Bolja ili brutalnija Hrvatska

Nepodnošljiva lakoća reformi - tako je predsjednik Josipović s prve sjednice svoga Vijeća za socijalnu pravdu upozorio da premijerkin paket ekonomskog spašavanja zemlje može imati i negativne implikacije. Bude li se provodio socijalno neodgovorno, nesrazmjernim udarom na najsiromašnije slojeve, mogao bi značiti zbogom Hrvatskoj kao socijalnoj državi.

Pod presingom imperativa da se javna potrošnja restrikcijama svede u podnošljive okvire, Vlada svojim prvim potezima pokazuje da objavljeni program tretira isključivo kao ekonomski, posve zanemarujući da će njegova provedba sigurno imati i svoje ozbiljne socijalne implikacije i posljedice.

Hrvatska je zemlja s golemim socijalnim transferima, koje postojeće gospodarstvo jednostavno više ne može izdržati. Na to su nedavno opet upozorili i iz Svjetske banke, gdje apostrofiraju “veliku potrošnju na mirovine i druga socijalna davanja”. Još je veći problem što takvi enormni troškovi daju vrlo manjkave rezultate. Socijalna se davanja distribuiraju na problematičan način, pa se najpotrebitijima slabo pomaže. Sada postoji opasnost da se rashodi neselektivno giljotiniraju. Povodom promjena u režimu korištenja plavog dizela Vlada je objavila podatak da je broj zloupotreba tri puta nadmašio faktička prava. Umjesto uvođenja reda i onemogućavanja malverzacija, država je, čini se, sklonija da prava generalno reducira i ukine. Isto onome tko je u stvarnoj potrebi i onome tko krade socijalna prava.

Indikativno je također da istodobno dok se odobravaju poskupljenja, koja će značiti žestok udar na standard stanovništva, izvan dosega fiskalnih škara ostaju prihodi imućnijih slojeva. Nema poreza na imovinu ni kapitalnu dobit, ima na svaku radničku crkavicu.

Također postoji tendencija da se ekonomska kriza i neminovne restrikcije iskoriste za nametanje daljnje brutalizacije društvenih odnosa. Predstavljena reforma zdravstva, koja je to samo imenom, koja tek rubno i s krive strane dotiče najkrupniji problem prevelike zdravstvene potrošnje, neodrživo veliku i neracionalnu mrežu bolnica, zapravo je korak dalje u “prebacivanju troškova financiranja zdravstva s države na građane - sa zdravih na bolesne, s bogatih na siromašne, s mlađih na starije” (profesor Rajko Ostojić). U premijerkinom se paketu najavljuje i daljnja fleksibilizacija radničkih prava, koja bi olakšala i pojeftinila otpuštanja, sve navodno s ciljem intenziviranja novih zapošljavanja. Premda sadašnji, navodno u tom pogledu tvrdi, zakon nije bio nikakva smetnja da rijeke ljudi, od početka recesije oko sto tisuća, ostanu bez posla. Osnovni problem hrvatskog Zakona o radu nije njegova rigidnost, nego to što je mrtvo slovo na papiru.

Prava su radnika u zakonu jedno, u praksi nešto sasvim drugo. Vlada koja se sada zaklinje da će vratiti dostojanstvo radu - jer jedino se radom i redom država može spasiti - morala bi smanjiti taj raskorak, a ne mahati novim mjerama na štetu radnika.

Reformski se paket ne može ograničiti samo na konsolidiranje javnih financija. Hrvatskoj su nužne reforme koje će je pretvarati u bolju, a ne tek u efikasniju ili čak bezobzirniju državu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 03:05