ISTINITA PRIČA: 'Djelile smo istu sudbinu, bile smo ljubavnice uspješnih muškaraca!'

Dubravko, tatin partner u odvjetničkom uredu, bio mi je poput neke vrste dragog strica. Njih su dvojica zajedno studirali i zajednički započeli graditi karijeru. Čak su se i oženili dvjema prijateljicama. Djeca rođena u tim brakovima odrastala su kao u nekoj velikoj obitelji.

I Milena, tajnica, radila je u njihovu uredu već dugi niz godina. Njezina diskretna prisutnost predstavljala je dodir ženstvenosti u pretežno muškom okruženju. Milena je već bila prisutna dok sam ja još bila djevojčica i s mamom navraćala u ured pozdraviti tatu. I Milena je još uvijek bila tu i sada kad sam postala žena i pravnica koja je u tom uredu odrađivala pripravnički staž. Uvijek je bila ista, tada kao i sada. Na žalost, uskoro nas je trebala napustiti jer je odlazila u mirovinu.

Svi smo znali da ured bez naše nezamjenjive tajnice više neće biti isti. No, nitko nije znao što će biti s Milenom kad ode u mirovinu. O sebi i o svom privatnom životu nikad nije govorila. Svi smo bili pomalo znatiželjni i zanimao nas je njezin život izvan odvjetničkog ureda.

Tko ju je dočekivao kod kuće kad bi se vraćala s posla? Nikad nije spominjala muža niti eventualnu djecu. Pa ipak, Milena je bila previše lijepa žena da bi živjela bez muškarca. Bila je vrlo profinjena gospođa kojoj godine nisu oduzele šarm. Možda je bila sama, a možda i nije, no zahvaljujući njezinoj suzdržanosti to nikad nismo otkrili. Tako dobro čuvana tajna sigurno se neće otkriti posljednji dan, bila sam uvjerena. Međutim…

Cijelo to vrijeme dok je radila kod nas, svatko je imao svoju teoriju o njezinu životu. Moja ju je majka smatrala jednom od onih preambicioznih žena koje su karijeru, pa makar se radilo o poslu tajnice, pretpostavile obitelji.

- Takvom tipu žene je bilo kakav radni stol draži od muža i djece - tvrdila je moja mama.

Nju, pak, podizanje dvoje djece nije omelo u karijeri uspješne arhitektice. Neke žene imaju tu sreću da imaju sve, dok druge nemaju ništa. Moja majka, koja je bila vrlo odlučna žena, nije mogla shvatiti da se kod Milene umjesto o vlastitom izboru možda radilo o nedostatku alternative: pronašla je dobar posao, ali krive muškarce. I o tome se moglo raditi, zar ne?

Sasvim sigurno, nikad mi se nije činila odbojnom prema djeci. Dok sam bila mala, uvijek me nutkala bombonima ili čokoladom, vadeći ih iz srebrne posudice koju je držala na radnom stolu i kojom bi nudila klijente. Njezin najveći osmijeh uvijek je bio namijenjen meni.

Lidija, Dubravkova žena, koja je definitivno bila romantičnija od svoje najbolje prijateljice, moje mame, bila je uvjerena da je Milena bila žrtva nesretne ljubavi od koje se nikad nije oporavila.

- Možda je bila ostavljena pred oltarom - sažalijevala ju je uz dubok uzdah. - Ili joj je zaručnik umro, a ona živi od uspomena na njega.

Za tatu i Dubravka, Milena je jednostavno bila njihova tajnica i vjerojatno bi bili jako iznenađeni da su ustanovili da je nečija supruga i majka. Da je Milena i privlačna žena, ova dvojica uopće nisu primjećivala. Ali to se nije moglo reći i za mog brata Bornu.

- Da već nisam oženjen, sigurno bih se udvarao Mileni, iako je puno starija od mene - znao je reći.

Jedino sam ja uvijek izbjegavala gurati nos u njezina i bilo čija posla jer je to bio jedini način da izbjegnem da drugi guraju nos u moja. Radije sam Milenu smatrala neovisnom ženom, nipošto usamljenom, jer je samoća u meni izazivala strah, kako moja tako i tuđa. Nisam ni slutila da nas dvije dijelimo sličnu sudbinu. To sam otkrila upravo Mileninog posljednjeg radnog dana. Ona je, naravno, sve do kraja željela zadržati distancu: tata i Dubravko predložili su da se organizira oproštaj uz hladnu zakusku, na koji su željeli pozvati svoje obitelji jer, na kraju krajeva, na svoj je način i ona kao tajnica bila dio njih, a tada još nisam ni znala u kojoj mjeri! No Milena je ljubazno otklonila taj prijedlog.

- Mrzim oproštaje - opravdala se, s osmijehom isprike. - Ja spadam među one koji na stanici uskaču u vlak bez da se osvrnu za sobom.

Blago njoj, poželjela sam reći. Moj se život u posljednje vrijeme pretvorio u brzi vlak iz kojeg više nisam znala iskočiti. Postala sam žrtva ljubavi koja me pomela i iz temelja preokrenula moj život, žrtva one vrste osjećaja nad kojima čovjek izgubi kontrolu. I bila je to ljubav bez budućnosti. Da, zapela sam u slijepoj ulici i udarila glavom u zid koji mi je zaklanjao pogled na budućnost i k tome još i slomio srce.

Vlaho nije imao taj problem, on je uvijek znao kako se izvući. Možda bi mi, nakon svega, manje naškodilo da iskočim iz tog jurećeg vlaka, prije nego što bude prekasno. Sada bi još bio pravi trenutak, sutra više ne. Da se vratim na Milenu, kad je odbila naš prijedlog da joj priredimo oproštaj, odlučili smo joj bez previše pompe pokloniti nešto za uspomenu. Ja sam dobila zadatak da kupim poklon za nju.

- Na kraju krajeva, ti je poznaješ bolje od svih nas - svi su se složili.

Da budem iskrena, činjenica da smo godinu dana radile u istom uredu, budući da ja još nisam dobila svoj, nije značila da sam uspjela zadobiti njezino povjerenje. No Milena je uvijek gajila otvorene simpatije prema meni i zapravo sam bila sretna što su mene zadužili da joj kupim poklon.

Posavjetovala sam se s mamom i Lidijom i odlučile smo joj pokloniti komad nakita. S tatom i Dubravkom dogovorila sam iznos i na kraju joj kupila unikatne naušnice od bijelog zlata i bisernu ogrlicu za koju sam pretpostavila da će se sigurno svidjeti tako profinjenoj ženi kakva je bila Milena.

No biseri su zgrozili emotivnu Lidiju.

- Oh, Elizabeta, biseri se nikad ne smiju poklanjati! - usprotivila se preneražena. - Zar ne znaš da donose suze?

- Ne, nisam to znala i u svakom slučaju to je glupo praznovjerje - nisam htjela pridavati veliku pažnju histeriziranju tete Lidije.

Vlaho mi je za moj posljednji rođendan darovao narukvicu od dragog kamenja pa svejedno nisam bila pošteđena suza.

- Ma kakve suze, Milena je previše hladna da bi bila dirnuta - umiješala se mama. - Pretpostavljam da plače samo kad čisti luk.

Nisam mogla zamisliti Milenu kako čisti luk sa svojim njegovanim rukama i noktima. Nisam je mogla zamisliti ni kako plače, da budem iskrena. Pa ipak, to se dogodilo.

Unatoč maminom mišljenu i Lidijinoj sumnji, Mileni se svidio poklon. Ja sam joj ga predala na početku radnog vremena. Nisam joj ga željela predati na kraju jer bi to previše otežalo rastanak, a ovako smo imali cijeli dan da stišamo emocije.

- Niste trebali, to je previše - zahvalila je Milena, bez lažne skromnosti, nakon što je otvorila kutijicu i zadivljeno izvadila naušnice.

- Naravno da smo trebali: to je najmanje čime ti možemo zahvaliti za sve ove godine - odgovorila sam joj i u tatino i u Dubravkovo ime, budući da oni nisu bili prisutni jer su tog jutra imali zakazano ročište. Rekli su da će se kasnije doći oprostiti s Milenom. - Nakon svega što si učinila za nas… - dodala sam.

- Samo sam radila svoj posao - promrmljala je, čak mi se učinilo da je bila ganuta.

Uvijek je tužno kad nešto završi, naročito ako nakon toga ne slijedi novi početak. Ja sam se nadala da će Milena, nakon što prestane raditi, krenuti ususret novom životu. Ali tko zna hoće li biti tako. Dan je brzo proletio: nismo ni primijetile kad je došla večer. Vrijeme je brže od nas, pomislila sam, i to nije bilo prvi put. Vlaho i ja bili smo zajedno već dvije godine, ali ipak nisu bile dovoljne da naša veza preraste u nešto više. Koliko je još godina trebalo proći? Hoće li u međuvremenu i moj život proći i hoću li se naći u Mileninim godinama prije nego što to uopće shvatim. Ni govora, imala sam tek dvadeset i šest godina i cijeli život pred sobom!

Moj je otac oko šest sati izlazio iz svog ureda. Ako nije imao nikakav hitan slučaj ili kakvog zakašnjelog klijenta, bio je točan poput švicarskog sata. Uvijek je znao kad je vrijeme za posao, a kad za obitelj. Nije bio poput Dubravka koji je znao ostajati u uredu sve do duboko u noć kako bi radio na nekom slučaju, a jadna Milena često je bila prisiljena ostajati s njim kako bi mu pomogla. Normalno da nije imala privatni život kad su od nje zahtijevali da toliko radi.

Moj je otac, dakle, prišao Mileninom stolu. Izgledao je zbunjeno i nespretno i gotovo sam se raznježila jer se inače uvijek držao samouvjereno i odlučno. Bio je čovjek od malo riječi i upravo zbog toga mu je uvijek godila diskrecija njegove tajnice.

- Do viđenja, Milena - kratko je rekao, pa ipak, u tom pozdravu kao da se osjećala sva svečanost trenutka.

Tata bi obično svake večeri prolazio pokraj njezina stola, pozdravljajući je banalnim: Do sutra. Ovaj put čak ni ona nije odzdravila uobičajenim: Do sutra, šefe. Nasmiješila mu se, i to iskreno, a ne tek reda radi, osmijehom žene, ne više tajnice.

- Hvala na svemu, Viktore - promrmljala je.

Po prvi put ga je nazvala imenom i, tko bi rekao, izgledalo je da je time najviše bio dirnut upravo tata. Malo kasnije došao je red i na Dubravka. Toga dana nije samo Milena odlazila u mirovinu, već su Dubravko i Lidija slavili godišnjicu braka i moj je „stric“ konačno bio prisiljen ranije otići s posla jer je bila predviđena večera u restoranu s obitelji i prijateljima. I ja sam im se trebala pridružiti, ali sam najprije željela završiti s poslom. Poput mađioničara sa šeširom, Dubravko je iznenada iza leđa izvukao teglicu s bijelim ciklamama i stavio je na Milenin stol.

- Na jeziku cvijeća ovo bi značilo oproštaj - rekao je.

Bože mili, malo je nedostajalo da ne zaplačem. Milena, pak, nije izgledala nimalo ganuto. Zahvalila se kimnuvši glavom, nastavivši uspravno sjediti i to njezino uobičajeno držanje iznenada mi se učinilo nekako ukočenim.

- Ciklame su moje omiljeno cvijeće ali vi to, naravno, niste mogli znati… - odgovorila mu je.

Da, naravno, Dubravko je uvijek bio toliko usredotočen na posao da nije poznavao ni ukus svoje žene, a kamoli svoje tajnice.

- Možda sam zbog toga bila prisiljena oprostiti se s mnogim ljudima u svom životu - dodala je zatim Milena, dopustivši si malu osobnu slobodu da po prvi put povjeri nešto o sebi.

Biseri koji su izazivali suze, bijele ciklame za oproštaj: baš i nismo Mileni učinili naročito veselim taj rastanak. I mene je sada počela obuzimati snažna melankolija. Možda zato jer smo ostale samo nas dvije i znala sam da ću se ja posljednja oprostiti s njom. Kad je došao trenutak odlaska, Milena me zagrlila. Ja sam, pak, morala još malo ostati u uredu.

- Eto zašto mrzim oproštaje… - rekla je dok me grlila. - Nemoguće je da rastanak ne bude tužan.

Zatim me nježno odgurnula kako bi me udaljila od sebe.

- Idi tamo nešto obaviti, tako da ne budeš ovdje dok budem izlazila… - zamolila me pokazavši na tatin ured.

No ja sam se sklonila u kupaonicu kako bih obrisala suze koje su mi klizile niz lice. Očigledno se prokletstvo bisera odnosilo i na one koji ih daruju, a ne samo na one koji ih dobivaju! Kad sam se vratila u predsoblje, Milena je već bila otišla. No zaboravila je ciklame, shvatila sam kad sam ih ugledala na njezinom radnom stolu. A tko zna, možda ih je ostavila kako ne bi morala reći zbogom.

Moram priznati da me pogled na to cvijeće uznemirio, kao da je to bio nekakav znak za koji nisam znala što bi mogao značiti. Jesam li možda i ja Vlahi trebala reći zbogom? U tom sam trenutku primijetila da je Milena zaboravila još nešto: svežanj ključeva, vjerojatno od kuće. Jedan mi je ključ odmah upao u oko. Uzela sam ga u ruku: po obliku i težini bio je sličan onim starinskim ključevima i vjerojatno je pripadao kakvoj starinskoj ogradi od kovana željeza. Možda, ako potrčim, još stignem presresti Milenu i vratiti joj ključeve, pomislila sam. Na svu sreću, još nije bila krenula: ugledala sam njezin automobil na parkiralištu i nju kako sjedi u njemu. Tek kad sam joj pokucala na prozorčić kako bih privukla njezinu pozornost, primijetila sam da plače.

Bilo je prekasno da se pravim da nisam ništa vidjela i udaljim se kako joj ne bi bilo neugodno. Tek sam joj poklonila bisere, a već su pokazali svoj zlokobni utjecaj, bila mi je prva pomisao. Možda je Lidija ipak imala pravo.

- Oh, Elizabeta, tu si… - promrmljala je.

Da, a nisam trebala. Počelo je kišiti i Milena se požurila otvoriti mi vrata sa suvozačke strane kako bih ušla prije nego što me pljusak smoči.

- Pada kiša - blesavo sam primijetila, možda samo kako bih joj pružila priliku da opravda svoje suze, koje su se mogle zamijeniti za kapljice kiše.

No Milena nije bila tip osobe koji bi se pokušavao izvući. Glasno je obrisala nos, ne trudeći se sakriti da je plakala.

- Oprosti mi, znaš… - promrmljala je.

- Što da ti oprostim? Kad ćeš plakati ako nećeš sad!

Ja sam plakala skoro svaki dan. Čak i bez bisera. Vlaho mi je bio sasvim dovoljan.

- Donijela sam ti ključeve - rekla sam pruživši joj svežanj. - Ostavila si ih na stolu. Zaboravila si i ciklame…

- Ne, njih namjerno nisam uzela - priznala je. - I sama znam koliko je teško reći zbogom, ne mora me Dubravkov dar još podsjećati na to.

Nije me iznenadila što je svog šefa nazvala imenom jer je isto učinila i maloprije s mojim ocem.

- Da, baš neprikladan poklon za nekoga tko ne voli rastanke - složila sam se.

- U zadnje vrijeme sam se oprostila od mnogo osoba do kojih mi je bilo stalo - povjerila mi je, podignuvši pogled prema prozorima ureda. - Ovaj je ured za mene bio poput drugog doma, a ti i tvoj otac bili ste mi poput obitelji.

Nije spomenula Dubravka i ovaj put to mi nije promaknulo.

- I nama će teško pasti što te više nećemo viđati svaki dan - odgovorila sam.

- S vama se barem ne rastajem zauvijek jer ću vam često dolaziti u posjet. Ali jednoj drugoj osobi morala sam reći zbogom.

Na što je to mislila? Je li joj možda nedavno netko umro?

Ne, nije se radilo o tome: ugasila se jedna ljubav.

- On je otputovao i neće više živjeti ovdje - priznala je.

On? Tko je to on?

- Je li riječ o muškarcu? - pokušala sam pogoditi, nadajući se da nisam previše nametljiva. Nisam željela da ispadne kako iskorištavam činjenicu da mi se Milena povjerila.

Ona, pak, više uopće nije djelovala rezervirano. Kao da je, zatvorivši za sobom vrata ureda, otvorila vrata koja su vodila u njezin privatni svijet i ogolila svoju osobnost. Sada kada više nije bila tatina tajnica, mogla si je dopustiti da jednostavno bude uplakana žena, kojoj je više nego ikad potrebno rame za plakanje. Jer kod nje se nije radilo o ganutosti, već o očaju.

- O muškarcu mog života - potvrdila je. - No ja, očigledno, nisam žena njegova života. Možda zato što već ima ženu. Oženjen je, Elizabeta.

Trgnula sam se na to priznanje jer ono što mi je Milena otkrila, kao da je otkrivalo i dio mene. Ona je moju reakciju protumačila kao kritiku i nije shvatila da se radi samo o suosjećanju.

- Znam, to je pogrešno - priznala je. - Ali kad si uvjeren da si našao onog pravog, ne razlikuješ više dobro od lošeg i priznaješ samo ljubav koju osjećaš prema njemu. Tražila sam muškarca koji bi pripadao samo meni i, na žalost, našla sam tuđeg.

Pokušala je pojednostaviti situaciju za koju sam iz vlastitog iskustva znala koliko je komplicirana.

- U početku sam vjerovala da je to dvostruko vlasništvo samo privremeno, da je samo pitanje vremena prije nego što će postati isključivo i samo moj - nastavila je Milena kao da se ne može zaustaviti.

Na žalost, i predobro sam poznavala tu situaciju. Iz Milene su navrle riječi poput zapjenjene riječne bujice.

- No, samo sam gubila vrijeme, Elizabeta - nastavila je. - Prošlo je dvadeset godina i nismo se maknuli s mrtve točke.

- Dvadeset godina? Pa to je cijeli život… - zbunjeno sam komentirala.

Ona je kimnula.

- Život koji nije bio proživljen. Božić i Valentinovo koje nikad nismo mogli proslaviti zajedno, ljeta koja smo uvijek provodili odvojeno, jutra u kojima se nismo mogli probuditi jedno pored drugog jer on nije mogao opravdati izbivanje cijelu noć.

Eto to je, dakle, bio Milenin život, o kojem nitko od nas nije ništa znao jer ga je morala skrivati. Imala je pravo, to nije bio život. Kakva je to priča koja ne zaslužuje biti ispričana? Njezina. Moja.

- Sada se vjerojatno pitaš čemu sve to? - nastavila je.

Ne, nisam se pitala, već sam imala odgovore.

- Zato što si uvjeren da je to „zauvijek“, Elizabeta - nastavila je. - No, zapravo nije nikad. Zato jer se zavaravaš da će se to uskoro dogoditi, sve dok ne postane prekasno. Jer ako nije danas, bit će sutra, a zapravo je samo jučer koje se ponavlja. I tako smo došli do točke u kojoj on svom braku želi dati drugu šansu. No meni nije dao nijednu.

Milena je razočarano odmahnula glavom.

- Govorio je da će ostaviti svoju ženu, prije ili kasnije, no ostavio je mene. Imao je i kćer, koja je morala odrasti prije nego li se razvede. U međuvremenu je djevojčica odrasla, ja sam ostarjela, a on je još uvijek oženjen - ogorčeno je zaključila.

U međuvremenu je prestalo kišiti. Ona je prestala plakati, ali samo zato jer više nije imala suza. Pa ipak, to je bilo dovoljno da prestane pričati i povjeravati se. I dok se nebo razbistravalo i na njemu se počele pojavljivati zvijezde, Milena se ponovno zatvorila u sebe i svoje srce opet okovala neprobojnom ogradom.

- Oprosti, Elizabeta, nisam te smjela opterećivati svojim problemima - zaključila je i možda se pokajala što je previše rekla. - Ne znam ni sama što mi je došlo…

Stavila sam ruku na njezinu.

- Ne moraš se opravdavati, štoviše, dobro si učinila što si mi se povjerila. Voljela bih kad bih mogla nešto učiniti za tebe, pomoći ti… - rekla sam. I to baš ja, koja samoj sebi nisam znala pomoći.

- Voljela bih naći prave riječi, ali ne znam što bih rekla.

Jer i ja sam imala razloga da šutim.

- Već si puno učinila za mene, Elizabeta, saslušala si me, a to mi je najviše trebalo.

Na trenutak sam pomislila da bih se i ja njoj trebala povjeriti, ali taj trenutak prošao je bez da sam ga uspjela iskoristiti. Kao i mnogi drugi trenuci u mom životu koje nisam uspjela iskoristiti. Milena je iskoristila tu situaciju kako bi se oprostila sa mnom.

- Hajde, sada bi trebala ići i uživati u proslavi, nakon što sam ti uništila dan - rekla mi je.

Međutim, svoj život već sam si neko vrijeme uništavala sama. Uz Vlahinu pomoć.

Srdačno smo se pozdravile. Nije mogla znati, ali nikad prije kao u tom trenutku u kojem smo se opraštale, nismo bile bliskije. Ona je bila žena pomirena sa svojom sudbinom, ja sam bila očajna: obje smo bile žrtve iste frustracije. Da, jer sam i ja bila u vezi s oženjenim muškarcem. Vlaho je bio moj mentor pri pisanju diplomskog rada. Bio je cijenjeni docent i neodoljiv muškarac i prije nego što je bacio oko na mene poštovao je naš službeni odnos. Dok sam bila njegova studentica imali smo profesionalan odnos, tek mi se nakon obrane diplomskog pokušao približiti.

- Gospođice, dođite k meni u moj ured jedan od idućih dana, volio bih vam dati nekoliko savjeta za dalje - pozvao me nakon promocije.

I ja sam se pojavila u njegovom uredu već nakon dva dana. Tako je sve počelo između Vlahe i mene i još uvijek nije bilo gotovo. Ali je li to moglo trajati? Naravno, znala sam da je oženjen kad sam otišla na taj prvi sastanak. Ali tko je bolje od mene, koja sam kao temu diplomskog rada obradila upravo razloge razvoda braka, mogao znati kako i zašto dolazi do bračnog kraha. Zapravo, o razvodu je pričao Vlaho. No ne odmah, jer je najprije morao pričekati da njegova dva maloljetna sina odrastu.

Njegov je brak to bio još samo na papiru. Vlaho se nije želio razvesti zbog djece. Žena nije htjela ni čuti za razvod jer joj je godilo biti u braku s tako uspješnim čovjekom. Marija je bila proračunata i osvetoljubiva žena koja je uvijek dobro znala što hoće i bila u stanju zagorčati život onome tko bi joj stao na žulj. Tako mi ju je opisao Vlaho. Kako li se samo mogao zaljubiti u takvu vješticu? Zapravo, više je nije volio, volio je mene. No i dalje je bio u braku s njom.

Vlaho i ja smo već nekoliko godina bili zajedno. Tri neproslavljena Božića, tri preskočena Valentinova. Susreti odgođeni u posljednji trenutak jer je iskrsnula neka obiteljska obveza, kojih je bilo bezbroj, a zaboravila sam koliko sam samo vikenda provela sama, osamljena zbog muškarca koji je bio u društvu druge žene. Banalnost svakodnevice potpirivala je našu izvanserijsku ljubav. Možda je zbog toga svaki naš susret bio tako poseban.

Ipak, suočivši se s Mileninim iskustvom, činilo mi se da naša veza i nije bila tako posebna, tek predvidljiva i sama po sebi razumljiva, kao i sve druge preljubničke veze. Baš kao što su i Vlahini izgovori bili istovjetni onima svih drugih nevjernih muževa, i kao što je Milenin poraz bio isti onaj na koji su bile osuđene sve žene zaljubljene u zauzete muškarce.

Ali ne i ja. Moja situacija s Vlahom bila je drukčija. On nikad ne bi pružio drugu šansu braku koji nije zaslužio ni prvu. Vjenčali su se samo zato jer je Marija ostala trudna. Bilo je to pitanje osjećaja dužnosti, a ne slobodnog izbora. No sada kad je mogao birati, Vlaho će izabrati mene. Ali kada? Ah, da, kad djeca odrastu. I kad ja budem imala nekoliko godina više. Uostalom, u životu i ljubavi se može uživati u svakom trenutku. Treba samo biti strpljiv i izdržati.

Ali meni je već bilo teško ne moći vidjeti Vlahu kad to poželim. Čak i u ovom trenutku bila sam tako uznemirena da sam ga poželjela nazvati, no bilo je vrijeme večere, jedno od onih obiteljskih okupljanja iz kojih sam ja, naravno, bila isključena. Kako bi pred ženom opravdao taj moj poziv? I dok je on sjedio za stolom sa svojom obitelji, ja sam se pridružila mojoj u restoranu. Dok se Vlaho koprcao u braku koji nije imao smisla, ja sam otišla na proslavu jednog pravog. No iznenađenjima za taj dan kao da nije bilo kraja. Nakon što smo nazdravili slavljeničkom paru, Dubravko je ustao.

- Moram objaviti jednu stvar, zapravo dvije. Odlučio sam se povući u mirovinu - započeo je.

Čuli su se zvuci negodovanja koji su ga spriječili da nastavi. Bože dragi, Milena je zaista imala pravo, ovo je bio dan rastanaka. Pogledala sam tatu, koji nije izgledao nimalo iznenađen: očigledno je već bio upoznat s namjerom svog partnera i imao je vremena da se privikne na tu novost, iako mu sigurno nije bilo drago. Dubravko je podigao ruku kako bi utišao žamor i nastavio govoriti.

- Mislim da sam dovoljno vremena proveo u sudnicama - objasnio je. - Sada želim nadoknaditi svojoj obitelji sve ono što joj je bilo uskraćeno, a to je na prvom mjestu zajednički provedeno vrijeme. Želim uživati u životu sa svojom suprugom, svojom kćeri i svojim unučićem. Lidija i ja namjeravamo se preseliti blizu Martine.

Ona je bila njihova jedinica, koja se udala prije nekoliko godina za jednog liječnika i odselila u drugi grad, a nedavno je i postala mama. Lidija je sjedila pokraj muža i smješkala se sva ozarena. Ona je bila najodanija od svih supruga, najstrpljivija i najblaža: zaslužila je da se muž konačno više posveti njoj i obitelji. Dosta je bilo poslovnih obveza, prekovremenih sati, Milene…

Tek u tom trenutku su se događaji od tog dana složili u jasniju sliku, poput komadića mozaika, i više nisam mogla negirati ono što je bilo očito: muškarac o kojem mi je pričala Milena bio je oženjen - i Dubravko je imao ženu. Milenin je muškarac imao kćer - i Dubravko je imao Martinu, koja je po godinama odgovarala djevojčici koja je u međuvremenu odrasla. Milenin se muškarac nekamo selio, i Dubravko je također odlazio. Ona se slomila upravo kad joj je poklonio cvijeće za rastanak.

Milena i Dubravko: uvijek skupa, možda ne samo zbog posla, već i zbog ljubavi. Obična podudarnost? Od svoje sam majke naučila da nikad ne vjerujem u slučajnosti. A moj me otac odvjetnik naučio da poput kakvog detektiva povezujem činjenice. A bilo je dovoljno razloga za sumnju.

Što se tiče tate, je li on znao pravu istinu? Ako je Dubravko zaista bio u vezi s Milenom, je li mu pričao o tome, povjerio mu se? Ne, moj je otac bio prevelik poštenjak da bi iznevjerio povjerenje koje je Lidija imala u njega. A Dubravko je bio previše oprezan da otkrije takvu tajnu i previše svjestan koliko su naše dvije obitelji povezane.

Sve u svemu, bilo je veliko olakšanje što su se on i Lidija namjeravali odseliti jer ne bih više mogla raditi s njim, znajući pravu istinu. No pravi sam dokaz dobila malo kasnije, na kraju večeri u garderobi restorana. Dodala sam jaknu Dubravku i iz njezina džepa ispao je svežanj ključeva. Sagnula sam sa da ih podignem i pružila mu ih.

- Ključevi ureda - požurio se objasniti, ali upravo se za one koji se izjašnjavaju nevinima bez da ih itko optuži na kraju ispostavi da su krivi. Ne, to nisu bili ključevi ureda, bio je to svežanj identičan onome koji je Milena ostavila na stolu: upravo ga je veliki starinski ključ od kovanog željeza činio prepoznatljivim.

Zaključak je bio neizbježan: Dubravko je bio u dugoj vezi s Milenom. Jadna Lidija, nije zaslužila da bude prevarena, kao što je nama „drugima“ uvijek zgodno razmišljati i kao što je „dotičnim“ muževima stalo da vjerujemo. Žene koje se zaljubljuju u oženjene muškarce nikad same sebe ne doživljavaju kao razaračice obitelji, već samo njega kao žrtvu braka u krizi. Uvijek imaju impuls da ga moraju spasiti od lošeg braka, ali na kraju same sebe osuđuju na život u beskonačnom iščekivanju da se on razvede.

Brak Dubravka i Lidije nikad nije bio u krizi. Ona je uvijek vjerovala u njihovu ljubav i njihov odnos. On je, pak, jednostavno zavaravao Milenu. Lidija nikad nije prijetila i uvjetovala svome mužu. Dubravko je davao obećanja u prazno.

A kakav je bio odnos Marije i Vlahe? Je li njihov brak bio tek predstava za javnost ili je zaista bio u krizi? Tko je to mogao reći? Vlaho sasvim sigurno nije, jer je lagao svojoj ženi, a možda i meni. Ja također nisam, jer sam lagala samoj sebi. Kako je naša ljubav mogla biti prava, kad je bila utemeljena na lažima?

Jedino što je definitivno bilo sigurno jest da nije potrebno mnogo vremena da se izađe iz lošeg braka, on sasvim sigurno ne traje godinama, a partner ne sjedi na dva stolca. Postoje brakovi kojima dođe kraj kad je muž toliko iskren da prizna ženi da se zaljubio u drugu. Postoje brakovi, poput onog Lidije i Dubravka, koji traju jer je muž takav lažljivac da obje zavarava. Vjerojatno je ista stvar i s brakom Vlahe i Marije. To je kraj priče, Elizabeta, promrmljala sam sebi u bradu. Ako je život, kako kažu, poput jurećeg vlaka, onda ja u taj vlak zapravo nikad nisam ni uskočila. Ostala sam sjediti na klupici čekajući da se Vlaho odluči, a za to sam vrijeme propuštala sve vlakove koji su prolazili pokraj mene. Sve one slobodne muškarce u koje sam se mogla zaljubiti da nisam voljela onog pogrešnog.

Propuštala sam i život koji sam mogla živjeti da ga nisam protratila u beskorisnom čekanju. Eto zašto sam, ako je Vlaho već bio dovoljno bezobziran da kaže da će se razvesti, ali ne zna kada, morala skupiti hrabrost i reći da je svega dosta. I to sada, ne sutra. Već ove iste večeri, kad me Vlaho bude nazvao prije odlaska u krevet, zaključan u kupaonici, gdje ga Marija ne može čuti. Nisam više smjela gubiti vrijeme.