada smo potpuno tome posvećeni. U svemu što radimo ili u svim odnosima u kojima jesmo, moramo dati sve od sebe i bez očekivanja. Tada je nebo granica. Nije lako biti svemu posvećen, ali ako nam je važno, ako želimo da uspije, to je jedini put. Ako smo dali sve od sebe, legitimno je i napustiti projekt ili partnera. Dali smo sve, ali ne ide. U redu je otići. Za odlazak treba hrabrost i to je opet novi izazov za nas.

Zato o ljubavi govorim kao o snazi koja je potrebna da provedeš promjene koje su nužne za tvoj boljitak, ili za bolji odnos, bolje zaposlenje ili što si već želimo.

Ljubav prema sebi nije samo wellness ili masaža, to je prije svega snaga da se suočimo sa svojim strahovima.

U kakvom su odnosu ljubav i poštovanje? Imam odraslu djecu, sve sam im dala, ali oni me danas ne poštuju, česta je priča koju čujemo oko sebe.

To bi značilo da si im posudila, ali im nisi dala bezuvjetno. Kada dajemo bez uvjeta, ne ljuti nas što nas netko ne poštuje, jer smo dali radi svojeg dobrog osjećaja ili uvjerenja, a ne da bismo dobili poštovanje. Potreba za poštovanjem te vrste je nezrelost. Meni je važno da ja sebe poštujem, ne moram svoju vrijednost naplatiti u poštovanju koje ćeš mi ti dati ili uskratiti. Kada se osjećamo nevažno, tražimo važnost koju će nam dati drugi ljudi. Poštovanje uvijek dobijemo kada ga ne tražimo i o njemu ne ovisimo.

Kako naći ljubav svojeg života?

Ljubav se ne može naći. Oprostite to što govorim na današnji dan. Mi mislimo da tražimo ljubav, a zapravo tražimo pažnju, društvo, poštovanje, razumijevanje. Ali ne i ljubav. Ljubav znači da sam ja sam zadovoljio sve te potrebe i da sam cjelovit i bez te neke partnerice. Tek tada mogu dati ljubav.

Kada se ne osjećamo cjelovito mi taj nedostatak kompenziramo u odnosu ili tako slabi posežemo za alkoholom, drogom ili nečim trećim. Kada se osjećamo slabo treba nam marihuana da umrtvimo osjećaj slabosti ili nevažnosti, ili nam treba kokain da se osjećamo moćno i važno, ili pak alkohol da otupi sva naša osjetila i inhibicije.

Kako sam sam kročio putem o kojem govorim i sve više se osvještavao tako je moje tijelo odbacivalo alkohol, a naravno da sam se znao napiti s dečkima prije i bilo bi mi super. Ali danas više ne mogu piti alkohol. Sve više od dvije čaše mi je previše. Zanimljivo mi je to promatrati.

Kako iz svega ovoga mogu u miru pustiti partnera da ide s dečkima na piće, a ne sa mnom na večeru za Valentinovo?

Prvo je pitanje zašto me netko treba voljeti. To ukazuje da ja ne volim sebe i da trebam drugoga da mi da taj osjećaj ljubavi. Važno je ne trebati partnera, a onda lako možemo voljeti. Uz to ide mir, radost, veselje, nezamjeranje. U takvoj klimi nitko ne želi otići.

Kad se nekog bojiš izgubiti, on obično ode. Kada nekoga trebaš, on obično bježi.

Kada si zadovoljan i voliš sebe, onda si cjelovit, sretan, lagan i zabavan.

Prvi korak u svemu je zavoljeti sebe.