ISTINITA PRIČA: 'Djelila nam je savjete, a i sama je imala nevjernog muža! Uhvatile smo je u laži!'

Ovaj ured, koji dijelim s još tri kolegice, kao da je iz dana u dan sve manji, a police s registratorima sve veće. Guši me zrak pun raznovrsnih dezodoransa, a naročito me guše namrgođena lica i proračunati, pa čak i podmukli pogledi kolegica, dojučerašnjih prijateljica. Situacija je takva da ozbiljno razmišljam o davanju otkaza i pokretanju vlastitog posla. Ipak, ne smijem to učiniti jer imam odgovornost prema obitelji, a sudbina nove privatne firme bila bi vrlo neizvjesna. Pokušat ću ovu nesnošljivost riješiti na drugi način.

Nekoliko godina nas četiri sjedimo u istom uredu, lijepo surađujemo, razvijamo kolegijalne odnose, postajemo najbolje prijateljice. Sve četiri imamo muževe i djecu, što je neiscrpna tema prijateljskih ćaskanja.

Poduzeće je u posljednje tri godine dvaput otpuštalo višak radnika pa mi koji smo ostali imamo sve više obveza, a sve manje vremena za prijateljska druženja. Tako smo se Danijela, Maja, Evica i ja stale družiti vikendom. Najmanje jedanput mjesečno, nedjeljom poslijepodne, nalazile smo se u gradu na kavi. Našim muževima i ostalim kolegama s posla nije bilo jasno kako si već nismo dosadile. A mi smo uvijek imale o čemu pričati i nikad nismo uspijevale završiti započete teme.

Naša mišljenja o mnogočemu vrlo su slična, često identična. Povjeravale smo se međusobno, vjerovale si i nije bilo potrebe govoriti "nemojte to dalje pričati". Tješile smo se uzajamno kod bračnih razmirica i kad su nam djeca pravila probleme. Smatrala sam da nemamo tajni.

U napetoj atmosferi kakva je odnedavno zavladala firmom, pojavio se na vratima kolega Branko iz komercijale:

- Bok, cure, kako ste danas? - obratio nam se veselo kao i uvijek dosad. Razlika je bila u tome što smo mi bile nikakve i nijedna nije reagirala.

- Pa šta je vama? Je li netko umro? Ne mogu vjerovati, ovakav tajac kod vas! Buljite u ta računala... Eej, pa je li vam pao sustav?

- Znaš ti dobro šta je nama, odnosno meni, što se praviš lud? - zarežala je Danijela.

Bila je poznata po svađalačkom i donekle agresivnom tonu, ali je na kraju uvijek sve okretala na šalu. Ovaj put nije.

- E, Silvija, ti si uvijek bila normalna, reci mi, molim te, što se dogodilo, idemo li u stečaj? - obratio mi se jadan Branko nakon Danijelina napada.

- Ma ne. Imamo nekih drugih problema, vidimo se kasnije, pusti nas sada - odgovorila sam ni sama ne znajući kako sam uspjela ostati tako smirena.

Ovaj put sam Danijelin ispad doživjela ozbiljno. Njezine ranije grube nastupe, koji su ljutili kolege iz poduzeća, mi cure iz ureda smatrale smo dobronamjernima. Kako je ona samo iskrena i ima petlje reći što misli, a mi, tko nam je kriv što uvijek želimo biti fine!?!

- Ovaj moj je tako nemaran da ne znam što ću s njim! Toliko puta sam ga molila da vrati stolac za stol nakon što ustane, ali ne, uvijek isto - rekla sam jedno jutro dok smo pile kavu.

- A moj uvijek napravi poplavu u kupaonici, a tušira se svaki dan! Pa zar ne može usmjeriti taj prokleti tuš? - dodala je Maja.

- Da se barem moj tušira svaki dan, nego smrdi kao tvor! - dodala je Evica. - A što su mi tek djeca jutros napravila!!

- Eeee, cure moje, tko vam je kriv? Od prvog dana ih treba dresirati, kao kućne ljubimce. Kao da bi moj Domagoj bio bolji da ga nisam odmah pritegnula... - gugutala je Danijela, čiji je suprug bio vrlo uredan i discipliniran.

- Pa kako, što si poduzela? - prekinula ju je znatiželjna Maja.

- Svašta pitaš! Treba biti tako i tako! Ako se ti toga ne držiš, nema ručka, nema čiste košulje, stan će biti prljav, a seks neću ni spominjati!

Rečeno njezinim riječima i na njezin način, zvučalo je tako jednostavno. Koje smo mi glupače pa nam je promakla takva taktika?

- Ma kad ja njemu kažem nešto slično, on se naljuti i ne razgovara sa mnom dva dana, a meni je to bed, ne želim živjeti u takvoj atmosferi - Maja je pokušavala izvući neki savjet, a Evica i ja, koje smo duže u braku, očekivale smo rasplet.

- Ja mislim ovako: udaš se za pedantnog tipa ili za neurednog. To ti je sudbina, božja volja ili vlastita sposobnost. Ništa se tu ne može promijeniti. Pa sjećaš se, Danijela, koliko ste puta vi bili kod nas, a mi kod vas i uvijek je tvoj Domagoj pokupio čaše, pospremio predmete koje su djeca u igri pomaknula, vratio stolce pod stol bez obzira tko je na njima sjedio, a moj suprug to nikad nije učinio! Imaš sreću što je Domagoj takav - iznijela sam svoje mišljenje nakon što Danijela ništa nije odgovorila Maji.

- Imaš pravo, Silvija. Pa ti najbolje znaš i mene i Domagoja. Ne bih ja njega uspjela promijeniti nikakvim ultimatumima. On je takav - pomirljivo je priznala Danijela.

- Ha, čujte, možda zvuči glupo, ali od naših muževa jedino Domagoj ima fakultet... - pokušala je polemizirati Maja.

- Ma nemoj, na kojem se to faksu uči ponašanje u kući?!?

- Ne uči se, ali ljudi kroz obrazovanje stječu i opću kulturu, šire im se vidici.

- Hoćeš reći da smo mi sa srednjom školom bez opće kulture, primitivne i neuredne, a samo Silvija i moj Domagoj su neka viša klasa zato što imaju fakultet? - izrekla je to šaljivo, s osmijehom i nitko nije zamjerio Danijeli. Sve smo se slatko nasmijale.

Takvih je situacija bilo mnogo. Razgovarale smo o svemu, a Danijela je prešutno bila kao neka mentorica ili bračna savjetnica. Sve tri smo barem pet-šest puta rekle pred svima kako bi bilo lijepo da su naši muževi kao Danijelin Domagoj. Najčešće je Maja otvarala teme kroz koje bi Danijela došla do izražaja sa svojim savjetima.

- Suprug me posljednjih desetak dana uopće ne primjećuje. Pitala sam ga ima li problema na poslu, a on, umjesto da cijeni to što se brinem, pošizio je i zalupio vratima. U subotu ujutro sam se dotjerala kao da idem u grad i počela čistiti kuću, očekujući da moj dragi reagira, barem u smislu kako nisam normalna. Ali, ništa. Pogledao me i odmjerio bez riječi. Kako se postaviti? - Maja je očekivala savjet.

- Pa jesi li pokušala s njim fino razgovarati, staviti mu na znanje kako ti je stalo do njega - kao uvijek, uključila se prvo Danijela.

- Kako da ne? Barem jedanput mjesečno pokušavam, ali bude još gore, pa ne razgovaramo danima - Maja je skoro plakala.

- Onda ga pošalji k vragu i razvedi se. Još si mlada. Pojavit će se jednoga dana netko tko će ti više odgovarati. U svakom slučaju, zaslužuješ bolje - bio je to jedan od uobičajenih Danijelinih zaključaka nakon što bi se bilo koja od nas požalila na muža.

Slične razgovore sam neko vrijeme često vodila s Danijelom, još prije nego što je Maja došla u našu ekipu. Uporno me nagovarala da se razvedem jer moj muž ne zaslužuje osobu kao što sam ja. U to vrijeme sam imala zaista velikih problema u braku pa mi je njezin savjet itekako dobrodošao. Mislila dam da me cijeni.

- Znaš, Danijela, nije to baš samo tako razvesti se. Možda se vrijedi malo potruditi? - Maja je postala pomirljivija.

- Svakako. Koliko puta sam i ja imala problema, pa je uvijek bio spreman na razgovor. Nikad mi nije zalupio vrata pred nosom! Bože sačuvaj da ja nekome želim rastavu, samo mi je žao kad čujem što trpite, ja ne bih!

Danijela i Domagoj u biti uopće nisu nikakav par. Ona je muškobanjasta, ne dotjeruje se, sklona je verbalnim napadima za svaku sitnicu, a on je atraktivan, uvijek tolerantan, zna se izražavati. Pored toga, cijeni je i uvažava u svakoj prilici. Iskreno mi je bilo drago što ona ima tako dobar brak, barem s našeg ženskog aspekta, bez imalo zavisti. Bila mi je već dulje najbolja prijateljica i voljela sam je kao sestru.

***

Konačno smo dočekali isplatu tri zaostale plaće! Sve četiri smo istodobno pokušavale izraziti oduševljenje, uglavnom se čula buka i izmiješani glasovi.

- Struja, telefon, djeci nove torbe za školu, iz ovih samo što im ne poispadaju knjige.

- Cipele i torba. I Mastercard, joooj, to sam zaboravila.

- A rastegnuti do sljedeće plaće? Tko zna koliko ćemo opet čekati.

Kada smo se malo stišale, odlučila sam objaviti svoj plan:

- Ja ću lijepo, najbolje odmah ovaj vikend, dok još ima novca, otići k prijateljici Jasni u Split. To je ona iz gimnazije što me već godinama poziva, a ja nikako da odem. Baš mi se ide.

- Aha, mi ti više nismo dovoljne!

- Vidi ti nje, ima se, može se, he he! - njihovi komentari su me razveseljavali, kao i obično.

- Ima kod Jasne nešto što kod vas nema, nikad ne biste pogodile na što mislim! Na primjer, Dioklecijanova palača i Grgur Ninski! Moram ga uhvatiti za palac i zamisliti želju! Nikad nisam bila u Splitu.

- Idi kamo te volja, šta se opravdavaš? - Danijela je svojim hrapavim glasom uspjela svima pokvariti raspoloženje.

- Svašta, što bih se opravdavala, koji je tebi...

- Ma ništa, oprosti, gladna sam, a ti tamo plaziš po Grguru. Opet sam uprskala stvar. Sorry još jednom - gledala nas je nekim nevinim pogledom pa smo u trenu zaboravile i oprostile.

Zalijepila sam dva dana starog godišnjeg odmora uz dane vikenda i otišla u Split. Bilo je super! Usrećila sam Jasnu i sebe, a nadam se i svog supruga. Zbog osjećaja da smo dosadili jedno drugome, očekivala sam poboljšanje u braku nakon povratka, kao zaželjet ćemo se jedno drugoga.

- Vidi, Jasna, ovaj čovjek na desetak metara ispred nas isti je Domagoj, muž moje prijateljice Danijele, moglo bi se reći i moj prijatelj - iznenadila sam se šetajući Splitom, zadnji dan pred povratak kući.

- Pa javi mu se - Jasna je ubrzala korak.

- Nećemo sada trčati za njim, vidiš da se žuri. Što ako i jest on, s njim se mogu i kod kuće družiti.

Suprug je iskreno bio sretan kada sam se vratila kući. Baš kako sam i predvidjela. Priznao je da mu je prva dva dana bilo super bez mene, a onda sam mu počela nedostajati. Odjednom sam shvatila zašto je Domagoj jako dobar suprug! On često službeno putuje na dan-dva, ponekad i na cijeli tjedan, pa je normalno da mu žena nedostaje i onda joj ugađa. Veselila sam se dolasku na posao. Pričat ću prijateljicama o znamenitostima Splita.

***

Raspričala sam se nadugačko i naširoko, a one su me slušale nekako suzdržano, bez imalo zainteresiranosti. Na kraju sam se obratila Danijeli:

- E, da te pitam, je li možda tvoj Domagoj jučer bio u Splitu?

Lice joj je u trenu poprimilo neku bordo boju, skočila je sa stolca i počela vrištati:

- Da, bio je! I danas je tamo! Idi provjeri! Uslikaj ga zagrljenog s onom fufom! - izjurila je iz ureda i zalupila vratima.

Maja se rasplakala, meni su koljena klecala od šoka, a Evica mi je prepričala jučerašnji događaj. Nakon što je telefonski razgovarala sa svojim bratom koji živi u Splitu, došao je Branko iz komercijale i pitao Danijelu je li njezin Domagoj možda u Splitu. Ona je reagirala slično kao sad, s tim što ga je istjerala van.

Pozvala sam Branka pod pauzom u kafić na kavu.

- Reci mi, molim te, zašto tebe Danijela toliko mrzi, nemoj reći da ne znaš?

- A koga ona ne mrzi? - pokušao se izvući.

- Nemoj se izmotavati. Znaš da smo najbolje prijateljice i ja joj moram pomoći. Vidiš da je kao tempirana bomba. To što galami na svakoga, to je normalno, ali kad vidi tebe, sva se izbezumi. Danas je podivljala zato što sam joj postavila isto pitanje kao ti jučer. Možda znaš neku njezinu tajnu pa je ucjenjuješ? Ima neke veze sa Splitom? Iz onoga što je danas rekla moglo bi se zaključiti da Domagoj tamo ima ljubavnicu. Ti nešto znaš o tome?

- Znam. Odavno. Nikad nikome ne bih rekao, sama se danas izlanula. Prolazio sam pored vaših vrata kad je vrištala na tebe pa sam čuo. Samo sam malo dolijevao ulje na vatru kad bismo se sreli sami na hodniku. Jednom bih promumljao "ova glupa kiša, u Splitu je sigurno sunčano". Drugi put pjevušio pjesmu o Splitu.

- Ne mogu vjerovati! Kako si mogao, pa to je bilo smišljeno izluđivanje!

- A kako ona može biti onako bezobrazna prema meni? Stalno nešto pametuje, daje savjete!

- Pa vi ste kao mala djeca! Morate otvoreno porazgovarati. Reci joj da znaš i da nikome nećeš reći postane li pristojna. A našeg razgovora nije ni bilo, vrijedi?

- Vrijedi - rekao je Branko i pružio mi ruku.

***

U uredu je vladala ista nesnosna atmosfera kao i prije pauze. Skupljala sam hrabrost da se obratim Danijeli:

- Hej - pružila sam ruku preko stola i dotaknula njezinu koja je drhtala na mišu. Trgnula se, a u očima joj se vidio strah, kao da joj prijeti neka opasnost. Maja i Evica su razmjenjivale začuđene poglede. Očito im je naša inače samouvjerena Danijela bila neprepoznatljiva.

- Idemo malo prošetati, molim te - rekla sam gotovo šapatom.

- Može - pristala je i odmah krenula.

- Još bolje da me odvezeš kući, danas više nisam nizašto.

Vidjela sam da je spremna otvoriti dušu i bilo mi je drago zbog toga. Tek što smo sjele u auto, rasplakala se i jedva nekako ispetljala:

- Toliko toga ti moram ispričati. Oprosti, molim te, što sam to tajila. Glumila sam samouvjerenost, a zapravo sam tako jadna...

- Dobro, samo polako, imamo vremena - tješila sam je.

- Mogu i ja tebi nekad biti pri ruci kad ti je najteže. Ti si meni uvijek moralna potpora - brisala sam joj suze.

U njezinoj kući, koja je uvijek bila savršeno čista i uredna, nakon nekog vremena započela je priču:

- Počelo je to još prije četiri godine. Znala je da je oženjen i nije ništa od njega očekivala. Stalno je govorila da njoj tako odgovara, pa eto, kad ponovo službeno dođe u Split, opet mogu biti zajedno. Njoj nije stalo do braka, ne planira imati djecu i ne zanima je njegova obitelj. I zavraga, često je išao u Split, pa su se zaljubili, a ona se pobrinula da ostane trudna. Sada imaju dvogodišnjeg sinčića.

Slušala sam razrogačenih očiju, trudeći se da je ne prekidam. Konačno sam pitala:

- A kako si ti sve to doznala?

- Prije dvije godine ona me je nazvala i predstavila se. Rekla je da je nedavno rodila pa neka se ne iznenadim bude li moj suprug više odsutan jer on je, eto, sretan zbog sina pa će vjerojatno dolaziti češće nego dosad.

- Ajmeee, pa kako si ti reagirala?

- Šta reći? Prvo sam zanijemjela, a ona je vikala halo, halo, pa sam bila sretna što kćeri nisu kod kuće jer ne znam što bih im rekla, onda sam izustila dobro - i spustila slušalicu.

- Da? A kako si se postavila prema Domagoju?

- Pa, prvom prilikom, znaš mene, zapravo me ne znaš, oprosti. Kad smo navečer ostali sami, kćeri izišle van, sve sam mu rekla. Urlala sam, naravno! On je kao zadnji bijednik molio da mu oprostim, prekinut će s njom, voli samo mene i te fore.

- I, što je dalje bilo? - bilo je napeto kao da gledam neki američki film!

- Rekla sam mu da se želim razvesti, no on nije pristao, zbog naših kćeri. Kao, kako bi one to podnijele, sada su u najosjetljivoj dobi, a voli mene, a ne tu mladu zgodnu ženu s kojom ima sina!!!

- Ništa mi nije jasno - pokušala sam se uključiti.

- Naravno, kome može biti jasno. Danima mi je objašnjavao da ga je ta žena, Iva se zove, smišljeno zeznula. Još sam trebala suosjećati s njim što ga je ljubavnica prešla!?! Bila sam na rubu izdržljivosti. To je bilo onda kada sam bila na bolovanju dva mjeseca zbog štitnjače. Povjerila sam se jednoj od svojih sestara i gledala me tako sažaljivo da sam odlučila da više nikome neću reći. Ne mogu se nositi s tim da sam slaba i jadna. Eto, sve sam ti rekla, oprosti ako ikako možeš - ponovo je zaplakala.

- Nemam ti što oprostiti, ti si proživljavala...

- Imaš, itekako imaš! Nemoj mi sada iz sažaljenja nešto izvoditi! Objasnila sam ti da ne trpim sažaljenje!

- Dobro, opraštam ti. Sve ti opraštam, a ima toga...

- Znam, Branko, s onim svojim spominjanjem Splita u mračnom hodniku. Kako sam bila glupa i dala se tako isprovocirati? Ali bojala sam se da će svi doznati, a ja s tim ne mogu živjeti!

- Predlažem ti da razgovaraš s njim. Nazovi ga odmah. Predloži mu nagodbu: zamoli ga da šuti, a ti mu se ispričaj za svoje ponašanje. Možeš li to?

- Svakako, ali uživo, ne telefonom! Pa znam Branka odmalena, baš šteta što je ovako ispalo.

Zagrlile smo se iskreno, prijateljski! Riješen je problem mučne uredske atmosfere.