Hannah Arendt: Pisala je o Eichmannu i stvorila naše shvaćanje zla

Hannah Arendt bila je ugledni politički filozof i profesor univerziteta u Chicagu kad je u proljeće 1961. u novinama pročitala da se u Izraelu priprema suđenje Adolfu Eichmannu. Eichmanna, jednog od glavnih organizatora holokausta, nekoliko mjeseci prije ugrabili su Mossadovi agenti u predgrađu Buenos Airesa.

Pod krinkom El Al-ovog stjuarda prebačen je u Izrael, gdje je Ben-Gurionova vlada od suđenja krivcu za “shoah” kanila napraviti medijski događaj.

Iako nikad nije bila novinar, Arendt je prihvatila poziv redakcije New Yorkera da se akreditira i izvještava sa suđenja. Unatoč redakcijskim gunđanjima da “europski filozofi ne poštuju dedlajn”, New Yorker je smatrao da je ta njemačka Židovka i prebjeg iz vichyjevskog konclogora Gurs savršena osoba za izvjestitelja sa suđenja stoljeća.

Kontroverzan pogled

New Yorker je poslao Arendtovu u Jeruzalem, a ono što je zauzvrat dobio možda je najslavnija serija novinskih tekstova 20. stoljeća. Feljton o suđenju u pet nastavaka Arendt će 1963. objaviti u knjizi “Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla” koji će zasjeniti druge (možda referentnije) Arendtine knjige i kumovati krilatici “banalnost zla” koja se do danas ofucala od uporabe. Iako se Arendtin pogled na ratne zločince danas čini općim mjestom, u vrijeme objavljivanja bio je krajnje kontroverzan, prouzročio je autorici mnogo neugodnosti i slom osobnih prijateljstava.

Upravo to je tema biografskog filma “Hannah Arendt” redateljice Margarethe von Trotta koji je u ponedjeljak na programu Human Rights Film Festivala. “Hannah Arendt” nije klasični biografski film: u njemu nema ništa o Arendtinu odrastanju i njemačkim danima, niti o bijegu iz logora u Pirinejima i sretnom spasu u SAD-u zahvaljujući lažnoj vizi.

Čak je i filozofski trač stoljeća - Arendtina veza s vlastitim profesorom Heideggerom, koji će je poslije izdati optirajući za nacizam - u filmu obrađen tek usput, retrospekcijama. Margarethe von Trotta u “Hanni Arendt” koncentrira se na kratki odsječak teoretičarkinog života između 1960. i ‘63., kad Arendt (koju glumi Barbara Sukowa) odlazi u Jeruzalem, prati suđenje, objavljuje svoj feljton i doživljava furioznu osudu.

Bivša logorašica i osviještena Židovka, Arendt je zgrožena medijskim i političkim cirkusom oko Eichmanna. Ne sviđa joj se što mu se sudi u Izraelu, umjesto tamo gdje je počinio zlodjela.

Promatrajući beskrvnog birokrata Eichmanna, Arendt začuđeno shvaća da u njemu nema ničeg dijaboličnog, čak ni osobito žestokog antisemitizma. Kao politički filozof, ona tada formulira svoju tezu o povijesnom zlu kao zbroju malih, lokalnih konformizama, moralnih indiferentnosti i običnih ljudskih tuposti.

Danas je teško u toj tezi naći nešto skandalozno. No, ledena racionalnost bivše logorašice Arendt užasnula je preživjele iz holokausta koji su radije htjeli čuti da su za njihov užas krivi demonski pojedinci, a ne zbroj tupih konformizama. Izraelu se nije sviđao način na koji ga Arendt opisuje (Izrael je na nju ostavio dojam orijentalističke kasabe), a Židove van Izraela zgrozila je time što u eseju spominje židovsku kolaboraciju s nacizmom i figure poput Chaima Rumkowskog, glavešine geta u Lodzu koji je predano surađivao s Nijemcima, no - po drugim mišljenjima - time i spasio oko 7000 žitelja geta, kudikamo više nego igdje drugdje u Poljskoj.

Poučna dokudrama

Napadi nakon “Eichmanna u Jeruzalemu” za Arendt nisu bili laki. Osim pritisaka izraelske diplomacije, pokvarila je i mnoge osobne odnose te slomila prijateljstvo s filozofom Hansom Jonasom, šulkolegom koji je u ratu bio pripadnik židovske dobrovoljačke brigade.

“Hannah Arendt” nije vrhunski film. Autorica se lomi kako esejističku, refleksivnu građu utrpati u film, a flešbekovi koji tematiziraju odnos Arendt i Heideggera su višak.

Ovo je manje biografski film, a više dokudrama o medijskom događaju. No, film je poučan, jer pokazuje kako je danas otrcana fraza o banalnosti zla ne tako davno imala prizvuk revolucije. Film također pokazuje kako razumljivo ogorčenje žrtava genocida lako mutira u iziritirani nacionalizam, što je tema kojoj još svjedočimo u našem najbližem političkom okružju.