IVO BANAC Srbija između, a Crna Gora na Zapadu

Prošlo je petnaest godina od tzv. Petooktobarskih promjena i službenog pada Miloševićeva režima. Za Voždovu Lady Macbeth, Sloba je bio “glavni lik poslednje decenije XX veka u svetu” ( Mira Marković, Ovako je to bilo, Beograd, 2015.). Ovako epohalnoj magalomaniji suprotstavile su se opozicija (DOS) i umorne mase - doduše, tek godinu i pol nakon NATO-ove intervencije, potpomognute obilatim američkim subvencijama, ali i onaj dio srbijanske oligarhije koji je shvatio da je prošlo vrijeme ratovanja. Nažalost, promjene nisu značile i jasan prekid s velikosrpskim temeljima Miloševićeva režima. Zato je i bilo moguće da se petooktobarski gubitnici već 2012. posve oporave, a od ožujka 2014. postali su do te mjere dominantni u svom novom europskom, protukorupcijskom i reformnom ruhu da su uspjeli zavesti i demokratske zapadne vlade, uvijek spremne na nove balkanske ljubavne afere.

Unatoč dosta uspješnoj predstavi discipliniranja Srbije, naprednjačko-socijalistička vlast izuzetno je loša, ništa manje koruptivna i okrenuta parcijalnim interesima od svojih petooktobarskih prethodnika, a predvode je opskurne ličnosti s malo ili nimalo vjerodostojnosti, koje su zato natprosječno manipulativne. Dakako, i međunarodna im je situacija dosad išla u prilog. Pod formulom dobrih odnosa s Bruxellesom i Moskvom (politika “jednake distance”), Srbija je postala privlačna udavača - za Zapad prostor koji se nakon Ukrajine mora onesposobiti za Putinove poligonske nakane, za Rusiju isturena utvrda moskovskog utjecaja (političkog i energetskog) u europskom dvorištu. To je i jedan od razloga zašto je Beograd nadigrao i marginalizirao hrvatsku politiku. U izravnom meču s Vučićem i Nikolićem, Milanović i njegova ekipa pokazali su svu svoju inferiornost i iskompleksiranost. Za razliku od hrvatskog iskustva, Srbiji kao da sve ide od ruke, pa i josipovićevsko-pusićevska jamstva da Zagreb Srbiji neće postavljati nikakve prepreke za vrijeme pregovaračkog procesa.

Ne može se tvrditi da Srbija zbog svoje kooperativnosti nije bila nagrađena sa strane EU. Riječ je o znatnim koncesijama koje su došle nakon dvogodišnjeg zastoja u Briselskom procesu (rješavanju raznih otvorenih pitanja između Srbije i Kosova). Premda Vučićevi protivnici to ne priznaju, konstituiranje Zajednice srpskih općina na Kosovu (ZSO), s izvršnim ovlastima u gospodarstvu, obrazovanju i zdravstvu, uz prisutnost srbijanskih tvrtki poput Eletroprivrede Srbije i Telekoma, te izravnim vezama s vladom Srbije, predstavlja upravo ono što kosovska opozicija (Albin Kurti) i tvrdi - novu “Republiku Srpsku” na Kosovu. Kao da EU nije naučio da su etničke autonomije najbolji put za razaranje balkanskih država. Ono što Hrvatska nije prihvatila u obliku plana Z-4, ne smije biti recept ni u Ukrajini, ni na Kosovu.

Ipak, ima mnogo indicija da se zapadna romansa sa Srbijom pomalo hladi. Počeli su se pojavljivati članci u utjecajnom političkom tisku (Dagmar Skrpec u časopisu Foreign Affairs, 11. rujna) u kojima se upozorava kako je Vučićevo “drastično političko repozicioniranje, u zemlji i svijetu, vjerojatno samo pragmatizam” te da bi američka politika trebalo da bude jednako pragmatična u odnosima s Vučićem i “malo više skeptična prema njegovu geopolitičkom stavu”. Zanimljivo, Foreign Affairs tvrdi da “nekoliko zemalja na europskoj periferiji, poput Grčke, Mađarske, Makedonije i Slovenije, naginju Rusiji”, dok je još nejasno, unatoč Vučićevim riječima, naginje li Srbija Zapadu. Ovu sliku, kolikogod uvjetnu, kompromitiraju srbijanski vojni odnosi s Rusijom (nedavno je kod Astrahana završena vojna vježba “Bratstvo avijatičara Rusije i Srbije - BARS 2015), a ništa manje razne izjave predsjednika Tomislava Nikolića, primjerice s nedavne Opće skupštine OUN-a: “Predsednik Obama je rekao da je potpuno zadovoljan onim što Srbija čini i da zna da smo faktor stabilnosti na Balkanu... Sa predsednikom Putinom razgovor je bio više prijateljski i porodičan zato što mi vrlo lako nalazimo zajednički jezik”, Tanjug, 1. listopada). Najviše je kompromitiraju kontinuirana subverzivna djelatnost protiv pridruživanja Crne Gore NATO-u.

Crnogorskom lideru Milu Đukanoviću velikosrpski nacionalisti nikad nisu oprostili nezavisnost Crne Gore, crnogorsku identitetsku politiku (jezik, povijest, crkvena autokefalnost) te priznanje Kosova, a odnedavno i sudjelovanje u europskim sankcijama protiv Rusije. Premda opozicija u Crnoj Gori ima razloga za pritužbe na kvalitetu crnogorske demokracije i korupciju vladajućih, trenutne demonstracije za smjenom vlasti predvodi koalicija srpskih stranaka - Demokratski front Crne Gore (DF), u čijem petočlanom predsjedništvu prvo mjesto zauzima Andrija Mandić, rukopoloženi četnički vojvoda i predsjednik stranke Nova srpska demokratija. Mandić bi želio duplicirati gruzijske demonstracije iz 2009., koje su utjecale na konačan gubitak vlasti Miheila Saakašvilija 2012., što pokazuje da proruske snage nisu načelno protiv “obojenih revolucija”.

Premda DF u svojim službenim dokumentima ne napada euroatlantske integracije, njegovi lideri traže referen dumo ulasku Crne Gore u NATO i računaju da će takav prijedlog doživjeti neuspjeh. Zato su i organizirali demonstracije “Sloboda traži ljude”, gdje su se ubrzo pojavile Putinove slike i pjesme poput “Mi smo Barani - srpski četnici” ( Andrej Nikolaidis, Al Jazeera Balkans, 3. listopada). Demonstracijama se pridružio i neizbježni mitropolit SPC-a Amfilohije Radović, sa svojom novopečenom “lijevom” demagogijom: “Vi znate da je ovde pedeset godina vladala komunistička ideologija - da su makar prihvatili ono što je bilo dobro iz te ideologije koja se temeljila na ljubavi, podeli dobara i jednakosti među narodima. Oni su se sad udružili sa evropskim kriminalom i sad su za demokratiju i buržoaziju” (Politika, 6. listopada). Željelo se proizvesti atmosferu opsadnog stanja prije posjeta Crnoj Gori glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga 14. listopada.

No Stoltenberg je dao potporu crnogorskim vlastima i pozitivno ocijenio “vidljiv napredak” Crne Gore u “ključnim oblastima” važnim za dostizanje NATO standarda (Blic, 14. listopada). Više je nego izvjesno da će Crna Gora u prosincu dobiti poziv za članstvo u NATO-u. Usidrena na Zapadu, Crna Gora će postati živim svjedokom svega što je Srbija mogla postići da je do kraja odbacila teret velikosrpskog imperijalizma. U međuvremenu, Vučićeva vlada se upinje kako bi Kosovu onemogućila članstvo u UNESCO-u.

P.P.S.: Vijesti iz prošlosti: Jedna mnogočitana kolumnistica, s izrazitim vidovnjačkim sklonostima, napisala je 21. siječnja 2014. (da, 2014.!) u jednom dobro nam poznatom dnevnom listu kako Ivo Josipović “vrlo dobro stoji i u HDZ-u” što pokazuje da “HDZ nema jakog kandidata za predsjedničke izbore” te “da se Ivo Josipović nametnuo kao predsjednik svih građana”. Vijesti iz budućnosti: Na stranačkom predizbornom skupu u Slavonskom Brodu, jedan već pomalo ridikulozan lider jedne neuspjele vladajuće stranke, koji uz pomoć medijskog agitpropa u kampanju ulazi s nešto punijim jedrima, rekao je kako se on i njegovi drugovi ne boje opozicije “niti tražimo da se vi nas bojite”. Srećom, prijetnja je došla na vrijeme.