REDATELJ SPEKTAKULARNOG FILMA 'VELIKI MEŠTAR'

Wong Kar-Wai: Novi Godard ili samo estetizirani fićfirić

Nakon deset godina priprema, tri godine ekstenzivnog snimanja, nakon desetaka mjeseci fizičkih priprema, tri slomljena ramena glumaca i potrošenih 240 milijuna hongkonških dolara, publika u berlinskoj dvorani Festivalpalast na Trgu Marlene Dietrich imat će ovog četvrtka prilike dočekati europsku premijeru jednog od najiščekivanijih naslova suvremenog filma. Na otvaranju filmskog Berlinalea, koji počinje u četvrtak, prvi će put, naime, europskoj publici biti prikazan film “The Grandmaster” (Veliki meštar), dugo očekivani historijsko-borilački spektakl hongkonškog redatelja Wonga Kar-waija.

Berlinski festival tom je premijerom dobio raskošan uvod od kakvog se teško mogao zamisliti podesniji. Jer, Kar-waijev spektakl - koji se odvija 30-ih godina prošlog stoljeća te pripovijeda životopis slavnog učitelja borilačkih vještina Yipa Mana - prema svima onima koji su ga vidjeli prava je filmska trokatna torta, glamurozni, blistavo režirani akcijski film u kojem igra čitav minibus najistaknutijih istočnoazijskih zvijezda - ukratko, film koji bi berlinski ekran trebao napuniti raskoši, a crveni tepih zvijezdama, kojih na Berlinaleu nerijetko manjka. Međutim, berlinska premijera “Velikog meštra” nije samo događaj dizajniran za crveni tepih: riječ je o događaju koji će naćuliti i uši ambicioznijih filmofila.

Voli ga Tarantino

Premijera “Grandmastera”, naime, veliki je i najambiciozniji povratak jednog od rijetkih kultnih filmaša suvremenog filma, redatelja koji je tijekom devedesetih postao stvarna režiserska zvijezda, iskoračio iz zabrana art filma, prošavši dugi put od festivalskog miljenika do autora čiju estetiku citiraju modni magazini. Nazivan i “novim Godardom”, omiljeni Tarantinov režiser, čovjek koji je oblikovao istočnoazijski šik nove epohe i navijestio novi kineski kapitalizam, Wong Kar-wai je za mnoge filmofile genij filma - jedan od rijetkih preostalih takvih - a za druge pak estetizirani fićfirić, primjer najgore površne, postmodernističke lakirovke. Taj i takav Wong Kar-wai, čovjek koji je nizom kultnih filmova opčinio filmofile tijekom devedesetih, u protekloj je dekadi snimio samo jedan osrednje uspješni film, i najveći dio te dekade posvetio upravo radu na “Grandmasteru”. Sada se napokon vraća i filmskom Zapadu predstavlja što je napravio.

Wong Kar-wai, čovjek čiji filmovi po mnogima utjelovljuju filmski postmodernizam, rođen je godine 1958. u Šangaju. U Hong Kong - grad uz čiju će filmsku industriju vezati svoju karijeru - Wong je doselio kao petogodišnjak. Tijekom sedamdesetih diplomirao je dizajn na hongkonškoj politehnici, a potom ušao u svijet audiovizualne industrije kao televizijski scenarist. Kao redatelj debitirao je u 33. godini 1988. filmom “Dok suze prolaze”. Riječ je o krimi-drami o dvojici gangsterskih izvršitelja od kojih jedan neprestance drugog - mlađeg i nesmotrenijeg - izvlači iz nevolja. Film koji neki kritičari uspoređuju sa Scorseseovim “Mean Streets” po mnogočemu je bio tipični izdanak hongkonškog filma ere Johna Wooa: brzi, žestoki žanrovski film s puno akcije, impulsivnih karaktera, s autentičnim ozračjem pulsirajuće ulice i finim smislom za socijalno dno, stražnja dvorišta, zalogajnice, kockarnice i radioničke podrume. Međutim, bio je to ipak rutinski žanrovski film koji još nije odavao ono što će postati Wongov stilski pečat.

Azijski retrošik

Ono što danas poznajemo kao “vongkarvajevska” estetika u cijelosti će eksplodirati 1991. u filmu “Dani ludovanja”, melodrami o dvostrukom ljubavnom trokutu koja se odvija početkom šezdesetih godina između tada još debelo britanskog Hong Konga i Filipina. Bio je to prvi film u kojem Wong kompletira ekipu koja će postati njegov zaštitni znak. Prvi put će u tom filmu surađivati s australskim snimateljem Christopherom Doyleom, direktorom fotografije bez formalne naobrazbe, boemskim lutalicom kojeg će upoznati u Tajvanu i koji će Wongovim filmovima dati ključni vizualni pečat. U filmu se pojavljuju i Wongovi ključni glumci: eurokineska ženska zvijezda Maggie Cheung (kasnije supruga i suradnica francuskog režisera Oliviera Assayasa), potom glumac kruto muževnog, pomalo okrutnog izgleda Tony Leung (koji igra i u “Grandmasteru”) te Leslie Cheung, ljepuškasti glumac specijaliziran za uloge zavodnika koji će u Wongovim filmovima redovito otjelovljavati destruktivnu, razornu snagu erotske privlačnosti. Cheung će igrati u svim Wongovim filmovima do 2003., kad će počiniti samoubojstvo u 46. godini skočivši s terase hotelskog nebodera.

Ta mala klika nevjerojatno darovitih ljudi udružit će talente u “Danima ludovanja”, filmu punom tropske memle, bolećivoj melodrami u kojoj ljudi sustavno uništavaju jedni druge, a sve se to događa u ozračju nostalgično kolonijalnog Hong Konga s britanskim telefonskim govornicama i taksijima, dekorativnim teksturama 60-ih i uz zvuke staromodnog, presentimentalnog popa. Na površini filma vidljiv je bio azijski retrošik, eksploatiranje kolonijalne prošlosti, nostalgičnih zvukova i dekorativnog stila.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:16