REPORTAŽA IZ ATENE

JUTARNJI U GRČKOJ Plaže pune, bankomati prazni, za gotovinu cijene niže i 70 posto, sve više Grka uplaćuje lutriju...

Cijene u Ateni zadnjih dana jako padaju. Gotovo na svakom izlogu su 70-postotna sniženja, cipele su pale sa 80 na 15 eura, torbice na deset, hlače na šest eura, ali samo za gotovinu. Kartice ne ‘rade’...

Iako u utorak na većini bankomata u Ateni više nije bilo moguće dignuti novac, banke se nisu otvorile, a gotovine je u međuvremenu nestalo, to nije nimalo zabrinulo 59-godišnju Eugeniju Sydros. “Ionako nemam više ništa na računu”, kaže mi rezignirano. Ono što je trenutačno više brine jest činjenica kakva će situacija biti za tjedan, dva.

Naime, Eugenia je rastavljena i živi s prijateljicom jer im je tako lakše dijeliti troškove. Obje čiste po kućama. Iako mi tvrdi da izdaje račun, sada više nije sigurna hoće li dobiti novac za svoj posao. Nije baš sigurna da bi mogla raditi na dug dulje vrijeme jer se od nečega mora prehraniti, a došli su joj i unuci iz unutrašnjosti Grčke pa bi trebala imati više novca nego inače na raspolaganju. Pitam je ima li neko posebno mjesto na kojemu kod kuće čuva gotovinu. “Imam doma jednako onoliko koliko imam i na bankovnom računu. Ništa, nula.” Pa kako živite? “Znate kako? Snalazimo se svi. Pomažemo jedni drugima. Ja sam nezaposlena od 2010. godine, govori Eugenija.

59-godišnja Eugeniju Sydros





Besplatan prijevoz

“Nije ni prije bilo lako, prošli smo neke teške godine, ali ovo... ovo je horor. Najviše sam zabrinuta za unuke. Ma, da budem iskrena, i za sebe jer nisam očekivala da ću ovisiti o milosti drugih kad su i lijekovi u pitanju”, dodaje ona.

Pravi ljetni topli dan izvukao je ljude na plaže u blizini Atene. Sav javni prijevoz i dalje je besplatan do daljnjeg pa se gužvam u vlaku podzemne željeznice koji je prepun tinejdžera i studenata. Svi su u kratkim hlačama, ručnici su im ležerno prebačeni preko ramena, idu na kupanje.

Putem do metroa na Sintagmi uobičajene su gradske slike: red ispred bankomata - onih koji još uvijek odnekud isisavaju gotovinu, iako je trenutačno nestalo novčanica od 20 eura pa se može dobiti samo 50, onda ljudi okupljeni pred kioscima čitaju novine, čekaju autobus, između pješaka koji prelaze gradske ulice gdje god stignu probijaju se motori (nitko ne nosi kacigu) i kamioneti s lubenicama, a Giorgios, umirovljenik koji sjedi na podu ispred ljekarne i gleda u prazno pred sebe, poziva me da sjednem pokraj njega i malo uživam u “divnom ljetnom danu”, kako je rekao. “Pa zar niste zabrinuti?” pitam ga oprezno. Ne znam je li naprosto malo lud ili se pretvara jer se ozario kao da sam ga pitala je li u nedjelju dobio na lutriji... Usput, i lutriju se uplaćuje sve više i više. Djed Giorgios ovako mi govori, dok sjedam pokraj njega i istoga trena primjećujem kako su gradski pločnici vrlo čisti, s iznimkom opušaka od cigareta jer se u Grčkoj može pušiti na većini mjesta bez restrikcija, da je kriza izvukla ono najgore i najbolje od Grka.

Nisu Nijemci krivi

“Najbolje zato jer smo se povezali i počeli brinuti jedni za druge. A najgore zato jer smo počeli optuživati druge narode da su nam oni krivi za ovo u čemu smo se našli. Nisu. Odbijam misliti da je neki Nijemac kriv zbog toga što ja trenutačno sjedim na ulici. Nije. Krive su sve naše vlasti i krive su europske vlasti koje su pustile da dobivamo zajmove.

To je kao da ste narkomanu davali još više droge i mislili da će ozdraviti. Baš me zanima kako bi to bilo moguće”, govori djedica i dalje s osmijehom. Cijene u Ateni zaista su posljednjih tjedan dana pale.

Svi su izlozi izvjesili nove cijene i gotovo na svakom izlogu su 70-postotna sniženja. Cipele su pale s 80 na 15 eura, torbice na deset, a hlače na šest eura, jedino što se sve mora plaćati gotovinom jer kartice ne “rade”. Pružam svoje kreditne kartice u jednoj samoposluzi.

Blagajnica ih gleda, kažem joj da bira koju će provući, da sam strankinja - što mi ponekad ne vjeruju jer tvrde da izgledam grčki pa misle da sam se došla poslužiti nekim trikom ne bih li provukla kreditnu karticu - ali nijedna ne prolazi. Kažu mi da mogu platiti hotel i gorivo karticom, da su na recepcijama organizirali neki brzi cash za strance, uplašeni činjenicom da 50 tisuća ljudi dnevno otkazuje dolazak u Grčku.

Volonteri u klinikama

A na rubu grada, dok traju sastanci lidera eurozone i Grci slušaju vijesti u kafićima i restoranima, Christos Sideris organizira ljude da donese u socijalnu kliniku mlijeko u prahu za djecu, lijekove koji im ne trebaju, cjepiva, sve ono što je višak, a još uvijek ima valjani rok trajanja. Sideris je jedan od šestorice ljudi koji su organizirali ovu socijalnu kliniku kako bi pomogli drugima. Tu rade volonteri, nitko od njih ne prima plaću, većina ih je nezaposlena, a Christos je potpuno napustio svoj posao u jednoj špedicijskoj kompaniji kako bi pomagao drugima.

Christos Sideris





Tri su pravila socijalne klinike: ne primaju donacije u novcu, ne žele ni na koji način biti politički iskorišteni i pomažu svim ljudima koji nemaju zdravstveno osiguranje, a takvih je u Grčkoj trenutačno tri milijuna. Christos mi pokazuje skladišta klinike gdje žene raspoređuju lijekove. “Jedan mladić koji je došao kod nas umirao je od raka, a više nije mogao primati kemoterapiju. Dvije žene koje su primale istu terapiju kao i on, odrekle su se svoje na deset dana da on dobije dozu koja mu je trebala”, potreseno govori.

Ioanna je upravo donijela puno dječje hrane, kupila ju je novcem koji je imala, sretna je jer će drugima donijeti nešto dobro.

“Nadam se da ćemo se uskoro iz svega ovoga izvući”, dodaje i pokazuje mi lijekove koji su upravo stigli iz Njemačke i Austrije. “I oni misle na nas. Nisu svi ministri financija”, kaže mi dok stiže novi kamion s donacijama, a ljudi, poput mrava, vade vreće i nose ih u skladište.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 13:32