Ugledni Le Monde kupuju internetski tajkun i bankari

MADRID - Pariškome Le Mondeu nije bila dovoljna garancija što je madridski El País ne samo sačuvao svoju neovisnost, nego i ojačao svoju vjerodostojnost, otkako mu je vlasnik Prisa.

El País je iz frankizma izišao s hipotekom prorežimskog lista, prvih godina ga je vjerodostojnošću tukao Cambio16, ali je upornim svakodnevnim radom svojih novinara, bez popuštanja kratkoročnim koristima, postao ono što je Le Monde bio od osnutka: oprezno liberalan dnevni list, neutralan i kad je angažiran (što ne znači da nije imao mračnih kompromisa s vlašću, poglavito s predsjednicima).

Krenuti od nule

Isto što je u Italiji bio Corriere della Sera, kompromitiran s fašistima, pa kasnije s golpističkim paramasonima (P2) koji su sada u vlasti, ali kadar se dvaput vratiti u vrh. Le Monde je 1944. pokrenuo Hubert Beuve-Méry, smatrajući da treba krenuti od nule, pošto su se dotad postojeći dnevnici ukaljali suradnjom s kolaboracionistima u Vichyju, izgubivši vjerodostojnost (Francuska se sa svojim kolaboracionistima obračunavala mnogo krvavije nego druga Jugoslavija sa svojima). Ipak je, zapravo, preuzeo formu dnevnika Le Temps.

Novinari dioničari

Formiran je kao dioničko društvo sa 200 dionica. Dio je odmah pripao novinarima, ostatak je naknadno otkupila zadruga samih novinara, učinivši ih vlasnicima i, u neku ruku, samoupravljačima. Očuvali su neovisnost, ali ne zavazda: dovoljna je jedna pogreška da se kompromitira profit.

Kriza udara

Sada su na rovaš prispjele posljedice odluka koje su se svojedobno činile mudrima, dok kriza nije bila pokucala na vrata, a sada djeluju kao tempirane mine. List je dužan 100, ili čak 150 milijuna eura, mora otplatiti 10 milijuna sredinom srpnja - a nema ih.

Mora tražiti tko će ga dokapitalizirati (hrvatski: kome će se prodati). Pojavila su se dva interesenta: blok u kojemu su francuske novine Nouvel Observateur, Orange (u vlasništvu France Telecoma) i španjolski novinski nakladnik Prisa (koja posjeduje i El País), te grupa Bergé-Niel-Pigasse (u kojoj su mecenat Pierre Bergé, bankar u Lazardu Matthieu Pigasse, dugogodišnji suradnik Straussa-Kahna, te internetski tajkun Xavier Niel, vlasnik providera Free).

U Le Mondeovoj kući su mnogo skloniji drugoj soluciji, računajući da je tu novac i ekonomističko znanje, a da nema novinara, koji bi možda ushtjeli pačati se u uređivanje. Predsjednik novinarske zadruge Gilles Van Kote tvrdi da je taj konzorcij ponudio “dovoljna jamstva”.

Uloga politike

Još važnijim od “jamstava” se doima pritisak politike. Kao što je 1944. pri pokretanju Le Mondea glavnu riječ iza kulisa imao general Charles de Gaulle, tako i sada na grupi Bergé-Niel-Pigasse insistira Nicolas Sarkozy, aktualni predsjednik Republike, koji se užasava ne samo Nouvel Observateura, tradicionalno bliskog socijalistima, nego i El Paísa, umjereno liberalnoga.

Sarkozy je zaprijetio da će Le Monde ostati bez državnih subvencija, ako se uposleni priklone Nouvel Observateuru. Bude li po njegovome - ode Le Monde u desno, pošto je najtiražniji francuski dnevnik Le Figaro otklizao prema centru, otkako ga kontrolira Serge Dassault (vlasnik Dassault Aviation SA, notorni desničar, ali još skloniji profitu). U Le Mondeu se time ne bave, jer bi preživjeli, bilo kako bilo. U petak su uposleni u Le Mondeu sa 90 posto glasova iskazali sklonost Sarkozyjevu rješenju.

Vremena su veoma nepogodna za tu operaciju: prije samo tri godine je Bernard Arnault, najbogatiji Francuz, kupio ekonomski dnevnik Les Echos, kojemu naklada jedva dostiže trećinu Le Mondeove, i s godišnjim prometom od 120 milijuna eura, za 240 milijuna - a sada za Le Monde nude manje od polovice.