Što se, zapravo, može objavljivati u novinama?

Nakon što je u današnjem broju objavio SMS konverzaciju između Ive Pukanića i Nine Pavića (kao i između Pukanića i Mladena Bajića), Večernji list u sutrašnjem broju donosi i Pukanićevu korespondenciju s više drugih osoba iz hrvatskog javnog života.

Na prvi pogled, radi se o uredničkom pokušaju da se javnosti predstavi sveukupna slika Pukanićeva javnog djelovanja, a ne o pokušaju javne kompromitacije određenih osoba, kao što se to moglo zaključiti na temelju cijele Večernjakove stranice posvećene vlasniku EPH.

Međutim, slučaj objavljivanja Pukanićeve korespondencije pokreće određena važna pitanja za hrvatsku javnost.

Prvo je pitanje što se sve uopće smije objaviti, a da duboko ne narušava privatnost ljudi koji sudjeluju u određenom obliku komunikacije?

Vrlo se lako složiti da je objavljivo ono za što se procijeni da jest od javnog interesa.

Međutim, u SMS dopisivanju Pukanića i Pavića nema baš ništa od javnog interesa: u svim tim porukama, dapače, ne postoji niti jedna relevantna informacija o bilo čemu.

Isto vrijedi i za neke druge dijelove Pukanićeve korespondencije.

Zašto se, oni, dakle objavljuju? Zar zato da bi se čitatelji uvjerili u stilske značajke pisanja SMS poruka pojedinih poznatih ljudi u hrvatskom društvu? Nije li sve to samo soft pornografija?

Zaštita privatnosti jedno je od glavnih i rastućih pitanja u suvremenoj medijskoj industriji.

Mi, dakle, čvrsto vjerujemo da se zaštita privatnosti može kršiti jedino kada se radi o jako opravdanom razlogu, koji je fundamentalno važan za određeno političko, ekonomsko, društveno, čak i sportsko, ili, u ovom slučaju, pravosudno pitanje.

Međutim, nismo sigurni da se zaštita privatnosti smije narušavati kada za to ne postoji baš niti jedan sadržajni razlog: u materijalima koje je Večernji objavio, a osobito u onom dijelu koji se tiče Nine Pavića, nema, ponavljamo, niti jedne relevantne informacije povezane sa suđenjem Pukanićevim atentatorima, kao ni jedne relevantne informacije o bilo čemu drugom, pa čak ni i odnosu Pukanića i Pavića.

Pitanje je, dakle, zašto je to, zapravo, objavljeno?

Isto vrijedi i za čitav niz drugih Pukanićevih SMS-a; nismo sigurni da ovdje stoji izgovor o tome kako se željela otkriti slika o Pukanićevoj društvenoj mreži. Naime, sam je izdavač Nacionala u svom listu redovito bilježio kontakte s raznim protagonistima hrvatskog društvenog života (pa tako i s Ninom Pavićem).

Drugo, sasvim je sigurno da Večernji list s objavljivanjem transkripata neće podići nakladu, jer su ti transkripti, novinski govoreći, “stara roba”: satima prije tiskanja u novinama, objavljeni su na raznim internetskim portalima.

Treće, posebno važno, jest pitanje nastanka samih transkripata. Smiju li policija i tajne službe imati tolike ovlasti da nas sve mogu pratiti, da mogu bilježiti sve naše telefonske razgovore, sve naše SMS poruke, sve naše mailove?

Jasno je da je Ivo Pukanić, i zbog svoje povezanosti s dijelom zagrebačkog podzemlja, bio “pod mjerama”.

Međutim, smiju li se svi Pukanićevi kontakti, i oni koji ni na kakav način nisu povezani s razlozima zbog kojih se Pukanića pratilo i slušalo, bilježiti i čuvati koliko god to bilo tko u policijskom i pravosudnom sustavu ocijeni opravdanim?

Je li svaki građanin Republike Hrvatske, koji je u bilo kakvom kontaktu s osobom koja je “pod mjerama”, istodobno žrtva represivnog sustava: ovdje se, bojimo se, radi o jednako teškoj, a načelno još značajnijoj povredi privatnosti, nego što je učinjeno samim objavljivanjem tih transkripata.

U svakom slučaju, objavljivanje Pukanićeve SMS korespondencije presedan je koji, uvjereni smo, ne koristi hrvatskoj medijskoj sceni, i čiji su motivi sasvim nerazumljivi.