Miličević: Stvarno je poseban osjećaj biti ovdje

SPLIT - Novi Hajdukov nogometaš Ljubo Miličević priznaje da se s trideset godina osjeća sretan kao malo dijete.

- Dolazak u Hajduk doživio sam kao najljepši božićni dar - ispričao nam je taj rođeni Australac koji je toliko privržen svojim hrvatskim korijenima da zbog toga ne uživa osobitu popularnost “down-under“.

Naime, australski mediji popratili su s puno cinizma vijest da je njihov 30-godišnji bivši stoper reprezentacije potpisao dvogodišnji ugovor s Hajdukom. U komentarima u prvi plan se ističe Miličevićev “teški karakter” i navode se brojne kontroverze koje su ga pratile tijekom karijere. Australce očito najviše pogađa to što je Miličević u nekim situacijama iskazao manjak respekta prema državi u kojoj je rođen.

- Ne znate vi još koga ste kupili - poručuju Australci, zlurado komentirajući da je jedina dvojba s kim će se to Miličević u Hajduku prije zakačiti, sa suigračima, s trenerom ili s čelnicima kluba.

- Po temperamentu i odgoju ja sam Hrvat. Iako sam rođen tamo, ne osjećam se kao Australac jer moja je krv hrvatska - počeo je Miličević kad smo ga upitali da pojasni kontroverze koje vuče iz Australije. Naši su mediji, naime, iz australskih prenijeli sporne Miličevićeve stavove na temu Australije i Australaca, pa je tako on jednom prigodom u jednom intervjuu rekao da su ‘australski sportaši glupi i dosadni, a da iza australske zastave stoje lopovi i silovatelji’.

- Da bih objasnio cijelu priču trebalo bih nekoliko poglavlja jedne knjige, ali novinari često pokušavaju kroz jedan članak objasniti cijelu povijest jedne osobe, što je nemoguće. Svatko ima svoju prošlost i vjerojatno neke stvari ne bih ponovio, ali kad me se proziva samo zbog toga što sam Hrvat onda emocije ne mogu suspregnuti. Držim da sam kao osoba iskren, pošten i da nikome ne govorim stvari iza leđa. Ako mi nešto smeta onda to kažem jasno i glasno u lice. Možda je u tome bio problem...

Imate li težak karakter?

- Gledajte, u Švicarskoj sam proveo šest godina i nikad nisam imao nijedan problem. Bio sam kapetan u svakoj momčadi u kojoj sam igrao pa i kapetan mlade australske reprezentacije, a složit ćete se da kapetan momčadi ne može biti idiot.

Iz Švicarske ste naglo otišli 2007. godine i vratili se u Australiju. Što je bio razlog?

- Morate znati da od svoje 16. godine živim daleko od kuće. Nakon deset godina potucanja po svijetu jednostavno mi je nešto udarilo u glavu i odlučio sam se vratiti svojoj obitelji. Želio sam biti blizu roditelja, brata i sestre. Bio sam usamljen. Znate kako je to, osvojiš trofej, igraš Ligu prvaka, a onda dođeš u prazan stan i ne osjećaš nikakvo zadovoljstvo. Imaš taj “empty feeling“. To nije bila nogometna odluka nego jednostavno ljudska želja da budem bliže svojoj obitelji. Ta odluka mi je pomogla da shvatim neke stvari u životu. Sad sam puno zadovoljniji, a roditeljima će biti lakše doći u Hrvatsku nego u Švicarsku. Otac Ljubo uskoro slavi 70 godina, on i mama Višnja sigurno će nešto napraviti ovdje. Najmlađi sam u obitelji, imam stariju sestru Anitu i brata Stevena.

Kako biste se opisali kao igrač?

- Gdje god sam bio pružao sam sve od sebe i to su ljudi prepoznali i poštovali. Sigurno ćemo u Hajduku imati lošijih i boljih utakmica, ali znajte da ću na svakoj gorjeti na terenu. Kao osoba sam miran, ali kad uđem na teren onda jednostavno gorim. Jedva čekam prve utakmice s Hajdukom, da osjetim navijače s tribina.

Kad je došlo do vašeg transfera u Hajduk?

- Kontakti su postojali otprije, a onda sam dobio konkretan poziv da zaključimo posao. Ne mislim da bih mogao doći kod predsjednika Maleša i gospodina Nižetića s pričom: ‘Bok, ja sam Ljubo, jeste li čuli za mene?’. Bio sam u kontaktima s Hajdukom i prije dvije, tri godine, ali je tada klub tražio preveliku odštetu. Sad nisam želio prihvatiti ponude iz Kine da bih dočekao ljeto kao slobodan igrač jer sam se nadao Hajduku.

Kakvi su vaši prvi dojmovi?

- Stvarno je poseban osjećaj biti ovdje. Hajduk je veliki klub koji ima iza sebe sjajne naviječe. To je velika stvar, taj ambijent i atmosfera, kad šetaš po gradu, a na svakom zidu naslikan grb Hajduka. To me gura, vuče, jer ja sam uvijek bio hajdukovac, a sad još više kad živim ovdje i znam da ću sutra igrati za Hajduk,

Osjećate li zbog toga posebnu odgovornost?

- Dosta toga sam sam prošao i doživio, imam iskustvo i znam što mi najviše odgovara. Uvijek sam bio pravi profesionalac, a pogotovo sada imam obvezu jer znam da će me cijela moja obitelj gledati u dresu Hajduka. Bitno je što radim na treningu, znam da mora biti rada i discpline. A kad si stariji, onda si i mirniji. Tu sam da pomognem svojim suigračima da zajedno napravimo rezultat.