Philip Roth: Nostalgični roman o zlostavljanju i obiteljskoj traumi

Svojim četvrtim romanom “Portnoyeva boljka” iz 1969. Philip Roth je bio ekspresno lansiran među zvijezde popularne i/ili masovne kulture, premda im zapravo ni “poetički” ni dušom nikada i nije pripadao.

Bio je to, dakako, brak iz interesa - taj interes je naravno bio tema seksa - i njihov kratki susret ili “odnošaj” bio je sasvim dovoljan da Rothu donese vječito poseban status na književnoj sceni: njemu nije bilo povratka u književnu kolotečinu, što je imalo i svojih prednosti i mana, jer se ni Roth naime i nije uvijek znao nositi sa svojim zvjezdanim statusom, niti mu je u daljnjoj književnoj karijeri baš sve uvijek išlo otprve. Recimo baš se ljudski bio namučio sa sedmim romanom “My Life ad Man” (1974) – nedavno prevedenom kao “Moje zrele godine”: više puta ga je započinjao, pa odustajao, pa mu se iznova vraćao, prepravljao, sve dok nije pronašao spasonosno komplicirano rješenje, koje će kasnije varirati i talentirani i netalentirani pisci.

Nathanova uloga

Philip Roth je, naime, ovaj roman sastavio slijepivši dva dijela: u prvom dijelu (“Korisna proza”) spojio je dvije kratke priče (“Dani nezreli” i “Udvajanje propasti”) koje je pak “napisao” Peter Tarnopol, glavni junak drugog i mnogo opsežnijeg pseudoautobiografskog romana “Moja istinita priča”. One dvije kratke priče, usput, bitne su i iz književnopovijesnih razloga, jer je u njima Roth premijerno uveo lik Nathana Zuckermana, koji će kasnije u čak devet njegovih romana postati glavnim likom, prepoznatljivim alter egom, glasnogovornikom i ponekad i napumpanim beskompromisnim zastupnikom.

U “Mojim zrelim godinama” ta transformacija još nije dovršena pa je glavni lik udvojen, što je Rothu omogućilo da se poigrava raznim razinama fikcije dok piše o svojim grozomornim bračnim iskustvima. Takva dvodijelna, pomalo krivudava romaneskna struktura zapravo je naposljetku bitno relaksirala čitavu priču: ne samo da je čitatelju ostavljeno mnogo prostora za vlastito popunjavanje “mjesta neodređenosti”, već je Rothu otvorila prostor za humor, satiru i inteligentno preispitivanje, a možda čak i potkopavanje vlastitih spisateljskih motiva, pa čak i opušteniji pristup atraktivnim ali skliskim fenomenima kakvi su već mizoginija, psihoanalitičke seanse ili suicid.

Alibi za nekorektnost

Moguće pogubne nusprodukte ovih tema Roth je “liječio” metaliterarnim igricama i postmodernim postupcima, što se ispostavilo zgodnim alibijem za mnogo toga politički nekorektnog i crnohumornog, što je zapravo spasilo “Moje zrele godine” u kojim danas prvo uočavamo šarm, oštroumnost i bezobzirnost, a umjesto eventualne monotone jadikovke vidimo jezičavu – sigurno i terapeutsku - ironičnost. Stoga u ovaj roman danas možemo i uroniti među stare brojeve Playboya ili Luia i bezbrižno ploviti među likovima koji se spolno zlopate, psihički zastranjuju i bezobzirno međusobno iscrpljuju i nije, dakle, riječ o baš običnom romanu o obiteljskim traumama, tiraniji i zlostavljanju - možda i stoga što je napisan između šezdesetih i sedamdesetih - a otud valjda i taj dražestan osjećaj eskapističke nostalgije pomiješan s izazovima opscenosti, provokacije i polemike - Roth je pogotovo nabrijan na ondašnje - danas zaboravljene - manipulativne teorije koje su recimo pumpale strahove od mongoloidne djece. Roth već tada, dakako, piše inteligentno i nemilosrdno i samokritično i samoljubivo, on voli pretjerivanja i hiperbole – što mu je oduvijek nekako dobro pristajalo – kao i neku vrstu posprdne satire, što je zapravo bila primjerena prozna “reakcija” na glupave traume građanskog porodičnog života.

Utjecaj na današnjicu

“Moje zrele godine” danas su nekako napola muzealizirane – ali nikako u muzeju voštanih figura, njegov utjecaj na današnji roman je očit jer je otvorio nove putove u pisanju o kojekakvim manijakalnim fantazijama i paranojama, narcističkim poremećajima, bizarnim izborima, seksualnim opsesijama i ropstvima, no sve to i dalje nije isprazno mediokritetsko fraziranje, premda današnji čitatelj ipak ostane tu i tamo malo zatečen koliko smo se do jučer dali impresionirati kojekakvim praznoglavim mušicama.

Naposljetku, ova Rothova knjiga je i “muška” u pejorativnom smislu, zapravo toliko ženomrzačka da bi je danas feministice ganjale sve do Sv. Helene, ali istovremeno ona je i tragikomedija, kojoj nije istekao rok trajanja. Svojevremeno je ipak bila nepravedno podcijenjena, a danas bi mogla biti zgodna inspiracija piscima koje zapetljani u labirinte autobiografije nemaju pojma kamo bi dalje.