Hrvatska kao Maksimir

Divljanje na Maksimiru Đurđa Adlešič doživljava kao satisfakciju. Ne može a da ne spomene kako sada svi vide da je bila u pravu kad je tražila rigorozniji Zakon o navijačima. Ne govori o svojoj odgovornosti što je pristala na umekšavanje zakona. Sada tvrdi da usvojeni zakon nije njezin, a kad se usvajao, o tome ni riječ da bi rekla. Nije ga se odricala. Sada maže ostavkom, a demisioniranjem je trebala prijetiti kad je usvojen zakon koji, navodno, nije odgovarao njenim uvjerenjima.

Potpredsjednica Vlade i u ovoj prilici bezočno pokušava prevariti javnost. Neće reći da je njena oštrija verzija zakona propala zato što nije dobila podršku premijera Sanadera, Vlade ni HDZ-a. Nećeš od nje čuti da su joj zakon opstruirali oni koji su ga predlagali i o njemu odlučivali, dakle Vlada i vladajuća većina. Ne, ona sada krivi sve druge, redom one čija uloga nikako nije mogla biti odlučujuća. Proziva opoziciju koja, po njoj, ispada utjecajnija i moćnija od HDZ-a. Kao da SDP dirigira zakone i vlada državom.

Proziva bivšeg ministra unutarnjih poslova Lučina, koji je bio protiv zakonske zabrane nošenja kapa i skrivanja lica, a baš to, tvrdi Adlešič, sada strašno otežava istragu. Proziva Ivu Josipovića jer se, suprotno njenom protivljenju da se alkohol ne unosi na stadione, zalagao za 0,8 promila. Ne spominje Sanaderovo čašćenje alkoholom u loži sportske dvorane na velikom međunarodnom natjecanju. Na koncu, za propast svoga zakona proziva i nevladine udruge, koje u Hrvatskoj, kako je općepoznato, imaju status devete rupe na svirali.

Đurđa Adlešič, svojedobno u Vladi zadužena za uvođenje reda na hrvatske stadione, ne govori ništa o svojoj trgovini s uvjerenjima. Ni o svojoj trgovini s HDZ-om, koju je njena stranka pretvorila u svoj modus operandi. Ne govori ni o odgovornosti onih koji ni takav razvodnjeni zakon nisu primjenjivali. Što u Hrvatskoj nikako nije izuzetak. Sada kada je pala krv, iz Vlade ponovno najavljuju konačni obračun s huliganima. Kao što su to više puta i prije činili. Premijerka Jadranka Kosor tvrdi da će promijeniti zakon, uvesti drastične mjere i proširiti policijske ovlasti.

Nepodnošljiva lakoća normativnog optimizma, koja smatra da se promjenom zakona sve rješava. Vlast je uvijek spremna obećati pooštravanje zakona, premda ni postojeće ne provodi. Najava širenja policijskih ovlasti jednako je problematična. Slikama krvavih sukoba u Maksimiru stvaraju se uvjeti da ih javnost ne prima sa skepsom, nego s odobravanjem. Ali, je li hrvatska policija zaista nemoćna, bez sredstava da se obračuna sa sportskim nasiljem, ili je nešto drugo posrijedi? Nije moguće pacificirati razbijače s tribina i istodobno tolerirati i uvažavati huliganizam sportskih gazda. Također nije moguće da se divljanje na stadionima suzbija eskalacijom policijske sile.

Na koncu, zahtjevi za širenjem policijskih ovlasti opasno koincidiraju sa sve brojnijim najavama organiziranja velikih socijalnih prosvjeda.

Na oprez upućuje i Adlešičkino javno zagovaranje nedemokratskih rješenja: potpredsjednica Vlade doslovce tvrdi da se “sada mora ići na donošenje zakona kojima se pomalo degradiraju ljudska prava”. Stadioni su, možda, samo dobrodošli alibi.