Lijepo je tako pisati biografiju, kako se posrećilo njujorškom uredniku i publicistu Georgeu Prochniku, koji je iz mjesta u mjesto na Zemljinoj kugli slijedio tragove nesretnika, književnika, kozmopolita, prevoditelja, esejista i samoubojice Stefana Zweiga, da bi ovih dana objavio knjigu “The Impossible Exile: Stefan Zweig at the End of the World”, a u New Yorkeru i reportažu o nastanku knjige.
Tužne sudbine
Prochnik gleda Zweiga udivljeno, kao profeta, čak i kad kretanje iz mjesta u mjesto, s kontinenta na kontinent jednoga od najprevođenijih pisaca prve polovice 20. stoljeća, jednog od najmarkantnijih bečkih pisaca koji su slavu stekli u egzilu - postane kompulzivno, destinacije diktirane silama izvan njegove moći, kad su putovanja, nekada za njega izvor najvećeg zadovoljstva, postala tortura.
Stefan Zweig rodio se kao bečki Židov 1881. godine. Nakon 1. svjetskog rata nastanio se u Salzburgu, ali neprestano putujući, pišući i prevodeći, u hotelima i vlakovima, stječući brojna poznanstva, i sam živeći kozmopolitizam za koji se toliko zalagao. Između dva rata u nas je prevedeno desetak njegovih knjiga (“Marija Antoaneta”, “Magellan”, “Erazmo Roterdamski”, “Nestrpljivo srce”…) izabranih na tragu njegova vlastitog priznanja da je njegov “glavni interes uvijek bio psihološko crtanje ličnosti i njihovih sudbina. To me i potaklo da pišem eseje i biografske rasprave o veoma poznatim osobama (…) ponosan sam što sam upoznao većinu umjetnika našeg vremena, pa mogu ubrojiti među svoje prijatelje ljude poput Romaina Rollanda, Toscaninija, Bruna Waltera i pokojnog Freuda.” (iz pogovora Ive Hergešića “Pismu nepoznate žene”, Zora, 1965; ta je knjiga novela posvećena ženskoj sudbini i unutarnjem životu; bila je to Zweigova omiljena tema).
Istraživački biografski rad Georgea Prochnika bio je znatno zanimljiviji od samog čitanja djela; pomažući se, doduše, s izvjesnim brojem od 30.000 Zweigovih pisama, obišao je neka od mjesta njegova boravka prije i poslije (nakon dolaska Hitlera na vlast) egzila: Beč, Salzburg, London, Bath, kafić u 58. ulici, gdje je nekada bio lobi hotela u kojemu je Zweig na Manhattanu odsjedao, Ossining, Rio de Janeiro i Petropolis.
Kapitalno djelo
I činilo mu se da je, kao što se i Zweigu činilo, Bath (reprezentativno staro, danas uglavnom turističko mjesto zapadno od Londona) i dalje najljupkiji, najklaufostrofobičniji uštogljenko od svih; Petropolis najsnovitiji i najsočnijih uspomena; Salzburg bujno umjetničko djelo, žovijalno strogo; Beč fantastičan (“najfantastičniji!”) i psihološki iscrpljujuć; Manhattan - užurban i fizički “povređujući”; London - u isto vrijeme kozmopolitski i zaključan kao banka nakon radnog vremena. Zweig je napisao prijatelju da se nikada nije osjećao tako izoliranim kao u Engleskoj, dok mu je pak Rio nudio razoružavajuće ekstravagantnu panoramu; Ossining je bilo bijedno i odbačeno mjesto u državi New York, milju od Sing-Singa, gdje je počeo pisati svoje kapitalno djelo, “Jučerašnji svijet”… Tu je pokucao na vrata iza kojih je Zweig nekada živio da bi naišao na neljubaznu ženu koja ga nije pozvala unutra, ali je stala nabrajati što sve nema od Zweiga; pisaći stol, olovke, pisaću mašinu, ne zna u kojoj je sobi pisao…
Uhvaćene sitnice
Ali, kako priznaje, njemu i nije bilo do “ikona”, nego do “aure”; naš Amerikanac u Europi, Zweigov biograf, kamo god bi došao, hodao je satima, nastojeći se izgubiti, vjerujući da će se gubeći u prostoru izgubiti i u vremenu i otkriti nešto za što još nije znao da postoji; ako je “znao” što traži, to bi isparilo s dolaskom… Zweig je napisao: “Kad putujemo, to nije samo iz ljubavi prema dalekim zemljama. Vuče nas želja da ne budemo kod kuće i da ne budemo oni koji jesmo.” Ipak, priznaje Prochnik, tijekom svojih lutanja pisao je bilješke koje bi poslije jedva dešifrirao, impresije o mirisima, zvucima, odlomcima konverzacije, fotografirao je, skupljao sitnice, kamenčiće, stare tiskovine, lišće kojim će poslije označiti mjesto u knjizi, tako da je njegov stol postao repozitorij prošlog vremena. Tu je staro izdanje Zweigovih djela kojima je na koricama plavooki, bujnokosi dječak u austrougarskoj uniformi; na buvljaku je Prochnik kupio album s fotkama naci-kulta fizičke snage i sporta; tu je i sasušena kitica ljubičica iz Bečke šume, jer je to mjesto gdje se odvijaju mnoga djela bečke literature, a koju je Zweig običavao pisati purpurnom tintom…
Bjeg od nacista
Kraj Zweigovih dopisnica iz Rija je primjerak Readers Digesta iz 1941., sa Zweigovim tekstom “Profit from my Experience”…
Naposljetku, Prochnik je malo prolutao i mjestima vlastite obiteljske povijesti, svojih roditelja koji su također izbjegli pred nacistima… i započeli novi život u Americi. No, Zweigu ništa nije moglo nadomjestiti Beč, niti duh (iluziju?) kozmopolitizma u koji je vjerovao.
Najveće blago
Ovo su, opet prema Hergešiću, njegova posljednja slova: “Prije nego što odem iz života svojom slobodnom voljom, moram izvršiti svoju posljednju dužnost, moram zahvaliti ovoj čudesnoj zemlji Braziliji, koja me tako gostoljubivo primila. (…) No pošto sam doživio da je propala zemlja moga jezika, a moja duhovna domovina - Evropa - uništava samu sebe, i pošto sam dosegao šezdesetu godinu života, bila bi potrebna neizmjerna snaga da obnovim svoj život, a moja je energija iscrpljena mnogim godinama beskućničkog lutanja. Zato hoću da završim život, koji savkolik bijaše posvećen djelima duha, smatrajući ljudsku slobodu i svoju vlastitu najvećim blagom na svijetu. Svim prijateljima srdačni zbogom.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....