KOMENTAR SNJEŽANE PAVIĆ 'Tata, što si radio u ratu?' pitat će i hrvatskog Eichmanna iz splitske Lore

Većina roditelja djecu nerado pušta i na trenutak bez nadzora, vječno u strahu od nepoznatih manijaka. I žene se često plaše noću same proći ulicama iako statistike kažu da puno više razloga za strah imaju tamo gdje se osjećaju najsigurnije, u svom domu, s dečkom ili mužem, s obitelji i prijateljima. I djeca su češće žrtve članova obitelji i bližnjih u koje imaju povjerenja, nego nastranih tipova poput Josefa Fritzla.

No, malo tko se rukovodi statistikama i sluša stručnjake: ljudski um funkcionira tako da nam je puno lakše na svijet gledati crno-bijelo, pa će tako većina sebe i svoje prijatelje odreda smatrati dobrim ljudima, a one koji su im se zamjerili zlima ili naprosto manje vrijednima. Jedne ćemo idealizirati, pripisivati im niz pozitivnih osobina, dok ćemo na druge projicirati sve ono što smatramo najgorim: oni će biti zli, podmukli, prijetvorni… ma totalni kreteni! Tko nije iskusio onu neugodnu situaciju kad najboljoj prijateljici, sestri ili kćeri (prijatelju, bratu…) pokuša objasniti da onaj u koga se zaljubila ni blizu nije tako bajan.

Epilog je uvijek isti: najkasnije za par godina dolazi na red vrlo bolno suočavanje sa stvarnošću. Što je neće spriječiti da istu logiku primijeni opet, i opet… s istom velikom ljutnjom ako joj tko natukne da novoga izabranika barem pokuša realnije sagledati. Velika ljutnja i bijes sručili su se na Hannu Arendt kad se potrudila objasniti da ni nacistički zločinac nije puko oličenje zla, nego ljudsko biće sa svojim razlozima i motivima koji su ga doveli do mjesta u nacističkoj hijerarhiji, gdje je pridonosio mašini koja je likvidirala milijune Židova i neprijatelja Reicha.

Slavna filozofkinja politike, njemačka Židovka koja je uspjela 1933. pobjeći pred nacizmom u Francusku, preživjeti francuski logor Gurs i dokopati se Amerike, najpoznatija je po izvještaju sa suđenja Adolfu Eichmannu, koje je 1961. pratila za New Yorker i dvije godine poslije objavila u knjizi “Eichmann u Jeruzalemu”, možda poznatijoj po podnaslovu “Izvještaj o banalnosti zla”. Eichmann je mirno živio u Argentini dok ga nisu oteli agenti Mossada. Arendt je otišla iz New Yorka u Jeruzalem kako bi pratila suđenje i dokučila što je to u ljudskom biću što ga čini sposobnim ubiti drugog čovjeka, pa i desetke i stotine tisuća ljudi. Ono što je ona tada vidjela razbjesnilo je mnoge: Eichmanna je opisala kao običnog čovjeka, ambicioznog sivog birokrata ograničene mašte i inteligencije, a ne kao podlog, pokvarenog zločinca kojega je vodila zla želja za uništenjem Židova. Eichmann nije bio čak ni antisemit, ustvrdila je, bilo mu je svejedno hoće li svi ti ljudi čiji je prijevoz organizirao na kraju biti ubijeni ili ne. Ne, nije bio psihopat lišen empatije: mučila ga je savjest kad je prvi put vidio likvidacije.

Kad je objavila svoju analizu, na autoricu se obrušilo drvlje i kamenje, pokazao je film Margarethe von Trotta prikazan nedavno na Zagreb film festivalu. Zatrpana je prosvjednim pismima s uvredama i prijetnjama. Odrekli su je se članovi obitelji i neki bliski prijatelji koji nisu mogli prihvatiti da ona “veliča zločinca” i “izdaje vlastiti narod” kad je napisala da broj ubijenih u holokaustu ne bi bio toliki da su se židovski lideri drugačije postavili. Zapanjujuće je u filmu velike njemačke redateljice to što bijes koji se tada sručio na Hannu Arendt nevjerojatno podsjeća na onaj kojem svjedočimo u Hrvatskoj: isti taj bijes vidimo prilikom svakog pokušaja da se na naš posljednji rat ne gleda crno-bijelo, od prvih novinskih izvještaja o zločinima Merčepove postrojbe u Globusu i Feralu početkom devedesetih do danas.

Uvrede i prijetnje koje su stizale na njujoršku adresu Hanne Arendt kao da su prepisane s nekog našeg web-portala, ispod kakvog izvještaja iz Haaga ili teksta nekoga tko se drzne reći da bi trebalo osuditi čak i Hrvata ako je ubio nekoga, pa makar to bilo i ujesen 1995. u nekom zaseoku oko Gračaca i Lapca. Hannah Arendt je za dlaku izbjegla smrt u nacističkim logorima u kojima su pobijeni mnogi njezini bližnji i snašla snage da se suoči sa zlom holokausta.

Razobličila ga je i svela na ljudsku razinu. Nama ostaje da to isto učinimo s našim bolnim iskustvom i onima “koji ne bi ni mrava zgazili”, kako ih je opisala Slavenka Drakulić, pritom se boreći s onima koji nam, kao i u vrijeme Hanne Arendt, odriču to pravo i prozivaju nas izdajicama. Jer, ljudi su i dalje isti, pa Hrvati - kao Amerikanci ili Židovi šezdesetih - žele živjeti u svijetu u kojem se lako snalaze, u crno-bijelom svijetu u kojem su na jednoj strani dobre, nevine žrtve, a s druge zli, pokvareni zločinci.

Kao što je svakoj žrtvi obiteljskog nasilja potreban ogroman napor da prvo sebi prizna što se dogodilo, isti teški poduhvat je i pred društvom kad se pokušava suočiti sa zlom u vlastitim redovima. Stručnjaci će reći da većina seksualno zlostavljane djece to nikad ne uspije i do kraja života bori se s velikom patnjom i nizom poremećaja samo kako ne bi narušili sliku o sretnoj obitelji i svom dragom ocu/bratu/očuhu/ujaku. Međutim, ako žele živjeti život koliko-toliko slobodan od patnje i osigurati to svojoj djeci, moraju skupiti hrabrost.

Svako suočavanje na površinu izvlači ono što je Arendt vidjela gledajući Eichmanna: iza svakog rata, ovog našeg u kojem je ubijeno 20.000 ljudi, isto kao i Drugog svjetskog s milijunima žrtava, ostaje tek šačica rođenih ubojica, psihopata koji uživaju u ubijanju i mučenju drugih.

I puno više onih običnih ljudi, susjeda i kolega, braće i očeva, onih koje je život ovako ili onako odveo u zločin. Poput onih muževa i sinova osuđenih za zločin u Lori: nedavno su njihove supruge i članice zadarske udruge “Žene iz Domovinskog rata” tražile reviziju presude, tvrdeći da su osuđeni na temelju lažnih svjedočenja.

Srbi i udbaši su izmislili te zločine, oni se nisu dogodili jer - “neprijatelj je ratovao iz mržnje, a naši branitelji iz ljubavi” - kako je izvijestio dopisnik Hine s prosvjeda pred splitskim Županijskim sudom. S ljubavlju su gasili cigarete po tijelima zatvorenika, tukli ih bejzbol palicama i priključivali na struju sa štipaljkama na ušima? S ljubavlju je jedan od njih zatvoreniku, kad su mu zbog strujnog udara štipaljke pale s ušiju, žicom probušio uši?

Ali zašto bi se mučili i kopali po bolnoj prošlosti, možda se pitate, koga taj rat više zanima? Jest, ali onda se nemojte čuditi antićiriličnom divljanju u Vukovaru i sličnima kojima ćemo svjedočiti. Jer, što je to nego provala bijesa protiv narušavanja crno-bijele slike u kojoj su branitelji odreda anđeli, a oni drugi, dakle svi Srbi, zločinci i agresori? I jasno da onda ćirilica ne dolazi u obzir.