ISTINITA PRIČA: 'Privlačilo me zabranjeno voće! Godinama smo vodili strastvenu vezu i skrivali je od obitelji!'

- Da - odgovorila sam ne gledajući ga, pogleda prikovanog za dva velika kovčega i ruksak naslonjen na zid.

Nisam željela gledati oko sebe. Petar mi je rekao da će se pobrinuti da spremi namještaj u jednu garažu, u slučaju da mi jednom zatreba. Jedan kauč, stolac za ljuljanje, mala polica za knjige, dvije fotelje, jedan okrugli stol, četiri stolca i komoda. To je sav popis mog inventara. Ormar i velika zidna polica za knjige već su bili tamo kad smo unajmili stan. Kuhinja i kupaonica također su bili namješteni. Petru se naročito sviđalo što je kuhinja bila opremljena supermodernom pećnicom i štednjakom jer je uživao u vrsnim jelima koje sam mu pripremala. Ne vodeći računa o tome koliko se tih jela ohladilo dok sam ga čekala, često uzalud.

- Jesi li sto posto sigurna u svoju odluku, Lana? - upitao me ponovno. - Ne čini mi se najbolje rješenja da ideš u London živjeti u neku obitelj i čuvati im djecu.

- Ne vidim ništa čudno u tome. To radi puno cura, a ja ionako odavno već želim ići u London usavršiti jezik i nadam se da ću tamo ostati što dulje.

Govorili smo u prazno, okolišajući oko onoga što nas je zaista mučilo. Znajući da je ionako kraj, to mi se činilo nepotrebnim.

- Dobro znaš da kad bi samo htjela... - započeo je on.

Prekinula sam ga pokretom ruke i zakoračila prema prozoru. Dobro sam znala za Petrovu velikodušnost, ali nikad je nisam iskorištavala i sad zaista nije bio trenutak da počnem s tim. Baš sad kad se rastajemo, i to zauvijek. Još bi ranije bilo normalno prihvatiti nešto od njega, ali sad bi bilo potpuno besmisleno. Štoviše, nerazumno. Nikakvi dugovi, nikakvi repovi. Samo otići daleko, što dalje! Trebalo je porušiti sve mostove, zauvijek. Spužvom obrisati prošlost i ne osvrtati se više ni mišlju, ni srcem. Ne ostaviti mjesta za predbacivanje, žaljenje ili kajanje.

Koliko nepotrebnih misli! Kako se mogu pokajati zbog odluke koju je donijela druga osoba? Možda bi prije ili kasnije došlo do toga, ali Petar je to zaista dobro izveo: natjerao je mene da kažem dosta, iako je on zapravo taj koji je odlučio "za dobro svih".

Pogledala sam kroz prozor, imala sam osjećaj da se gušim, kao da mi ponestaje zraka.

- Bit će bolje da spustimo rolete i polako krenemo - rekla sam tiho. Nije to iziskivalo puno vremena, radilo se samo o dvije sobe, kuhinji i kupaonici. Petar je krenuo za mnom, djelovao je zbunjeno, neodlučno, prvi put nesiguran u sebe.

- Više bih volio da si našla neko bolje rješenje, ali sve si sama odlučila - rekao je napukla glasa.

Uhvatila sam tračak, možda neželjeni, prekoravanja u njegovu glasu i nisam bila iznenađena. Prvi put u tri godine radila sam po svome, nisam se savjetovala s njim. Štoviše, išla sam protiv njegovih želja. Sve je to bilo zbunjujuće za njega. Na kraju krajeva, razmazila sam ga, navikla da ću mu uvijek udovoljavati. Ne zbog svoje podložnosti ili slabosti, već zato što su se tijekom tri godine naše veze Petrove i moje želje i planovi uvijek poklapali. Ljubav, radost, tugu i brige dijelili smo skupa kao jedno, kao da se ne radi o dvije osobe. Sad, u svjetlu činjenica, sve to moglo bi se činiti u najmanju ruku čudno, ali nipošto nisam htjela zanijekati ili umanjiti išta od prošlosti. Voljeli smo se potpuno i bili smo jako sretni, iako je bilo nemoguće zaboraviti postojanje drugih, svih drugih.

Možda zato što je naša ljubav bila apsolutna, sve se nekako činilo dobro i u redu. Čak i duga čekanja, propali ili odgođeni susreti nisu mi teško padali. To je bila cijena koju sam unaprijed znala da moram platiti i nisam se zbog toga prepuštala samosažalijevanju. Imala sam svoj život koji se odvijao između mog posla i prijatelja, a kad smo napokon bili zajedno, nisu postojale sjene, nerazumijevanje ni problemi.

Mogli smo uvijek sve reći jedno drugome, bilo je to obećanje koje smo si dali na početku. Ali posljednjih mjeseci Petar ga se više nije pridržavao. U razgovorima je bio odsutan i štur, njegovo ponašanje zbunjujuće. Voljela bih da je mogao govoriti otvoreno sa mnom do samoga kraja. To je bio dio dogovora: ne lagati, ne glumiti, ne varati, iskrenost prije svega, čak i po cijenu da povrijediš. Ali na kraju je Petru ponestalo hrabrosti da preuzme inicijativu, natjeravši me da sama to učinim.

Naravno, nije bilo lako reći mi da je sve bilo pogrešno jer sam se ja cijelim svojim bićem unijela u tu vezu smatrajući je zaista važnom, do te mjere da se odreknem nečeg sigurnijeg i ispravnijeg.

Bila sam osuđena izgubiti tu bitku. Previše je bilo argumenata u korist "druge strane", a izgleda da muškarci gotovo nikad nisu sposobni stati protiv svih i preuzeti odgovornost dvaput. Istina, ponekad se dogodi da "druga žena" trijumfira, ako se tako može reći, ali to nije bio moj slučaj, iako to zapravo nikad nisam ni tražila, nikad nisam radila pritiske, nikad nešto pokušavala silom.

Sve je trebalo ići spontano i uz najmanju moguću štetu za sve. Ali to se nije dogodilo. Ipak nisam očekivala da će sve tako brzo završiti.

Odjednom sam osjetila Petrovu ruku na svom ramenu i prenula se iz svojih razmišljanja.

- Shvaćaš, nisam imao izbora, Lana? - rekao mi je onim svojim glasom iz najboljih trenutaka nježnosti i prepuštanja. - U jednu stvar moraš biti sigurna: uvijek ću žaliti za ove naše tri godine. Bilo nam je lijepo. Nikad, nikad nemoj misliti drukčije. Da smo sada nastavili, prošlost bi bila ukaljana, ne bismo bili isti. Već se mijenjalo, zar ne?

- Ti si se promijenio - odvratila sam, pokajavši se odmah zbog tih riječi. Bez predbacivanja, bila sam si obećala. Ali sad me ta njegova ruka na ramenu vratila natrag u jedno daleko poslijepodne potkraj ljeta.

Svi smo bili u seoskoj kući Petra i Dijane, punoj gostiju i dječje graje. Vani su se navukli crni oblaci, digao se vjetar i spremalo se nevrijeme. Petar je stajao naslonjen na zid kraj kamina. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli i cijelo tijelo mi je zadrhtalo.

- Lupaju prozori na katu - rekla je Dijana ustavši. - Sigurno su negdje ostali otvoreni, ući će voda.

- Ne trebaš ustajati, ja ću - rekao je Petar.

Dijana mu je zahvalila i ponovno sjela. Ne znam što me nagnalo da se odjednom dignem i kažem "Pomoći ću ti" i odem za njim? Koliko dugo je sve bilo u zraku među nama? Popeli smo se u tišini stepenicama, a zatim sam ušla u dječju sobu.

- Ovdje je otvoreno - doviknula sam Petru koji je bio u drugoj sobi i otišla do prozora.

Trenutak kasnije čula sam Petrove korake iza sebe, a zatim tu njegovu ruku oko svojih ramena i dodir njegovih toplih usana na vratu. Tu ruku koja me okreće prema sebi i steže dok prozori lupaju, a kiša pada po nama.

- Znala si da će se dogoditi, moralo se dogoditi - šaptao je Petar.

Iz prizemlja su dopirali glasovi, muzika, smijeh, a nas dvoje smo stajali čvrsto zagrljeni, kao suučesnici u zločinu, dok mi je jedna misao prolazila glavom: "Što bi rekla teta Ljubica da nas zatekne?" Ja, najdraža nećakinja, koju su uvijek dočekivali s puno ljubavi, koja je prisutna na svim rođendanima, zabavama, kojoj su vrata njihova doma uvijek bila širom otvorena. Tako mlada, fina i dobro odgojena cura u naručju njenog zeta Petra, Dijanina muža. Ta bujica misli proletjela mi je kroz glavu poput jurećeg vlaka.

"Znala si da će se dogoditi", rekao je Petar tada.

Da, znala sam, zar ga nisam upravo zato slijedila na kat. Nakon toga više se nije bilo moguće zaustaviti.

Dijana nije loša supruga, mislila sam, ali ne usrećuje Petra. Previše je naporna, previše pasivna... A teta Ljubica je nametljiva, sitničava i zahtjevna. Ja ću biti posve drukčija s njim, mi smo stvoreni jedno za drugo. Misli koje ipak nisu mogle opravdati to što se događalo.

Koliko je vremena prošlo od tada do one večeri kad mi je Petar dao ključeve stana? Mjesec dana, ne više. Razgovarala sam sa svojim roditeljima i objasnila im da želim imati kutak samo za sebe, ne spominjući, naravno, Petra i našu vezu. Oni su bili slobodoumni ljudi, bez predrasuda, ali ja sam ipak bila Danijelina rođakinja i nipošto ne bi odobrili tu vezu.

- Želim živjeti sama. Vrijeme je da se osamostalim, a vi ćete imati više prostora za sebe i slobode da nekoga ugostite - rekla sam. - Nadam se da nemate ništa protiv. Naći ću mali stančić, nešto jeftino u blizini knjižnice u kojoj radim.

- Potpuno te razumijem - rekla mi je majka. - Ali jesi li sigurna da ćeš to financijski moći podnijeti? Mislim, hoćeš li imati dovoljno novca za stanarinu, režije i sve ostalo?

- Da, ne brini se. Već imam nešto u vidu, stanarina je jako niska - slagala sam.

Zapravo stanarinu nisam plaćala ja. Petar se brinuo za to i on si je to mogao bez problema priuštiti.

Petar je taj dan došao po mene pred knjižnicu. Sjela sam u auto kraj njega još ne vjerujući da se sve to događa. Štoviše, to je bilo ono u što sam samu sebe uvjeravala kao prava licemjerka, a zapravo sam oduvijek znala da će biti tako. Petar mi je stavio u ruku snop ključeva.

- Evo, sređeno - rekao je veselo - sad imamo stan samo za nas.

Nije bilo ni vremena ni volje za kajanje, za grižnju savjesti. Otad nije postojalo ništa drugo osim naše ljubavi, te ljubavi otkrivene mnogo godina prije, kad sam s nepunih osamnaest godina upoznala Petra kao Dijaninog zaručnika. Bila je to ljubav hranjena suzama u tišini, grižnjom savjesti, ljubomorom i iščekivanjem. Nisam se ni mogla ni željela boriti protiv toga, jednostavno sam čekala da me Petar primijeti.

Brak s Dijanom bio je greška, iako je moja rodica bila dobra djevojka. Ali nije bila za Petra. Nisu imali ni jednu zajedničku točku i pitala sam se zašto on to nije shvatio već prije braka.

Kako je tada bilo lako doći do tih zaključaka, koristiti ih kao alibi, i kako su mi sad bile smiješne sve te misli. Zar nisu upravo Dijana i taj brak koji sam smatrala pogrešnim na kraju odnijeli pobjedu? Osjećala sam toplinu Petrove ruke na svom ramenu i stara magija me ponovno preplavila, gurnuvši me u vrtlog uspomena, sjećanja na sretne trenutke koje smo zajedno proživjeli.

Nadala sam se da će i toga ljeta po običaju pronaći načina da dođe k meni ma gdje bila na odmoru. Petar je bio uvijek vrlo snalažljiv i zajedno smo svako ljeto uspijevali ukrasti barem tjedan dana samo za nas otkrivajući fantastične kutke, male pješčane plaže oplakivane azurno plavim morem, zabačena mjesta daleko od znatiželjnih pogleda. Gdje smo se osjećali kao da smo sami na svijetu, daleko od stalne borbe sa satom i pozdrava punih gorčine na vratima kad se vraćao svojoj obitelji. Tijekom tih ljetnih bjegova osjećali smo se nesputani, zaljubljeni i sretni.

Do ljeta je bilo još nekoliko mjeseci, ali planovi su mu ovaj put bili drugačiji. Da me nije prisilio da kažem dosta, nastavila bih se boriti, spremna preuzeti svoj dio odgovornosti, dopustila bih da me grde i vrijeđaju, suočila se i s najgorim ako treba.

Zapravo je to najgore već došlo jednog popodneva u obliku tete Ljubice. Nikakve scene, nikakve drame, ni u jednom trenutku nisam ni pomislila da lažem ili da se opravdavam i ispričavam, a teta mi zapravo nije uputila ni jednu grubu riječ.

- Ne možeš tako nastaviti - rekla mi je tužno, ali bez predbacivanja. - Ne želim da ovo dođe do Dijane. Nisam tu da te podsjećam koliko smo te svi voljeli i koliko smo ti bezgranično vjerovali. Ne želim ti suditi, Lana, na kraju krajeva nisi ti jedina odgovorna za to što se dogodilo, ali sad moraš shvatiti da ne možeš nastaviti s tim. Znam da Dijana možda nije idealna žena za Petra, ali imaju dvoje djece i ipak je to bio brak iz ljubavi.

Teta Ljubica je stajala na nogama u predsoblju stežući grčevito ručku svoje torbice, skoro u obrambenom stavu, ali istodobno bez mržnje.

- Zar ne misliš da bi to trebala biti Petrova odluka? - odvratila sam, iako sam već osjećala nemir, neki neodređen strah, predosjećaj nečeg čega sam se oduvijek bojala.

- A ti ne misliš da se Petar htio rastati, da bi to dosad već napravio? - odvratila je spremno teta Ljubica. - Danas se mnogi mladi parovi rastaju s krajnjom lakoćom, ali koliko znam, Petar nikad nije ni spomenuo tu mogućnost. Vi imate tajnu vezu, a on nije pokazao želju da napusti svoju obitelj, barem se meni tako čini.

Počela je s udarcima, pomislila sam. Zar je možeš kriviti, vratiti joj istom mjerom? Nikad nisam htjela razmišljati o tome, nisam htjela raditi pritisak na njega da se rastane, misleći da će on to prije ili kasnije sigurno napraviti.

- Mi se volimo - branila sam se slabašno. - Koliko god smo se osjećali krivima, dosad ništa nije poljuljalo našu ljubav. Ne sumnjaj u to.

- Već sam razgovarala s Petrom - odgovorila je, nemalo me iznenadivši.

Još jedan udarac, pomislila sam. Ali tad, u tom trenutku, prvi put sam počela sumnjati u Petra, u njegovu odanost. Nismo li obećali jedno drugom na početku veze apsolutnu obostranu iskrenost u suočavanju s bilo kojim problemom?

- On ti je predložio da me posjetiš? - upitala sam tetu.

- Naravno da ne, ali nekako sam sigurna da bi ti bio zahvalan da mu pomogneš i olakšaš zadaću.

- Zašto misliš da on to želi?

Gubila sam tlo pod nogama, ali ipak sam se još uvijek očajnički pokušavala boriti.

- Ja ne mislim ništa - odgovorila je teta umorno. - Događaju se stvari koje ni izdaleka nisam mogla zamisliti. Ipak je na kraju Petar oženjen čovjek, Lana, a Dijana je tvoja rođakinja.

- Znali smo to.

Koje li nepotrebne ironije u tom odgovoru. Odjednom sam se osjetila poraženo, potučeno do nogu. Nakon tog razgovora bilo je prebolno nastaviti dalje s Petrom, iako sam se na trenutke još uvijek nadala da će se stvari promijeniti. Među nas se uvuklo nepovjerenje i više nije bilo isto. Nema smisla patiti utroje, rekla sam si na kraju. Ako Petar voli mene, zašto je i dalje u braku s Dijanom? Možda je zaista trenutak da poduzme taj odlučujući korak i nađe hrabrosti da ostavi sve iza sebe.

Ali to se nije dogodilo. Petru je savršeno odgovaralo dok je naša ljubav bila tajna. Nije to bilo samo zbog djece, već i zbog Dijane, čak i zbog tete Ljubice i svih ostalih. Ako već nekog mora žrtvovati, taj netko bila sam ja.

- Zaista te ne mogu zamisliti samu u Londonu - rekao je Petar.

Možda će i njemu nedostajati naši bjegovi na more. Koliko sam voljela te zajedničke bjegove, nas dvoje sami... Ali nisam se smjela prepustiti nostalgiji, nisam se smjela osvrtati za onim što je bilo.

- Idemo - rekla sam odlučno, oslobodivši se njegove ruke.

Uzela sam ruksak i zaputila se prema vratima.

- Čini se da je za tebe sve jako lako - rekao je Petar s gorčinom u glasu.

U tom trenutku tako sam ga intenzivno mrzila, do te mjere da je to izbrisalo svu sjetu i nostalgiju koja se nataložila posljednjih sati. On je bio taj koji je želio ovo što se događalo, a sad se zbog toga žali, čak mi predbacuje.

- Idemo - ponovila sam otvorivši vrata.

On je uzeo kovčege.

- Gdje da te odvedem? - upitao me.

- Zapravo sam mislila pozvati taksi.

- Zar ti je toliko teško ostati još malo sa mnom? Misliš da bih te mogao ostaviti tu na ulici sa svom tom prtljagom? Hajde, uđi u auto.

Sjela sam na svoje sjedalo i nisam mogla odoljeti da ne pogledam Petrovu ruku koja je stezala ključeve onoga što je nekoć bilo "naš" stan. To me nagnalo da se sjetim jednog drugog puta, ali u suprotnom smjeru, kad me prvi put doveo u taj stan.

Ne smiješ plakati, naredila sam si. Barem ne sad!

- Možeš me ostaviti pred kućom mojih roditelja - rekla sam mu. - U London putujem za tri dana.

Još tri dana sjećanja, a možda i nadanja. Nadanja koja se više nisu ticala Petra, već moje budućnosti, svega novoga što me čekalo. Novi početak... S Petrom ili bez njega, život se nastavljao. Petar je spremio ključeve u džep i uputio mi pogled pun nježnosti, a možda i žaljenja.

- Lana, znala si da će se to dogoditi, moralo se dogoditi - rekao je.

Iste riječi koje je izrekao kad je počela naša veza. Ponovno sam utonula u sjećanja: kuća na selu, lupa prozora u dječjoj sobi, nevrijeme, Petrove ruke koje me grle. A sad iste te riječi kao onda.

Ne, ne ovako! Nimalo nije pomagalo to što sam si govorila da sad postupamo ispravno, da se sve prije ili kasnije plaća i slične isprazne fraze. Izgubila sam ga. Uskoro ćemo se pred jednim vratima zauvijek oprostiti. On će se vratiti svojoj obitelji, ponovno će zauzeti svoje mjesto koje zapravo nikad nije ni napustio, a ja ću ostati tamo sa svojim kovčezima i neizvjesnom budućnosti. I jednom prošlosti koju je trebalo što prije ostaviti iza sebe i zaboraviti.

Petre, ne ostavljaj me sad, pomislila sam očajnički. Činilo mi se da to vičem, ali zapravo nisam ispustila ni glasa. Išla sam za tatom koji je nosio moje kovčege i nisam se osvrnula kad me još jednom zazvao. Nisam se osvrnula ni kad sam čula zvuk njegova automobila kako se udaljava. Sad sam čak mogla i plakati, ali činilo mi se da nemam više ni volje ni snage. Moja veza s Petrom je završila, veza koja nikad nije ni trebala započeti. S njim ili bez njega, život je išao dalje i morala sam nastaviti sama s nadom da ću prije ili kasnije opet moći voljeti.