IVO BANAC Velike i jake države u raljama selektivnog anti-imperijalizma

Što Putinova Rusija stvarno predstavlja najbolje se može doznati od moskovskog propagandnog servisa. Njegovi marljivi trudbenici uvijek vam prenesu sve što treba znati. Tako je Natalija Naročnickaja, ravnateljica Instituta za demokraciju i suradnju (Pariz), koji financira ruska vlada, u intervjuu s Bojanom Bilbijom (Politika, 13. rujna), rekla i ovo: “Važno je razumeti da je istorija Prvog svetskog rata zapravo istorija rušenja Austrougarske i Rusije. Po teoriji američkog presednika Vudroa Vilsona, ove dve multinacionalne države trebalo je da budu raščlanjene, a umesto njih da nastane niz malih, nesamostalnih država. Britanija je još od kraja 19. veka intrigirala na Balkanu, sprečavajući nastanak krupnih, homogenih balkanskih nacija. Srbi heroji-pobednici u oba svetska rata našli su se sada pocepani u šest kvazidržava.” Suprotno svim poznatim činjenicama, ispada da je ratna strategija pobjednika (na drugom mjestu Naročnickaja veli “Anglosaksonci”, a Francusku derogira u “formalne pobjednike”) bila rasturanje Austro-Ugarske i Rusije. Ovo prvo je djelomice ulazilo u ratne ciljeve Antante kad je riječ o rubnim djelovima Monarhije (Londonskim ugovorom dijelovi Monarhije obećani su Italiji, Srbiji i Crnoj Gori), ali rasturanje Austro-Ugarske nije bio ratni cilj saveznika do zadnje godine rata. O Rusiji da ne govorimo. To je tek loša teorija zavjere.

Woodrow Wilson je u svojih 14. točaka (siječanj 1918.) posredno prihvatio Lenjinovo poništenje svih dogovora koji su štitili velikoruske teritorijalne aneksije (Dekret o miru, usvojen od II. kongresa sovjeta, studeni 1917.), osim u slučaju Poljske, zagovarajući ujedno povlačenje stranih trupa s ruskog teritorija kako bi Rusija posve neovisno odredila vlastiti politički razvoj. Ali kakve koristi od toga, kad Putinova propagandistica odbacuje ne samo Wilsona, nego i Lenjina (“U Rusiji smo posmatrali Prvi svetski rat kroz prizmu marksističkih klišeja i Oktobarske revolucije”)? Istina, u točki 10. Wilson je predlagao da “stanovništvo Austro-Ugarske, čije mjesto među nacijama želimo zaštititi i zajamčiti, mora dobiti najslobodniju mogućnost za autonomni razvoj”. Ali Moskva takvim tricama ne vjeruje. Umjesto toga, vjeruje u velike države, poput onih kojima su upravljali Rusi i Srbi. Ova potonja ipak je dijelom nastala iz Austro-Ugarske, ali to su sitnice prema logici imperijalizma. Upravo je ona “pocijepana”, nauštrb srpskih “heroja-pobednika”, u šest “kvazidržava”. Jedino nije jasno ima li se Slovenija vratiti Austriji ili je Kosovo još niže od kvazidržave (možda autonomna oblast?). Toliko iz Instituta za demokraciju i suradnju. Ne iznenađuje da je Tomislav Nikolić Naročnickoj 2013. dodijelio srbijansku medalju za zasluge.

Usput, u jednom dijelu intervjua, Naročnickaja veli da se “neki zapadni stratezi” cinično odnose prema ISIL-u: “Radikalne sile islama su najpre legalizovali, radi rušenja vlada koje se nisu u potpunosti potčinjavale američkoj volji. Zar nije bilo bezumlje rušiti glavne države oslonce bliskoistočne ravnoteže - Egipat, Irak, Libiju i Siriju? Namerno i proračunato, ulog je stavljen i na islamiste, sa ciljem rušenja ostataka bipolarnog svetskog sistema, koji je zadržan na Bliskom istoku. Ali izbeglice ne idu u Ameriku, već u Evropu i tamo vrbuju nove fanatike”. Moglo bi se zaključiti kako je šteta što bipolarni svjetski sustav nije svugdje “zadržan”, kako iza svih događanja na Bliskom istoku stoji SAD te kako su izbjeglice s Bliskog istoka “fanatici”. Ruskog imperijalizma, naravno, nema (to pitanje nije ni postavljeno), a u Ukrajini je došlo do “ponovnog buđenja nacizma”.

U međuvremenu, naš Damir Pilić, još u potrazi za odgovorom je li “izbor na Bliskom istoku ili prosvjećeni ili neprosvjećeni apsolutizam”, intervjuirao je Zlatka Dizdarevića, bivšeg veleposlanika BiH u Zagrebu i Amanu, koji je za razdoblja SFRJ bio dugogodišnji novinar sarajevskog Oslobođenja, specijaliziran za Bliski istok (Kontrapress, 6. rujna). Dizdarević je previše sofisticiran da bi na sporno pitanje odgovorio potvrdno, ali je posredno ipak odgovorio. Zanemarit ću njegovu analizu današnjih kretanja na Bliskom istoku, ne samo zato što je riječ o uvjerljivijoj inačici Naročnickaje. Zanima me nešto drugo - kako Dizdarević koristi jugoslavenske pretpostavke za iščitavanje Bliskog istoka. Tako na jednom mjestu veli kako nijedan arapski sistem nije bio demokratski ni liberalan po zapadnim standardima, jer se demokracija ne stvara preko noći, i dodaje: “Mi znamo što kod nas znači kazati kako smo preko noći, jednim glasanjem, na jednim izborima, uveli demokraciju i to u sasvim drugom okruženju” (drukčijem od Bliskog istoka), a na drugom, kad je riječ o ISIL-u, dodaje kako je ova organizacija nastala - željelo se reći u američkom laboratoriju subverzije (ali se to izravno ne kaže) - kao radikalnija inačica al-Kaide, na motivu osvete za stoljetne poraze: “Poznato nam je to i sa naših prostora uoči prošlog rata kada su se ljudi ushićeno dizali na noge povodom mitova od prije sedam stotina godina. Ali, ta metodologija zaluđivanja masa nije strana ni danas na ovdašnjim širim prostorima. Proizvodnja raznih ‘svetaca’ ne samo vjerskih je ponovo opijum”.

Bit ćemo jednako diskretni kao i sam Dizdarević te nećemo ni pokušati eksplicirati na koga bi se sve ovo moglo odnositi, ali žal za redom jakih nedemokratskih država, koje su nestale ne samo s lica Bliskog istoka, uopće ne može biti neosobno za čovjeka koji veli da je “bio ambasador države koja ne postoji” (dakle, manje od kvazidržave), jer “da biste imali vanjsku politiku, morate imati unutrašnju. Da biste imali unutrašnju, morate imati državu, što BiH nažalost nije”. Ne samo to: “Prisjećanja radi, u malom je logika primijenjena i na ovaj prostor uz finalizaciju Dejtona kao nakaze od državne organizacije sa stalnim podgrivanjem razlika i sukoba niskog intenziteta, ma koliko nije nafta u pitanju. Dakle, sačuvaćemo formalno spoljne granice, ali unutrašnja kompozicija je ekskluzivno zasnovana na nacionalnoj i vjerskoj podjeli koja traži velikog zaštitnika izvana”.

Ukratko, Amerika je kriva za sve, a njeni prsti vide se od Ukrajine do izbjegličke krize. Velike i jake države rasturili su islamisti (“Nema umjerenih islamista kao ni umjerenih šovinista ili fašista”) u “proksi ratovima” za Amerikance, a možda i netko iz vašeg sokaka: “Treba proizvesti ‘svoje’ unutra. U ime ljudskih prava. To je danas taktika koja se primjenjuje naširoko u svijetu, posebno na Bliskom istoku, ali i u Ukrajini, Africi, pokušava u Latinskoj Americi, sutra će u Kini i opet u Rusiji”. Svaka borba za demokratske odnose zapravo je nepoželjna - oblik američkog imperijalizma. Pravo na imperijalne interese ima samo Rusija: “Rusija svoj jedini izlaz na Mediteran ima u Siriji, u luci Tartus. A ako neko misli da će Rusija da prepusti svoj jedini izlaz na Mediteran bilo kome tek tako, onda on o politici ne zna ništa”.

Što zaključiti? Tipično balkansko nabacivanja činjenica uvijek ovisi o teoriji zavjere. Zato i nije bitno poznajete li mnoge činjenice (Dizdarević) ili ih izmišljate (Naročnickaja). Po ovom igrokazu, narodi su uvijek pasivni igrači u vlastitoj povijesti. Ako znamo da je Izrael promicao Hamas da bi rušio Fatah, znači li to da Arafata možemo iskupiti za sve štete koje je počinio za palestinsku stvar?

Što se mene tiče, mi građani “kvazidržava” možemo biti zadovoljni što smo s grbače skinuli velike i jake države vođene Sadamom, Asadom, Gadafijem i... (pa znate i sami!).