Kultni japanski redatelj Seijun Suzuki (nedavno je proslavio 89. rođendan) filmom se počeo baviti kad mu je već bilo 25 godina, postavši asistent redatelja u velikoj kompaniji Shochiku.
U strogo organiziranoj japanskoj kinematografiji u tom bi statusu možda dočekao i mirovinu, da konkurentska, mala kompanija Nikkatsu nije raspisala natječaj za redatelje i angažirala Suzukija koji je već godinama asistirao priznatim filmašima.
Zapalo ga je da režira B-filmove, koji su u kinima prikazivani iza tzv. A-produkcija, žanrovske tričarije u kojima bi se publiku golicalo nasiljem i seksom (prva japanska glumica potpuno se skinula upravo u njegovom filmu). Ritam rada bio je izluđujući, snimalo se 25 dana i još tri dana bilo je rezervirano za postprodukciju, a Suzuki bi na taj način godišnje napravio tri-četiri ostvarenja: naslovi “Gola žena i pištolj” i “Smrt huliganima” sugeriraju kakvoj su publici bili namijenjeni.
Od krimića “Mladost zvijeri” iz 1963. (čiju novu verziju upravo priprema hongkonški majstor John Woo), o njemu se počinje govoriti kao o zanimljivom filmašu.
Obračun iz mjuzikla
Tony Rayns, poznati britanski specijalist za azijski film, objašnjava kako se rodio specifični Suzukijev stil: “S jedne strane, dojadili su mu rutinski scenariji koje mu je stalno servirao Nikkatsu, pa ih je mijenjao na licu mjesta, stvarajući začuđujući efekt modernizma, a drugo, bilo je važno razlikovati se od drugih redatelja iz poduzeća i stvoriti vlastito ime”.
Bilo je to doba novog vala, ne samo u Europi nego i u Japanu, Nagisa Oshima već se uvelike bavio seksom, nasiljem i besciljnom mladeži, a sve je to - u okvirima žanrovskog filma - radio i Suzuki.
U “Tokijskom vjetropiru” iz 1966. obračun među gangsterima insceniran je kao u nekom mjuziklu Vincentea Minellija, s paletom pastelnih boja, a kada je šef Nikkatsua Kyusuaku Hori prigovorio da je sve to previše ekscentrično, Suzuki je odgovorio filmom “Ožigosan da ubije”, čiju radnju povremeno zaista nije lako pratiti, a finale je bez povoda insceniran u ringu, gdje se dvojica plaćenih ubojica bore za primat.
Crna lista
Hori je Suzukiju uručio otkaz upravo u trenutku kad je tokijski Cine Club pripremao njegovu veliku retrospektivu, a kada je Nikkatsu odbio posuditi kopije, izbio je veliki skandal. Suzuki je tužio Nikkatsu, dobio izvjesnu odštetu, ali je deset godina proveo na crnoj listi, jer ga nijedna druga kompanija - iz solidarnosti prema kolegama iz Nikkatsua - nije htjela uposliti. Snalazeći se kao glumac, režirajući i za televiziju, Suzuki se vratio u velikom stilu “Ciganskim melodijama” iz 1980., za koje je dobio nagradu japanske akademije kao najbolji redatelj.
Zahvaljujući međunarodnim DVD izdanjima (prestižni Criterion objavio je pet njegovih filmova, među njima i remek-djela “Tokijski vjetropir” i “Ožigosan da ubije”), domaći poklonici azijskih filmskih dragulja imali su već prilike upoznati njegov rad, iako u nas nikad nije prikazano neko njegovo ostvarenje, ni u kinima, a niti na televizijskim kanalima. Stoga je tim odabrao vredniji ciklus od 22 Suzukijeva filma u izboru Tanje Vrvilo, koji počinje danas u kinu Tuškanac: ne samo da je to najveća retrospektiva nekog japanskog redatelja dosad održana u Hrvatskoj, nego je posvećena filmašu koji je za našu javnost apsolutni anonimus. Dobra je vijest da se većina filmova prikazuje na 35-mm kopijama. Apsolutne preporuke!
Samo režiser treba znati što se radi
Crtam li kadrove prije no što ih snimim? Naravno da ne. Tako bi svi na setu znali što će se taj dan raditi. Samo jedan čovjek to smije znati - a to je redatelj!
U intervjuu za retrospektivu svojih filmova u Los Angelesu Suzuki je izložio neke od principa svoje umjetničke strategije.
Među njegove poklonike ubrajaju se Jim Jarmusch, Wong Kar-wai i Quentin Tarantino: zanima li vas odakle je potonji pokupio štos s “meksičkim dvobojem”, scenom u kojoj dvojica antagonista upere jedan drugom pištolje u glavu? Pogledajte Suzukijeve filmove iz zrelog Nikkatskuova razdoblja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....