Sjaj i bijeda atenskih bolnica: požrtvovni liječnici i 3 milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja

Kad sam krenula u obilazak atenskih bolnica, gledajući oronulo pročelje jedne od najvećih u gradu, razmišljala sam hoću li samo ući unutra pa se pretvarati da nešto čekam, potom početi pričati s ljudima, skrivećki nešto snimati mobitelom ili jednostavno ući na glavna vrata, tražiti šefa bolnice za razgovor i ponosno izvaditi fotoaparat. Sunce je nježno milovalo “Ne” transparent na fasadi, na kojemu su liječnici objavili svoje mišljenje - ne ucjenama i rezanjima.

U parku ispred bolnice djed je igrao s unučićem nogomet, a dok sam prolazila praznim hodnicima bolnice, u kojoj je radno vrijeme završilo pa je iznutra uvenula poput suhog cvijeta i nije bilo nigdje nikoga, trljala sam oko jer me neprestano nešto u njemu žuljalo. Prašina, pomislila sam, i junački nastavila kažiprstom trljati kapak lijevog oka. Ono će me, sutradan, dovesti ravno u grčku državnu bolnicu, na milost njezinih liječnika. “Pazi se svojih želja”, znam da postoji takva izreka, pa sam u atenski bolnički svijet ušla na kraju na prednji ulaz, i to kao - pacijent.

Bez kemoterapije

Grčke su državne bolnice predstavljane kao pretposljednji krug pakla u grčkoj tragediji zvanoj Grexit, a ispod njih još je samo jedan krug - Omonia, imigranti i beskućnici. Novinari su pisali kako su u bolnicama otimane bebe sve dok majke nisu podmirile račune od 1500 eura za carski rez, kako u njima nema ničega i nikoga jer Ateni, samo njoj, nedostaje šest tisuća liječnika, od kojih je većina pobjegla glavom bez obzira u neke druge zemlje, u neke obećavajuće bolnice gdje ima i gaze i vate i lijekova i gdje se liječnik ne mora uvijek i iznova nalaziti u situaciji da terminalno bolesnim pacijentima mora reći da taj dan ipak ne mogu primiti kemoterapiju.

- Moju mamu su danas vratili iz bolnice. Nemaju dozu kemoterapije za nju - uzrujano mi je objašnjavao, gotovo na rubu suza, jedan poznati atenski poduzetnik. Stara majka više je vjerovala državnim nego privatnim bolnicama, ali onda je zabirnuti sin uzeo stvar u svoje ruke, dogovorio mami terapiju na drugome mjestu i istodobno osjetio golemu grižnju savjesti.

Sjetila sam se kardiokirurga iz Atene kojeg sam lani srela u Poljskoj gdje je ubrzano učio švedski u kampu poljske agencije za regrutaciju liječnika. Govorio mi je da odlazi iz svoje zemlje jer tamo više ne može ni raditi, niti napredovati. Vjerojatno je sada zadovoljan negdje daleko, a tisuće drugih slijedile su njegov primjer. Ne baš svi. Liječnik ortoped dr. Simos Koumpanis, o kojemu francuski novinari žele snimati dokumentarac jer slovi za liječnika revolucionara, proveo je tri mjeseca u Velikoj Britaniji i vratio se doma. “Nisam mogao živjeti bez sunca”, govori mi ortoped koji je bio u prvim redovima kada su počeli prosvjedi na Sintagmi protiv mjera štednje. Zajedno s četvoricom kolega ima rock bend u kojemu svira bubnjeve. Smireno rola duhan u crni papir dok mi objašnjava zašto je napustio bolnicu nakon 14 godina i otišao u privatnu praksu. “Posvađao sam se sa šefom. Mislio sam, kada su svađe počele, da je to zato što mu je netko prigovarao na moj rad, a onda se ispostavilo da je problem bio u tome što sam ja primao 50 pacijenata dnevno, a moji kolege 20. Liječnička zloća ponekad zna biti gadna stvar. Jedan od nas je morao otići, i to sam bio ja”, kaže i nasmije se, nazvavši samoga sebe crnom ovcom svoje bolnice. “To što liječnici odlaze sasvim je očekivano, ljudski. Jer, oni ovdje nemaju ništa, nemaju osnovne uvjete za rad. Vide pacijente koji sami donose gaze, sami donose posteljinu, koje mogu zagrliti i utješiti ih riječima da će sutra možda biti bolje, ali... Sumnjam, naročito sada kada ostajemo i bez lijekova jer smo u financijskoj blokadi, a većina lijekova nabavlja se izvana.”

Srezani budžeti

I taj je podatak točan, a osim toga, Grčka duguje farmaceutskoj industriji 1,1 milijardu eura. Pojavile su se i neke bolesti koje su već bile zaboravljene, poput malarije i tuberkuloze. Broj HIV pozitivnih u porastu je među narkomanskom populacijom jer dijele igle. U Ateni je 20 tisuća beskućnika, a u cijeloj Grčkoj između 2,5 i tri milijuna ljudi nema zdravstveno osiguranje. Ako su bez posla, nakon godinu dana, osiguranje im se ukida. Ako ne plaćaju poreze, isto tako. Odjeli Hitne pomoći nekada su primali 280 pacijenata dnevno, sada više od 600. Socijalnih klinika je 40 samo u Ateni, budžet za bolnice pao je sa 650 milijuna eura na 43 milijuna, a prosječnna plaća im je, sa svim dežurstvima, 1500 eura.

“Nikad neću zaboraviti, vidio sam kirurga koji je to jutro operirao moju kćer kako kasno navečer sjedi ispred bolnice i puši. Gledao je ispred sebe kao da je posve odustan. Prišao sam pitajući ga je li sve u redu, nije li već odavno trebao otići kući jer smo mi bili naručeni u sedam ujutro”, priča mi jedan atenski prijatelj. Liječnik mu je krvavih, umornih očiju odgovorio: “Nema tko. A ne mogu ostaviti djecu na cjedilu i otići doma, pretvarati se da me se ne tiče. Tiče me se. Svakoga od nas. Neki puknu pa odu, neki od nas rade do besvijesti. Što također nije dobro”. Liječnici danas volontiraju i u socijalnim klinikama, odlaze među nesretnike u sjevernim dijelovima grada, dočekuju imigrante kojima je potrebna prva pomoć. Više ne pitaju ni za plaću, ni za opremu. Nekako se gura.

Nije uvijek bilo ovako

A nije uvijek bilo tako. Prije 15 godina grčki je zdravstveni sustav bio 14. najbolji na svijetu. Njemački je bio 25. Grčka je imala najviše liječnika po stanovniku - svjedoče tome i danas brojne atenske bolnice, maturanti su rado birali medicinu za studij jer su liječnici bili dobro plaćeni i cijenjeni u društvu. Grci su, zdravstveno gledajući, bili dosta dobri s obzirom na to da su među najvećim europskim pušačima. Prosječna životna dob došla je na respektabilnih 80 godina.

A onda...

Onda je počela kriza.

Prije gotovo točno četiri godine, 1. srpnja 2011., vlada je donijela odluku da se treba smanjiti broj bolnica i bolničkih kreveta jer su izdaci za zdravstvo pregolemi, neodrživi. Trebalo je smanjiti broj bolnica sa 131 na 83 i broj bolničkih kreveta s 35 na 29 tisuća. Liječnike se počelo otpuštati jer su postali preskupi. Neki su se prebacili u privatne klinike, neki otišli van.

“Ja sam dala otkaz”, govori mi jedna medicinska sestra, djevojka srednjih dvadesetih godina, prkosna. “Znala sam da ću ga dobiti pa sam radije odlučila dati otkaz. Sad pomažem svojoj teti u ljekarni, iako i tu počinjemo osjećati nestašicu”, objašnjava. I zaista, Grčka ima najveći broj ljekarni po stanovniku. Puno se ljudi samo liječi, uzimaju lijekove koje mogu dobiti bez recepta. Prije su morali plaćati nekoliko eura participacije, ali to je Syrizina vlast ukinula jer je bilo neodrživo. Najvažnije pitanje koje bi ljudi postavljali kada bi otvorili vrata ordinacije bilo je “koliko će me to koštati”. A naročito je teško trudnicama, govori mi jedan mladić čija će sestra uskoro roditi. “Najgore vrijeme za trudnoću. Do poroda je izračunala da mora potrošiti 1500 eura, i to ne baš u najboljoj klinici u Ateni, i već se boji kako će porod izgledati i što će joj sve biti dostupno jer više nema novca, sve je potrošila.”

U privatnoj klinici, koja djeluje kao da je jučer niknula jer se sva glanca, dočekuje me kardiolog Vasilis Vachliotis. Njemu je, priznaje, bolje nego ostalima jer radi privatno, ali ipak ima velike troškove. Za njega radi pet sestara i prošle je godine, kada se odbiju svi porezi i troškovi, zaradio 60 tisuća eura, odnosno pet tisuća eura mjesečno koliko je trebao rasporediti na plaće. “Prije pet godina zaradio bih 120 tisuća eura. Zvali su me u Saudijsku Arabiju, Katar, da počnem raditi za njih. Možda, nisam još donio odluku. Naime, ja sam liječnik specijalist, dnevno primamo između 20 i 60 pacijenata, a ne mogu si priuštiti da odem na ljetovanje, na primjer, kod vas u Hrvatsku”, govori, ali ne ogorčeno, kao da je ipak svjestan da u svakom trenutku izlaz postoji, naročito ako se odazove primamljivim ponudama iz inozemstva. Kaže da je stanje u državnim bolnicama puno gore, da se privatni i državni sektor ne mogu usporediti, ali, s obzirom na krizu, nitko ne zna dokad će postojati ljudi koji mogu plaćati preglede. “Došli smo do onoga što smo prije viđali u američkim filmovima: kada dođete na Hitnu u Ateni, ne pitaju vas prvo što vam je, nego vas moraju pitati kakvu vrstu osiguranja imate... Strašno”, dodaje.

I iako najveća bolnica Evangelismos ima 1100 bolničkih kreveta, mene je put odveo do Hipokratove bolnice koja nosi slavno ime povezano sa zakletvom koju izgovaraju liječnici na početku svoje karijere. Bolnica je smještena u istočnom dijelu grada, velika je i krcata ljudima, u čekaonicama sjede deseci ljudi, sparno je i podsjeća na zagrebačke Sestre milosrdnice. Po katovima su razmješteni fascikli s dokumentacijom, provirujem u različite sobe koje su asketski opremljene i prazne, na Hitnoj pomoći odguruju me na neki drugi odjel upravo kad sam vidjela posve suhog, mršavog i žutog starca kako uzdiše na jednom krevetu, kao na samrti. Premda je puno ljudi, u bolnici je tiho, svatko je u svojim mislima.

Ja sam tu, sada kao pacijent, zato što je bol u oku postala nepodnošljiva, a negdje u primozgu sam se sjetila da mi je jednodnevna leća, koju sam vadila iz oka dvije večeri ranije, djelovala pomalo izobličeno, kao da dio nje nedostaje. S obzirom na novinarstvo i terenski rad, jednodnevne leće skromno smatram jednim od najboljih izuma čovječanstva - praktične su i ne treba ih njegovati kao kakav nježan cvijet sa svim onim tekućinama i kutijicama, i jedan od mjesečnih “to do” zadataka je obnoviti zalihu leća. Međutim, osjetila sam da nešto nije u redu kada mi je dva dana kasnije oko postalo posve crveno, žuljalo me i toliko peklo da sam bila užasno nervozna, svaki treptaj predstavljao je muku. Pokušavala sam sama vidjeti u ogledalu imam li što u oku, ali sve je djelovalo nevidljivo. Slušala sam tužne pjesme i plakala ne bih li istjerala “to nešto” van, a sumnjala sam da se radi o polovici leće, dizala i spuštala kapak, masirala ga i opet - ništa. Prvo sam pitala privatnog liječnika može li mi pomoći. “Sad je kasno popodne, dođite sutra.” “Molim?” zavapila sam. “Ma ne sutra zato što danas popodne ne mogu, nego sutra zato što će vam biti puno jeftinije”, rekao mi je. U zemlji u kojoj kreditne kartice više ne postoje kao sredstvo plaćanja, a s bankomata se ne može dignuti više od 60 eura, to je upozorenje koje puno znači. Prijatelj me uzeo za ruku, već gotovo poluslijepu na jedno oko, što od boli, plača i muke, i odveo u bolnicu. “A to ti je super i za priču.” Htjela sam ga ošamariti, ali pomućenog vida vjerojatno bih promašila.

Gledaj na jedno oko

“Welcome to Greece” rekla mi je sestra na Hitnoj kada sam pokucala na vrata i ispričala svoju tužnu priču. Uzela me za ruku, na savršenom engleskom objasnila da malo pričekam i da će me primiti šef očne klinike. Pacijenti su non-stop upadali u ordinaciju, nosili papire, kucali - ovdje su vrata takva da se otvaraju s obje strane, ali unatoč tome što je bilo toliko ljudi, ona ljubazna sestra nije skidala osmijeh s lica. Dok sam čekala, oko mene su se skupili pacijenti i zabrinuto pitali što se dogodilo. Kad su čuli da sam novinarka, pitali su hoću li moći napisati tekst. “Bitno je da se zna što se ovdje događa. Čak i ako budeš gledala na jedno oko, piši”, rekao mi je djedica koji me kasnije, ruku pod ruku, proveo svim odjelima bolnice, ali mi je prije toga staračka dobrovoljačka brigada uzela mobitel i fotoaparat da ne slikam. Otužni prizori, da. Ali, ima u svemu tome neke ljudske solidarnosti, topline, ima nade da će biti bolje ili da će sadašnja žrtva značiti bolje drugima. “Mi smo krivi za ovo i mi ćemo plaćati. Zato smo i rekli ‘ne’. ‘Ne’ piše povijest, a ne ‘da’. Neka patimo, ali neka naša djeca ne plaćaju za naše pogreške. Ako mi ne platimo sada, onda će generacije nakon nas morati otkupljivati naše dugove. To nije fer”, kaže starac koji se predstavlja kao Mikos. Došao je jer ima visoku temperaturu i vrti mu se u glavi. Ali, s obzirom na to da je udovac i da nema djece, mislim da je došao ovamo samo da bude u društvu drugih, da se na neki način osjeća korisnim. Bolnički kreveti djeluju neudobno i staro, aparata je malo, pladnjevi s hranom ostavljeni u hodnicima, ljudi posvuda, u tišini, strpljivi. Uobičajena slika bolnice u kojoj su uvijek, koliko god ona moderna ili zapuštena bila, opipljivi strah, nada, bol i tjeskoba.

Odjednom je dojurio sitni, užurbani dr. Constantinos Petrou. U bolnici radi od 1980. godine. Zvali su ga u Francusku, imao bi pod sobom 20 liječnika, ali dr. Petrou se zahvalio na ponudi. Uvodi me u ordinaciju, miče jednog starčića i liječnicu s jednog aparata na drugi, priča o sebi dok mi pregledava oko. Pokušavam pamtiti, ali boli i dalje, dok on govori o tome kako je nekada imao šest liječnika, sad su samo on i kolega, dnevno primi stotinjak pacijenata, a njih dvoje imaju i 150 operacija mjesečno. U cijeloj bolnici trenutačno radi 400 ljudi, srezana je za gotovo 75 posto. Dobivam kapi i briše ih gazicom, potom odlazi po pincetu. Jao.

Ljubazna sestra

Govori mi da gledam gore, dolje, dolje, dolje i odjednom - evo ga! - polovica leće, koja je valjda već bila u mom čeonom režnju i koja je cijelo moje oko raskrvarila i zatvorila, izvađena je van. Došlo mi je da zagrlim grčkog doktora. “Sad se lijepo odmorite i bacite te leće. Ova vam je u oku bila dva dana, dobro da nije veća šteta. I evo recept, tri dana po tri kapi dnevno”, kaže mi. Rukujemo se, on se sad posvećuje onom starčiću kojega je deložirao da bi me pregledao, a ja ostajem s onom ljubaznom sestrom koja me vodi van, prema izlazu. Pitam je jesam li što dužna, gdje trebam platiti pregled. “Kod nas se pregled ne plaća. Platit ćete nam tako da ne mislite da smo lijenčine koje su uzele tuđi novac.” Kažem joj “sretno”. Uzdahne, okrene se na peti i mahne mi, preskočivši pritom dvije stepenice na putu prema ordinaciji.