Kinezi su ludi za Zweigovim seksualnim fantazijama, a Hrvati ih tek trebaju otkriti

Zweigomanija? Možda… “Ali renesansa Stefana Zweiga svakako, posebno u Francuskoj, SAD-u i Kini, gdje je jedan od najuspješnijih inozemnih pisaca!”, rekao je za Jutarnji Klemens Renoldner, direktor Stefan Zweig centra Sveučilišta u Salzburgu, koji je u Austrijskom kulturnom forumu u četvrtak održao predavanje o austrijskim piscima u 1. svjetskom ratu.

“U Njemačkoj i Austriji pak vrlo je mirno… dok su u Francuskoj preveli sve njegove kratke priče i novele na novi način, u vrlo luksuznim i skupim izdanjima, isto tako u Italiji i u SAD-u u Pushkin Pressu, a George Prochnik je napisao novu knjigu o zadnjim godinama Stefana Zweiga, ‘The impossible egzile’ - zadnjih osam godina koje su bile vrlo zanimljive i nažalost - tragične”, kaže Renoldner.

Klemens Renoldner

Grand Budapest Hotel

U SAD-u je Wes Anderson snimio film “The Grand Budapest Hotel”, prema Zweigovim motivima, sa slavnim Ralphom Finniesom (koji i nalikuje Zweigu), u glavnoj ulozi. Uostalom, više od 70 filmova snimljeno je samo po njegovoj priči “Pismo nepoznate žene”, o opesiji koju bismo danas nazvali “uhođenje”, (stal-king), a komponirana je i opera! Ove godine snimljena su i dva francuska filma prema njegovim pričama.

Jedan od razloga “zweigomanije“ svakako je to što je poslije 1933. izgubio izdavačku kuću, i, kao i nijedan Židov, nije mogao prodavati svoje knjige, najprije u Njemačkoj, a kasnije ni u cijeloj Europi. Bio je pisac kojemu je oteta publika. Nakon 2. svjetskog rata počelo se ponovno izdavati njegove knjige na njemačkom, posebno 1951. i 1981. “U Zweigovo doba bilo je mnogo pisaca, Musil, Hoffmanstahl, Josef Roth, Schnitzler, Thomas Mann, a Zweig nije bio u samom vrhu kvalitete i konstantnog prevođenja. Otkud interes u Kini? Razgovarao sam s izdavačima u Kini, i profesorima na fakultetu, i doznao da je interes uglavnom za njegove kratke priče s erotskim aferama, u Beču njegova vremena…”, kaže Renoldner.

Na Freudovu grobu

“Naime, bečki fin de siecle je period koji budi silnu nostalgiju, a unutar toga poseban interes erotske, seksualne afere kojima obiluju Zweigove priče…”, dodaje Renoldner, a i nama je da se prisjetimo kako se njegove priče događaju na luksuznim brodovima, alpskim lječilištima ili garnizonskim galama…

To toliko ne čudi znamo li njegovu kapitalnu knjigu “Jučerašnji svijet”, u kojoj opisuje svoj život do 1914., umjetnički, bezbrižni, buržoaski život u Beču, potpuno nesvjestan da oko Monarhije sve gori od želje za za njenom propašću… Nezainteresiran za politiku bio je sve do šoka 1. svjetskog rata. U to doba, kad je seksualni život čovjeka proučavan sa svih strana, Zweig je, naravno, bio i bliski znanac Sigmunda Freuda, napisao je mnoge članke i eseje o njemu i u Beču i u egzilu u Londonu. Kad je Freud umro, Zweig mu je održao posmrtno slovo.

Zweigove priče bile su “starinske”, pretradicionalne i u vrijeme kad su nastale.

“Zweig nije bio estetski revolucionar, bio je odgojen na 19. stoljeću, i povijest je prikazivao u psihologiziranoj formi, vrlo osobno, kroz likove poput Marije Antoanete, Marije Stewart, Napoleona…

Divio se Joyceu

A Musil ili Joyce u to su vrijeme nalazili sasvim nove puteve romana. No, Zweig je bio dobar poznanik i s Joyceom, pročitao je “Uliksa” i napisao recenziju u kojoj mu se divio. O svom prijateljstvu s Josephom Rothom napisao je studiju. “Bio je blizak sa Salvadorom Dalijem i njegovim nadrealističkim slikarstvom, dakle, bio je informiran što se događa u modernom umjetnosti. Bio je blizak i s Albanom Bergom, poznavao principe Bečke atonalne škole… ”, kaže Renoldner koji razloge revivala bečkog pisca, rođenog 1882. u dobrostojećoj židovskoj familiji, vidi u tome da je njegova psihologizacija vrlo rafinirana, a kratke su priče (Strah, Amok, Pismo nepoznate žene, 24 sata u životu jedne žene) poput malih drama, sadržaja ponekad napeta poput krimića, ne možete prestati čitati… Drugi razlog za renesansu je veliki interes za period prije 1. svjetskog rata, koji je sada i pojačan 100. godišnjicom.

Put bez povratka

Zweig nije dočekao prirodnu smrt. On i njegova supruga oduzeli su si život u Petropolisu, u Brazilu, kamo su otišli nakon SAD-a (gdje je Zweig bio u neprestanu kontaktu s izbjeglicama, kojima je neštedimice pomagao, i s pričama o strahotama u Europi koje nije mogao podnijeti).

“Svako samoubojstvo ima mnogo razloga”, kaže Renoldner. “Zweig je bio klinički depresivan, uzimao je tablete, zadnjih godina bio je vrlo loše zbog raspada Europe, jer ona je bila misija njegova života. Na kraju 1. svjetskog rata silnu je energiju uložio u organiziranje grupa pisaca u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj… s idejom da ustroje Europu kao novi, ‘miroljubivi’ kontinent. Antinacionalizam i borba protiv nacionalizma bilo je srce te misije. Bio je u kontaktu s Theodorom Herzlom i Martinom Buberom, i uvijek je govorio da Židovi ne trebaju imati vlastitu državu, jer to je novi nacionalizam, a “mi moramo stvoriti novi europski identitet”. Hitlerovom pobjedom njegov je program razrušen, i on je to doživio intimno i tragično. Otišao je u Brazil, portugalski nije govorio, nije mogao koristiti biblioteke u kojima je u Europi uvijek radio. Usprkos nekolicini odanih prijatelja osjećao se izolirano, usamljeno… Njegova žena Lotte patila je od astme… 1942. samovoljno su napustili ovaj svijet.”