VEČERAS SVI PRED TELEVIZOR! POČINJE RETROSPEKTIVA JIM JARMUSCHA NA HTV-u Tko nije gledao filmove kultnog redatelja, ovo je prilika

U jesen 1995. u Globus navratila je naša poznata likovna teoretičarka Vera Horvat Pintarić. Povremeno bi surađivala u našem tjedniku, a ako ne bi dogovarala tekstove, došla je bar na neobavezni razgovor. Zanimao ju je film pa bih se i ja našao među njezinim sugovornicima, a ovaj put imala je posebnu temu. Upravo se vratila iz Pariza i rekla mi da je tamo glavna tema novi film Jima Jarmuscha "Mrtav čovjek", koji je tog proljeća imao premijeru u Cannesu. Jesam li čuo za taj film? Znam li tko je Jim Jarmusch? Odgovorio sam: "Naravno, pa film je još prije mjesec-dva igrao u kinu Europa". Bila je pomalo zbunjena, nije bila navikla da naša sredina tako brzo reagira na svjetske modernističke atrakcije, no to su bila takva vremena, zahvaljujući nezavisnim distributerima naš se filmski repertoar nevjerojatno proširio i nije više trebalo nekoliko godina da na nekoj uzgrednoj reviji vidimo važno umjetničko ostvarenje.

Za Jima Jarmuscha tada su već znali svi upućeniji filmoljupci. Prvi njegov film u našim kinima, crna komedija "Pod udarom zakona", prikazan je 1988., dvije godine nakon što je predstavljen u Cannesu, no i to se dalo oprostiti jer su takvu vrstu art ezoterije naši distributeri inače izbjegavali. Za njegove ranije filmove "Neprekidni praznici" i "Čudnije od raja" samo smo čuli, na osobitoj cijeni je bio ovaj drugi, koga su proglašavali rodonačelnikom američkog nezavisnog filma, iako mu je tu titulu kasnije "ukrao" prvijenac Stevena Soderbergha "Seks, laži i videokazete", dobitnik Zlatne palme u Cannesu 1989. Američki nezavisni film? To je bilo nešto što nije imalo veze s Hollywoodom, skromnog budžeta, vrlo labave narativne strukture, sličnije europskom negoli američkom filmu koji je tada punio naša kina.

Jarmusch je danas prava filmska institucija i odličan je potez trećeg kanala HRT-a što mu je posvetio vrlo dobru retrospektivu od ukupno sedam naslova. Nedostaju njegovi najkomercijalniji filmovi, "Slomljeno cvijeće" s Billom Murrayom, kojem je za dlaku izmakla Zlatna palma u Cannesu (pobijedilo je "Dijete" braće Dardenne), zatim gangsterski "Ghost Dog: Put samuraja" s Forestom Whitakerom, posveta "Samuraju" Jean-Pierrea Melvillea te vampirska melodrama "Samo ljubavnici preživljavaju" s Tildom Swinton, Miom Wasikowskom i Tomom Hiddlestonom, no ono što je u programu iznimno je konzistentno, od prvih filmova ("Neprekidni praznici", "Čudnije od raja") do zrelog razdoblja ("Pod udarom zakona", "Mystery Train", "Noć na Zemlji", "Mrtav čovjek" i "Granice kontrole").

'Pod udarom zakona'

Prvi film u ciklusu, "Pod udarom zakona", vrlo je dobar uvod za gledatelje koji ne znaju puno o Jarmuschovu opusu. Glavne uloge igraju glazbenici Tom Waits i John Lurie, redateljevi dobri prijatelji, i uopće se ne trude potvrditi se kao osobiti glumci, kada im se pridruži Roberto Benigni u svom prvom nastupu na engleskom gotovo nastaje kaos, njegova životna družica Nicoletta Braschi u scenama u kojima se pojavljuje daje posebnu notu privatnog filma, a u uvodu dominira tada još ne tako poznata Ellen Barkin, koja je jedina svoju ulogu odradila krajnje profesionalno.

Po dramskim elementima moglo bi se reći da je u pitanju krimić, Waitsa uhapse jer je vozio ukradeni auto s lešom u prtljažniku, Lurieu su također podmetnuli prekršaj, a najdobroćudniji među njima Benigni jedini je uistinu ubojica. Jarmusch, međutim, izbjegava žanrovske konotacije, on snima ono što bi drugi izostavili a izostavlja sve što bi komercijalni redatelj naglasio, bijeg iz zatvora kod njega se pretvara u sprdačinu, ali zato vješto slaže metaforične poante.

Drukčije nije moglo ni biti. Kada je studirao film na sveučilištu New York, njegov profesor, legendarni Nicholas Ray, vratio mu je sinopsis jer je u njemu bilo premalo zbivanja. Jarmusch je preradio rukopis koji je postao još više statičan. Ray je shvatio poantu i poslije ga pozvao da mu bude jedan od asistenata na dokumentarcu "Munja nad vodom", koji je snimao zajedno s Wimom Wendersom i bilježio vlastito umiranje.

Jarmusch zapravo i nije bio siguran želi li se uopće baviti filmom, podjednako su ga privlačili literatura i glazba. Odrastao je u Ohiu, doslovno u kinu jer ga je tamo ostavljala majka (uzgred, filmska i kazališna kritičarka) dok bi obavljala druge poslove. Kako pripovijeda Tom Waits, kosa mu je pobijelila još kao 15-godišnjaku, što je povećalo njegovu izoliranost. Ipak, kad bi s nekim osjetio povezanost, to su bila dugotrajna i čvrsta prijateljstva.

Iz Ohia je uspio pobjeći u Chicago, odatle u New York, a osobito mu je važan bio boravak u Parizu, koji je proveo u Francuskoj kinoteci, gledajući sve što u Americi nije imao prilike, od japanskih i francuskih do holivudskih redatelja poput Samuela Fullera.

'Neprekidni praznici'

Prvi film "Neprekidni praznici" snimio je za 12 tisuća dolara, doslovno na prevaru, jer mu nitko na fakultetu nije dozvolio da u tako nešto utroši novac, a "Čudnije od raja" već je koštao puno više, 140 tisuća dolara: snimio ga je njegov prijatelj Tom DiCillo, kasnije također jedan od prvaka američkog nezavisnog filma.

'Čudnije od raja'

Bio je tu uistinu sjajan rad, puno bliži američkom alternativnom filmu s kraja 50-ih i početka 60-ih nego svemu što se tada produciralo u Hollywoodu, gotovo bez radnje, a činjenica da glavna junakinja stiže iz Mađarske dala je cjelini specifičan europski štih. Jarmusch je tada vjerovao u crno-bijelu fotografiju, za "Pod udarom zakona" i "Mrtvog čovjeka" uspio je angažirati Wendersovog direktora fotografije Robbyja Müllera, ali pravila su za to da se krše, pa je "Mystery Train" i "Noć na Zemlji" snimio u boji.

'Mystery Train'

"Mrtav čovjek" ostaje njegovo remek-djelo, onirično putovanje po Divljem Zapadu s junakom po imenu William Blake, prekrasnom Müllerovom fotografijom, snenom glazbom Neila Younga, neočekivanim prizorima nasilja i glumačkom postavom u kojoj su Johnny Depp, Robert Mitchum (njegova zadnja filmska uloga), Billy Bob Thornton i Iggy Pop.

'Mrtav čovjek'

Pokušavalo se tvrditi da je Jarmusch američki redatelj europskog senzibiliteta, no ni njemu samom nije se dopala takva etiketa. Uvijek je bio previše poseban da bi ga se na bilo koji način moglo kategorizirati.

'Noć na Zemlji'