PIŠE BISERA FABRIO

FOTO: JUTARNJI NA OTOKU LEZBOSU Svima su prva asocijacija zagrljene gole žene, ali tu je sve puno znojnih, umornih i gladnih...

Turistima su prva asocijacija na prekrasan otok zagrljene gole žene, a danas tamo iscrpljeni, znojni, umorni, gladni i žedni ljudi leže uz cestu i čekaju u redu za bočicu vode i koricu kruha
 Foto: Bisera Fabrio

Aziz već drugi dan stoji pred vratima bodljikavom žicom i žičanom ogradom zaštićene zgrade u improviziranoj policijskoj postaji u Moriji na grčkom otoku Lezbosu. Ime Moria ionako ima taj sablasni prizvuk, koliko god da je to drugačije možda zamišljao J.R.R Tolkien kada ju je smjestio u Međuzemlje kao podzemni splet tunela i rudnika, a dok cestom prilazimo izbjegličkom centru u stvarnoj Moriji, strava postaje vidljiva na površini.

Ljudi leže uz cestu, spavaju iscrpljeni u šatorima, polijevaju se vodom, suše odjeću na suncu i čekaju u redu za bočicu vode ili kruh. Sjatili su se na dekicama ispod stabala, znojni, umorni, gladni i žedni, čekaju svoje dokumente zabrinuto gledajući u glavnu zgradu u kojoj su već tri dana ljudi, ne znaju ni koliko njih, koji ne mogu van, dok ovi izvana ne mogu unutra. Grčke vlasti, dobrovoljci, obični ljudi, aktivisti, humanitarci, svi su se ovdje sjatili da im pomognu, ali toliko ih je da ne znaju odakle početi. Svakoga dana na Lezbos, prekrasan otok na koji su turistima prva asocijacija zagrljene gole žene, stiže tisuću novih ljudi koji su iz Sirije, Iraka, Afganistana, subsaharske Afrike pobjegli spašavajući živu glavu.

Foto: Bisera Fabrio

Zatočeni u limbu

Prošli su pakao i stigli su ovamo, u Grčku, sretni što su uopće živi. Sada je njihov san tako blizu, na ovom nepravilnom, drčnom umjetničkom otoku, grčkom Lezbosu. Tu će im se otvoriti vrata Europe. A što dalje? Ne znaju ni sami. Sati čekanja na vrućini ubijaju zanos, počinju prigovori jer bi sada htjeli dalje, a ne mogu. Europska je birokracija čvrsta i stroga, treba ispuniti papire, treba čekati dozvole. Bez dozvole ne mogu ništa. Ne mogu ih automobilom povesti ni domaćini jer bi kršili zakon. Ali, Grci su dobrodušan, topao narod pa staju ubogim izbjeglicama i prevoze ih po otoku kamo god treba, mada riskiraju kaznu. No, i policajci su ljudi od krvi i mesa, pogledaju na drugu stranu kad treba pogledati na drugu stranu. Taksist koji me vozi do Morije na svaki prizor ljudi na cesti duboko uzdahne, ispuhne zrak u muci i pokušava naći riječi kojima bi opisao ovu humanitarnu katastrofu, ovaj nalet teških ljudskih sudbina koji je zahvatio njegov otok. “Oni su... oni su kao mi. Ljudi kao mi. Ne možemo ih napustiti”, slovka na lošem engleskom dok gleda prema grupama izbjeglica, zaboravivši na mijenjanje brzina i cestu. Istovremeno mi šalje poruke engleski umjetnik Eric Kempson koji već 20 godina živi na Lezbosu, ali sjevernije, tamo gdje svakoga jutra, 70-ak kilometara daleko od Morije, gleda na pučini narančaste gumenjake kako se približavaju grčkoj obali.

Poput aveti na cesti

Cestom, poput aveti, po zvizdanu, na plus 40, hodaju muškarci, žene i djeca. Putuju tri dana da bi preko brdskih masiva došli do najvećeg grada na Lezbosu, Mytilenea. Grad koji podsjeća na nešto veći hvarski Stari Grad, grad mačaka, pasa i ribara te sve manje turista, prihvatio je svoje uboge goste široka srca i otvorenih ruku. Nijedan incident, nijedna provala, krađa, tuča... nisu zabilježeni otkako su izbjeglice počele masovno stizati, a šef obalne staže, Antonios Sofiadelis, reći će mi da je broj u odnosu na prošlu godinu porastao 630 posto (!!!).

Ne treba previše brojati da bi se uvidjeli razmjeri ove humanitarne katastrofe u Grčkoj. Dovoljno je pogledati prilazne ceste Mytileneu kojima korača tiha povorka. Uglavnom u crnome, žene zamotane, neke od njih već izgorjele po nježnim obrazima po vrelom srpanjskom suncu dok hodaju prema supermarketu Lidlu, gdje će kupiti hranu i vodu dok čekaju dozvole da zakonski stupe na europsko tlo. Lezbos je najveći egejski otok, tik uz tursku obalu. Tamo gdje se grčki razdvaja od turskog teritorija, na putu dugačkom deset kilometara, svake noći, svakoga dana, kreću narančasti gumenjaci, neki od njih jedva u voznom stanju, natrpani ljudima koji samo znaju pravac kojim treba ići i mole se bogu da do tamo stignu. U gumenjaku za deset ljudi natrpano je njih 40. U kontrastu s narančastom bojom gumenjaka, uplašeni, blijedi u crnom, preplanuli, izborani, šutljivi, dok djeca vrište, a žene ih bezuspješno utišavaju, čekaju samo da na drugom kraju obale vide svjetlo kao znak spasa. I anđeoske riječi: “Ovo je grčka obalna straža. Ugasite motore. Zaustavite brod.”

Kada je ovo čuo, Aziz, afganistanski dečko od 20 godina iz Mazar i Sharifa, umalo se rasplakao mada je morao pokazati da je pravo muško, dočekati grčke spasitelje bez emocija. Triput je već pokušavao, triput su ga Turci vraćali. Krenuo je iz Afganistana prije tri godine, obitelj je ostala tamo, i sanjao je samo o Skandinaviji.

Foto: Bisera Fabrio

Snovi o Skandinaviji

O skandinavskom snijegu, plavokosim i plavookim ljudima koji će mu dati šansu da živi jer on, dijete rata, samo je o toj dalekoj Europi sanjao. I sad se dječje nasmiješi kada priča o svojoj budućnosti. “Mogao bih i ja biti novinar. Misliš li da bi mi Šveđani dali da budem novinar?” Osjećam kako mi se oči pune suzama, okrećem glavu na stranu. “Da mi daju mogućnost da se obrazujem, da postanem čovjek koji ima znanje, koji čita puno knjiga. Eto, ja bih mogao biti novinar. Čini mi se da bi to bio dobar posao za mene”, kaže mi budući kolega. Ohrabrujem ga da je sve moguće, ne znam ni sama zašto to govorim, kao da ne znam da će ga do Švedske čekati još toliko puno prepreka koje neće razumjeti, ljudi koji će bojkotirati njegove životne šanse smatrajući ga manje vrijednim jer nije privilegiran mjestom rođenja. Njegov prijatelj, Nadir, on bi u Njemačku. Čeka ovdje već 12 dana s obitelji. Njegov mlađi brat nosi dolčevitu. “Pa skuhat ćeš se”, kažem mu, a Nadir prevodi. “Nema ništa drugo za obući, a ne smijemo hodati goli. Čekamo u šatoru, jeftino smo kupili mali šator i tu svi spavamo. Slikali su nas prije četiri dana i rekli da će se nešto dogoditi, ali evo, zasad ništa”, govori mi ovaj mladić nježnih, toplih očiju, pristojan, skroman, pomalo preplašen.

Na Lezbosu se ovi ljudi ne žele zaustavljati. Nemaju zašto. Samo čekaju svoje papire da bi otišli dalje, prvo prema Pireju, a onda kamo uspiju otići. U luci sjede i čekaju brodove, praveći društvo galebovima, sjedeći tako tiho i mirno, gledajući prema moru, ne želeći se miješati u svakodnevne poslove svojih domaćina, postajući vidljivi-nevidljivi ljudi koji šute i koji bi najradije da ih nema, da nikoga ne uznemiravaju. Sedam kilometara od najvećega grada na otoku, u nesretnom gnijezdu usred bodljikave žice, vraćaju se navečer i tonu u san, sanjajući o tome da će sutra, tako brzo, tako blizu, doći dan spasa.

Grčki bog nove šanse

Antonios Sofiadelis njihov je grčki bog nove šanse. Antonios je šef obalne straže, pravi frajer, ponosan muškarac, pomalo macho, ali ipak srdačan. Pregledava sve moje dozvole koje imam za razgovore i snimanja, onda malo čekam da opet pogleda neke papire, a potom počinjemo pričati. Antonios se nedavno vratio s Lampeduse, vidio je sve što je more napravilo nesretnim ljudima koji bježe od svojih bivših života i svojih prijašnjih adresa, a ja ga pitam kako to emocionalno podnosi. Takvom se tipu takvo pitanje ne postavlja. “Pomažem ljudima. Naravno da je to emotivno, ali prije svega mislim o tome da ih spasim”, kaže mi, pomalo hladno, ali sigurna sam da iza te izvanjske hladnoće kuca zaista toplo srce. Jer, drugačije ne bi moglo. Da ne osjeća radost što spašava izbjeglice iz mora, ne postoji ništa što bi bilo njegovo pogonsko gorivo, baš kao i Lauru Padoan iz UNHCR-a, Engleskinju s kojom šetam po izbjegličkom centru dok joj odjednom pristupa čovjek izbezumljenog pogleda. “Gospođo, gospođo, naša beba, molim vas pomozite!”

Jurimo nizbrdicom za njim, on razmiče ljude u gomili, svi sad idu za nama da vide što se događa. Na prostirci, na kojoj su polijegala djeca i žene, mali anđeo u bijeloj benkici, beba, možda ima tri mjeseca. Laura je nježno podiže. Bebica je vruća. “Molim vas, molim vas”, govori joj čovjek, podižu se žene, djeca, ljudi sa susjednih prostirki, svi su na nogama, mole za pomoć. Bebica je blijeda, ali spokojna u Laurinim rukama. Nježno je drži, majčinski toplo, drugom rukom telefonira, daje upute. Roditelji i beba odlaze u bolnicu, oko nas se prolama uzdah olakšanja, ljudi plješću.

“Kakvi smo mi to ljudi kad nismo svi sada uz njih i s njima. Što čekamo”, pita me engleski umjetnik Eric, teško se noseći s činjenicom da je većina pasivna prema onom što vidi. “Trebali bismo svi sada biti ovdje, cijela Europa bi trebala pomoći. I Grčkoj i izbjeglicama”, dodaje.

A izbjeglicama najviše pomažu njihova braća po nevolji, sami Grci. Na Lezbosu su se ljudi organizirali pa im nose hranu, donose odjeću, stidljivo, jednako kao što izbjeglice stidljivo sjede na dokovima i čekaju svoju kartu. U Švedskoj, Njemačkoj, možda jednom i sretnem Aziza na nekom istom novinarskom zadataku. Istoga trenutka znam da to nije nimalo realno.

Ulice Mytilenea noću postaju punije za ono malo turista što je ostalo na otoku i domaćih ljudi kojima treba večernji zrak, ugodna šetnja uz more, čaša vina da se opuste. Dok se oni spuštaju prema gradu, iz njega odlaze izbjeglice, nabadajući u mraku prema svojoj novoj adresi. Dok stojim i čekam taksi, prilazi mi mladić iz Sirije.

Foto: Bisera Fabrio

Bolje da se ja maknem...

Kaže da mu je dosta, da želi otići, da više ni dana neće čekati ovdje. “Mogu li s tobom u Hrvatsku?” pita me. Ne znam, kažem. Primat ćemo i mi ljude u Hrvatsku, trebaš se prijaviti... “I što ću onda? Morati pokazati da znam dobro pjevati?”, smije se ogorčeno. “Tu je među nama puno obrazovanih ljudi, liječnika, odvjetnika, mi nismo neki šljam koji se dovukao na vaše obale”, kaže mi. Taksi prolazi, ne staje.

“Možda bolje da se ja maknem”, kaže mi.

“Zašto?”

“Vide da sam Sirijac, neće stati”, rezignirano dodaje.

“Da se nisi mrdnuo. Isti si kao ja”, ljutim se. On ostaje i premješta se s noge na nogu. Stiže novi taksi, gledamo se, on u očekivanju da ne stane, ja u očekivanju da stane. Grčki nas je brko samo pogledao, nasmijao se i otvorio vrata.

“Kamo ćete?”

“Ona u hotel, a ja u Europu”, zahvalno mu je odgovorio Sirijac...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:37