IVO BANAC Pariške karmine i pogrešni recepti

Pariz u noći meni je tuđ i žalostan, zapisala je Marina Cvetajeva u jednoj pjesmi iz vremena međuratne emigracije. Kad joj je 1937. francuska policija pokucala na vrata u potrazi za suprugom Sergejem Efronom, pjesnikom, nekoć bijelim oficirom, Cvetajeva nije znala da je Efron sudjelovao u barem dva atentata, i to u službi NKVD-a, ustanove državnog terora zbog kojeg je i pobjegao iz sovjetske Rusije. U tom trenutku Efron je već bio u Moskvi, gdje je uskoro uhićen, a potom i strijeljan. Poučna je to priča iz jedne ranije utopije, mnogo veće, sofisticiranije i ubojitije od ISIL-a, koja je tijekom dvadesetoga stoljeća prohujala Europom, Azijom i Latinskom Amerikom te se onda, pritisnuta izvana, polako gasila kako je trošila svoj bijes i neostvariva obećanja. Zato i nema dvojbe da je sustavno obuzdavanje fanatika bolji recept od konfrontacije i promjene vlastitog karaktera.

Umjesto naivnog psihoanaliziranja o mentalnom sklopu islamističkih terorista, posebno nakon njihova krvava pohoda u Parizu, korisnije je čitati “Bjesove” F. M. Dostojevskog i “Podzemnu Rusiju” S. M. Stepnjak-Kravčinskog. Korisno je i razmišljati o kompetentnom uvidu obojice ruskih autora. Mladi Dostojevski je osuđen na smrt, pa onda pomilovan, kao pripadnik utopijskog socijalističkog kružoka, a Kravčinski, inače sudionik Bosanskog ustanka (1875. - 1878.), nožem je 1878. ubio generala N. V. Mezencova, šefa žandarmerije i glavu Trećeg odjeljenja (carska tajna policija) te onda na kraju života u engleskoj emigraciji zagovarao liberalne reforme u svojoj domovini. Danas, bivši islamisti koji kritički gledaju na svoju prošlost, primjerice britanski autor Maajid Nawaz, koji je pripadao skupini Hizb ut-Tahrir (Stranka oslobođenja), zagovaraju povratak tradicionalnom teološkom pluralizmu, koji odnedavno nije opcija za velik broj srditih mladih muslimana (The New York Times, 17. studenoga).

U Europi si trenutno ne možemo priuštiti smireniji pogled na isilovski teror, posebno jer ISIL-ove akcije na Bliskom istoku gotovo da i nisu bile predmet rasprave. No, treba imati u vidu pogodovanje pariškog napada svim mogućim političkim potrebama, zbog kojih će niz građanskih sloboda i diplomatskih prioriteta biti na gubitku. U takvim situacijama najviše profitiraju ona politička raspoloženja koja daju prednost sigurnosti nad ljudskim i građanskim pravima. Zato i raste val represivnih postupaka, usmjerenih protiv terorista, njihovih mreža i pomagača, ali tako široko zacrtanih da će imati posljedice za cijelo društvo. Na meti su u prvom redu izbjeglice i muslimanske zajednice, ali nakon uzavrele debate o prikladnosti nasumičnog državnog prisluškivanja, vezane uz WikiLeaks Juliana Assangea i otkrića Edwarda Snowdena, ponovno se javljaju utjecajni glasovi poput onog Johna Brennana, ravnatelja CIA-e, koji je osudio pretjerane skrupule vezane uz nametljiv državni nadzor nad teroristima, što je po njemu otežalo identificiranje ISIL-ovih “krvožednih sociopata” (The New York Times, 17. studenoga).

Ipak, novi sigurnosni naglasci najviše su pogodili izbjeglice. Premda je bavarski ministar financija Markus Söder (CDU) naglasio kako je nakon Pariza gotovo s nekontroliranim useljavanjam i ilegalnim prijelazima granica za bliskoistočne izbjeglice, najoporije izjave dolazile su iz SAD-a i istočne Europe. Sama činjenica da su se velika većina republikanskih guvernera i svi republikanski predsjednički kandidati izjasnili protiv useljavanja 10.000 sirijskih izbjeglica u SAD ( Jeb Bush i Ted Cruz su za useljavanje kršćanskih izbjeglica) govori o anksioznosti američke političke scene. Obama im je odgovorio da u Americi ne postoje religijske provjere kao mjera sućuti (“To nije američko ponašanje. To nismo mi”).

Ujedno, niz istočnoeuropskih lidera zauzeo je stav protiv otvorenih granica, a Cerarova je vlada iskoristila trenutak da bi nastavila gradnju žičane granice prema Hrvatskoj, u posljednjih nekoliko dana čak uz Kupu. U Europi također raste val antimuslimanskih raspoloženja. Što se diplomatskih posljedica tiče, pariški napad otvorio je vrata političkim grabežljivcima, ponajviše Vladimiru Putinu, koji ISIL-om briše vlastiti terorizam i nudi svoje savezništvo svima koji su zbog ISIL-a spremni zaboraviti Krim i istočnu Ukrajinu. Premda ni ISIL ni džihadizam još nisu ozbiljno dotakli Putinov imperij, ima mnogo indicija da je ruski sjeverni Kavkaz ranjiv, da ne govorimo o susjednim zemljama u ruskoj orbiti, primjerice o Azerbajdžanu, gdje su sunijski Lezgini i Avari, kao i u ruskom Dagestanu, ISIL-u dali više od tisuću boraca.

Putin je bez oklijevanja objeručke prihvatio povoljnu prigodu što mu nudi “Francuski 911”, da bi potražio izlaz iz diplomatske izolacije i popravio odnose sa Zapadom. Prvo je ponudio koordinaciju francuskom ratnom zrakoplovstvu u “kažnjavanju” ISIL-a, zatim se pojavio na sastanku G-20 u Antaliji kao saveznik u borbi protiv terorizma, ponajviše u nadi da će Zapad pristati na labavljenje sankcija što su nakon aneksije Krima pogodile rusko gospodarstvo. Predsjednik Obama objasnio je da je s Putinom u Antaliji razgovarao o suradnji ruskih i američkih oružanih snaga u Siriji, nešto što francuski predsjednik François Hollande, koji je upravo preuzeo drakonske ovlasti, želi potaknuti putem “velike koalicije” protiv ISIL-a. To predlažu i Rusi, kao i naši putinovci ( Tomislav Jakić se, štoviše, pita: “Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u borbi protiv međunarodnog terorizma?”, Novosti, 14. studenoga). Teško je vjerovati da će Washington takvo što olako prihvatiti. Obama odbija intervenciju američkih kopnenih snaga u Siriji, ali suradnja s Rusima i nije moguća dok je Putinov osnovni cilj obrana Asadove diktature. Indikativno je da Putin, čak u nastupu u kojemu je nudio suradnju s Washingtonom, nije propustio osporiti legitimitet američkih akcija u Siriji, koje su, za razliku od ruskih, bez potpore sirijskog režima (edition.cnn.com, 17. studenoga).

Obama mora uzeti u obzir da Kremlj nadgleda zavidnu “petu kolonu” u Europi. Po mišljenju Vladimira Pastuhova, politologa trenutno na St. Antony koledžu u Oxfordu, Putin priprema novu Svetu Alijansu za europske antiglobaliste, nešto što je najavljeno u Sočiju na listopadskom sastanku Međunarodnog diskusionog kluba Valdaj, koji je Rusija osnovala za njegovanje ideoloških savezništava, posebno u Europi (www.novayagazeta.ru, 13. studenoga). Na sastanku je govorio i Václav Klaus, bivši češki predsjednik i poznati euroskeptik. Naglasio je da “trenutni problemi potječu u većoj mjeri sa Zapada nego s Istoka (posebno ne starog Istoka)”, te da su veći i od prijetnje ISIL-a i Al-Kaide. Koji su to problemi? Klaus je spomenuo “propale izme ljudskopravizma, multikulturalizma, enviromentalizma, homoseksualizma, kozmopolitanizma i transnacionalizma” (valdaiclub.com, 27. listopada). Klausovi, ali ne samo njegovi, pogrešni recepti za stvarne opasnosti koje prijete Europi dobre su vijesti za Putina. Pastuhov ga vidi kao predvodnika onih gubitnika koji bi zaustavili vrijeme - novog Aleksandra I. koji je 1825. možda umro, a možda i nestao da bi ostatak života proveo kao pustinjak u Sibiru. Zaustavljanje vremena nije rješenje za Europu, još manje za Bliski istok. A Hrvatska? Ona čeka pravorijek metkovskog gradonačelnika.