Mnogo je vremena prošlo otkako je Edward Smith-Stanley, lord od Derbyja, 1780. godine s prijateljima u Epsomu, Surrey, organizirao utrku trogodišnjih konja, koja se i danas njemu u čast zove Derby.
Danas, dvije stotine i trideset godina kasnije, derbijem se općenito naziva svaki dvoboj tradicionalnih rivala u bilo kojem momčadskom sportu, ili jednostavno dvoboj dvije najjače momčadi lige: svaka liga u svakom sportu i svako selo na kugli zemaljskoj dobili su svoj derbi. Pa ipak, onako kako je derbi prije dvije stotine godina označavao samo konjske trke, danas - čast, slava i dužno poštovanje konjima - pravi derbi je samo onaj nogometni.
Bitka za Macolu
Istinski je derbi, naime, uvijek više od nadmetanja dva sportska kluba, a to je moguće samo u nogometu. Stvar se krasno dade objasniti na primjeru tradicionalnog hrvatskog nogometnog derbija odigranog prije koji tjedan. Svi su elementi klasičnog derbija bili tu: Dalmacija protiv Zagreba, dakle provincija protiv metropole, jug protiv sjevera, regija protiv države, opozicija protiv režima, siromašni protiv bogatih, pobunjeni protiv moćnih.
Kako potlačeni pobjeđuju samo u bajkama, a vladajući gube samo u nogometu, "Bitka za Macolu" - kako se prikladno naziva utakmica tradicionalnih rivala s dva kraja autoceste Split - Zagreb - završila je na kraju neriješeno: u derbiju Druge hrvatske lige Dugopolje i Lučko su odigrali 1:1.
Osim velikih nacionalnih derbija poput ovog hrvatskog, postoje i gradski derbiji, dvoboji rivala iz istoga grada, često neusporedivo ljući i žešći od ligaških derbija. Svaka ozbiljna država ima jedan takav: Inter-Milan, Rangers-Celtic, Liverpool-Everton, Corinthians-Palmeiras, Boca-River Plata, Benfica-Sporting, Zvezda-Partizan, Fenerbahce-Galatasaray, Željezničar-Sarajevo, Hajduk-Split.
Korijeni rivalstva
Postoje, dakle, ligaški i gradski derbiji, postoje i lokalni derbiji, svakojake su derbije izmislili dokoni sportski novinari, i derbije kola, i derbije grupe i derbije mjeseca, i državni i kontinentalni derbiji postoje, a postoji i utakmica Real Madrida i Barcelone. El Clásico.
"Netko je jednom prilikom rekao da je nogomet pitanje života i smrti. Razočaralo me takvo razmišljanje. Nogomet je mnogo više od toga", rekao je svojedobno legendarni Bill Shankly, čovjek koji je stvorio veliki Liverpool. Nogomet je više od života, derbi više od nogometa, a El Clásico više od derbija.
Korijeni rivalstva dva najveća španjolska kluba, kao uvijek i svugdje kada je riječ o derbiju, nemaju veze s nogometom - to će doći na kraju - i sežu u vrijeme prije španjolskog građanskog rata. Do tada, dva su kluba već zauzela rovove: Madrid FC kao simbol Kastilje, državni, režimski klub - kojemu će kralj Alfons XII. desetak godina prije dodijeliti službeni atribut "Real", "kraljevski", iako će prvu titulu, ironično, osvojiti tek s proglašenjem Republike - i Barcelona kao simbol Katalonije, ali i otpora supremaciji Madrida i nadolazećem fašizmu generala Francisca Paulina Hermenegilda Teódula Franca.
El Generalissimus će stvar uskoro dovršiti zabranom katalonske zastave i jezika, promjenom grba i naziva Football Club Barcelona u prikladni španjolski Club de Fútbol, i gušenjem svake primisli na autonomiju Katalonije. Stadion Barcelone ostat će jedino mjesto u Francovoj Španjolskoj na kojemu se mogao čuti katalonski.
Zviždanje himni
A svašta se na tom katalonskom vikalo na Les Cortsu, starom Barcinom stadionu na kojemu se zviždalo i španjolskoj himni. Ima o tome zgodna priča iz 1943., o onoj mitskoj pobjedi Reala nad Barcelonom od 11:1 u drugoj utakmici polufinala Kupa - Generalissimusa - nešto kao Kup maršala Tita u Jugoslaviji - kojom se navijači kraljevskog kluba i danas diče kao najvećom u povijesti, podsjećajući na nju prije svakog El Classica.
Prava je, međutim, istina da je pred početak te utakmice - nakon 3:0 za Barcelonu u prvoj, kad su madridska štampa i javnost bili šokirani ponašanjem navijača Barce i, zamislite, otvorenim navijanjem protiv Reala - šef Francove tajne policije s pištoljem ušao u svlačionicu Barcelone, podsjetivši Katalonce da "nogomet igraju samo zahvaljujući milosti režima, koji im je oprostio manjak patriotizma". Niti sat vremena kasnije, na poluvremenu je bilo već 8:0 za Real.
Pa ipak, čini se da - za razliku od jednog drugog generala nešto kasnije - Francisca Franca nogomet nije pretjerano zanimao. Svakako, srcu mu je bliži bio Atlético Madrid kao vojni klub, madridski Partizan. Više nego što je volio Real i nogomet uopće, Franco je zapravo mrzio Barcelonu, kao utočište katalonskih autonomaša i separatista, ali i ljevičara, antifašista, komunista, anarhista, sindikalista i ostalih "smutljivaca i jalnuških diletanata".
Priča o Di Stefanu
Prijelomni trenutak u povijesti Reala, ali i historijskog rivaliteta s Barcelonom, nije stoga bio samo Eisenhowerov posjet El Generalissimusu i početak španjolskog ekonomskog čuda - nakon čega će u sljedećih dvadesetak godina, do Francove smrti, Real uzeti četrnaest titula - nego drugi jedan događaj: štrajk nogometaša u Argentini.
Zbog toga štrajka s početka pedesetih jedan je sjajni, ali manje poznati vezni igrač River Plate otišao igrati u Kolumbiju, za Club Deportivo Los Millonarios iz Bogote. Tamo su ga 1953. zapazili skauti Reala i Barcelone, obojica po povratku u Španjolsku mašući potpisanim ugovorom - Barca s River Platom, a Real s Millonariosom. Opću zbrku razriješila je FIFA, bizarnom solomunskom odlukom da su oba ugovora validna i da argentinski as mora naizmjenično, sezonu za sezonu, igrati za oba kluba.
Predsjednik Barcelone tada objavljuje kako se njegov klub odriče tog prava - nitko nije bio pretjerano iznenađen: upravu i predsjednika Barcelone tada je ipak postavljao Francov režim - i nakon par prijateljskih utakmica u dresu Barcelone dvadesetsedmogodišnji Alfredo di Stéfano iznenada je potpisao za Real.
U svojoj prvoj utakmici protiv Barcelone, samo dva tjedna nakon potpisa za Real, Di Stefano je zabio dva gola - prvi i posljednji za strašnih 5:0. U sljedećih deset godina zabit će ih ukupno osamnaest, od čega čak četrnaest u prvenstvenim derbijima, čemu se nitko nikad nije niti približio. Di Stefano će u svojoj prvoj sezoni zabiti 29 golova i donijeti Realu prvu titulu nakon dvadeset godina: s njim će započeti era velikog Reala, ali i istinski rivalitet s Kubalinom Barcelonom. Rođen je El Clásico.
Bit će to prvi od velikih transfera koji će obilježiti rivalitet Katalonaca i Kastiljanaca. Ta je ulica uglavnom bila jednosmjerna, i vodila je iz Barcelone u Madrid: ako bi Realov igrač nekim čudom i završio u plavo-crvenom dresu, to nikad nije bio izravan transfer, nego tek nakon sezone-dvije u nekom Villarealu. Jedan jedini igrač otišao je iz Reala direktno u Barcu, legendarni Luis Enrique, kasniji kapetan momčadi s Campa Nou.
S druge strane, više od dvadeset Barceloninih igrača otišlo je u Real. Neki od tih transfera tresli su Španjolsku i El Clásico je poslije njih zaista izgledao kao "nastavak Građanskog rata". Poslije Di Stefana najveće zvijezde toga građanskog rata bili su Bernd Schuster i Michael Laudrup, ali najbliže pravom ratu El Clásico je bio u studenome 2002, kada je na Camp Nou prvi put u dresu Reala stigla dojučerašnja Barcina zvijezda Luis Figo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....